Svjetlo božje blizine

Svi se mi nalazimo na putu koji vodi prema Jeruzalemu. I svi bismo se mi trebali bar povremeno popeti na „sveto brdo“, koje je Bog postavio uz taj put. Događaj Preobraženja nije drugo nego iskustvo duboke molitve kojega su apostoli doživjeli kada su se zajedno s Isusom udaljili od svoje svakodnevnice. U svakoj molitvi Isus nas uzima sa sobom, odvaja nas od ambijenta u kojemu obično živimo – od obitelji, društva, obveza, posla, problema, zabave – i prenosi na mjesto susreta s njim, gdje nitko na nas ne utječe osim njega. Ovo „penjanje na sveto brdo“, odnosno odvajanje nipošto nije otuđivanje od života, naprotiv, druženje s Bogom, molitva, jača nas za istinsko prihvaćanje života, osobito u vrijeme kušnje.

Što se zapravo dogodilo na brdu Preobraženja? Evanđelisti vele da je Isusu najednom lice zasjalo kao sunce, a haljine postale bijele poput snijega. Božanska nutrina, skrivena Isusovim skromnim ljudskim likom, probila se van, postala je vidljiva. Nešto slično dogodilo se s Mojsijem. Nakon susreta s Bogom na Sinaju, iz njegova lica izbijala svjetlost (Izl 34,29). U svojim Uspomenama jedan od prvih isusovaca, Goncalvez da Camara, opisuje sličnu pojavu na sv. Ignaciju. Kad bi se vraćao s molitve „iz njegova lica i čitave pojave izbijala je neka svjetlost“, veli, „jasno se vidjelo da je tu prisutno nešto nebeskoga i skroz izvanrednoga“. Duhovni pisci govore o fenomenu zvanom „sjaj svetosti“, o tajanstvenom svjetlu koje izbija iz likova Božjih ljudi. U ikonografiji ovaj fenomen predstavlja aureola, svijetli odraz oko glave sveca ili svetice.

Ovaj „sjaj svetosti“, koji se kroz likove Božjih ljudi probija u relativno skromnom obliku, kroz Isusov lik pred zapanjenim apostolima probio se u svem svom obilju. I ne samo to. Toliko su puta doživjeli kako farizeji i narodni vođe osporavaju Isusa, a sada gledaju kako najveći autoriteti Staroga Zavjeta – Mojsije, koji simbolizira Zakon, i Ilija, najveći od svih proroka – pružaju Isusu podršku... Petar odmah reagira: predlaže da se izgrade stanovi za Isusa i nebeske goste. Možda nije znao što govori – čovjek koji proživljava duboko mistično iskustvo zaista ne zna što govori – a možda je ipak znao. Njegove riječi po svoj prilici izražavaju potajnu želju trojice apostola i mnogih mističara, naime, da zadrže ono što gledaju, da se više ne vraćaju u sivu svagdašnjicu... Očev glas jest u isto vrijeme vrhunac događaja, ali i moment otrežnjenja: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ Otac hoće reći: Gledajte moga ljubljenog Sina i učite: Na ovoj zemlji glavni vaš zadatak nije penjanje u nebeske visine mističnih doživljaja, nego nošenje križa konkretne ljudske egzistencije. U trenucima molitve smiješ i trebaš promatrati Kristov nebeski lik, i družiti se s njegovim nebeskim društvom, ali u konkretnom životu trebaš ga slijediti na njegovu i tvom putu prema Jeruzalemu.

rv