Nova je studija pokazala kako je prije pedesetak godina Hladni rat gotovo doveden do katastrofalnog usijanja zbog - solarne oluje. Američki Air Force počeo je pripreme za rat 23. svibnja 1967. misleći da je Sovjetski Savez 'zakočio' nekoliko američkih nadzornih radara. Srećom, svemirski vojni prognostičari intervenirali su na vrijeme, obavještavajući vrhovne zapovjednike da je za 'zakočenje' radara kriva snažna solarna erupcija.
'Da nije činjenice da smo uložili veoma rano u nadzor i predikcije solarnog sustava i geomagnetskih oluja, posljedice udara oluje bile bi mnogo snažnije', rekla je Delores Knipp, svemirska fizičarka na Sveučilištu Colorado Boulder koja je vodeća autorica studije, piše Space.com.
'Ovo je lekcija koja nas je naučila koliko je važno biti pripremljen', poručila je.
Oluja je počela 18. svibnja 1967., kada su istraživači primijetili veliku skupinu sunčevih pjega s jakim magnetskim poljima na solarnom disku.
Sunčeve pjege, tamna, relativno hladna područja na površini Sunca služe kao lansirna područja za snažne eksplozije visoke energije zračenja poznate kao i erupcije solarne plasme nazvane CME - (Sunčevo koronalno izbacivanje mase), koji gotovo uvijek prate snažne baklje.
Intenzivni plamenovi koji dolaze do Zemlje mogu ometati radio transmisije i satelitske komunikacije. Koronalni izbačaji u smjeru Zemlje mogu izazvati velika oštećenja, veliki mogu izazvati 'geomagnetske oluje' koje primjerice oštećuju električne mreže.
Tako je 23. svibnja 1967. sunce 'ispalilo' plamen toliko snažan da je bio vidljiv golom oku i počeo je emitirati radio valove na razini koja prije nije viđena.
Tog dana, sva tri sustava upozorenja Air Force balističkih raketa, koji su bili locirani na Aljasci, Grenlandu i u Velikoj Britaniji, su se 'zakočil'.
Službenici Air Forcea isprva su pretpostavili da je za to odgovoran njihov neprijatelj broj jedan - Sovjetski Savez. Da su uistinu Sovjeti bili krivi, to bi se smatralo znakom rata, pa su zapovjednici ubrzano počeli pripremati lansiranje nuklearnog oružja.
'To je bila teška situacija. Ali veoma brzo situacija se okrenula: Stvari koje u jednom trenutku nisu radile, odjednom prorade', kaže Knipp.
Solarni prognostičari u zapovjedništvu sjevernoameričke zračne obrane i združeni napori američko-kanadskih snaga koje nadgledaju dolazeće rakete i druge moguće prijetnje, shvatili su da je plamen, a ne Sovjeti ometao njihov sustav.
Američka vojska počela je pratiti solarne aktivnosti i njezine posljedice za Zemlju 1950-ih, a do 1967. prognostičari su dobivali svakodnevno ažurirane podatke.
'Često stvari rade na način da se nešto katastrofalno dogodi i tada kažemo: Moramo napraviti nešto da se to ne ponovi. Ali u ovom slučaju pripreme su napravljene na vrijeme da se ne dogodi katastrofalna posljedica', pojasnio je Morris Cohen, inženjer na Institutu za tehnologiju u Atlanti.
Plamen 23. svibnja 1967. bio je popraćen CME-om, koji je pogodio Zemlju 40 sati kasnije. CME putuje svemirom brzinom od nekoliko milijuna milja na sat - brzo, ali ni dovoljno brzo kao radijacija sunčeve baklje, koja se kreće brzinom svjetlosti.
CME je tada izazvao snažnu geomagnetsku oluju, koja je omela američki radio-komunikacijski sustav na gotovo tjedan dana. Zbog nje tada se i solarno svjetlo vidjelo do američke savezne države New Mexico.
Najsnažniji ovakav događaj sloarne oluje zbio se u rujnu 1859. i poznat je pod nazivom Carrington Event, kada su diljem Europe i Sjeverne Amerike bili ometeni telegrafski sustavi, a polarno svjetlo vidjelo se do Kariba.
Oluja razmjera Carrington Eventa, danas bi bila razorna, s obzirom na to koliko stvari na ovom svijetu ovisi o infrastrukturi temeljenoj na tehnologiji, upozoravaju stručnjaci.
'Da nije činjenice da smo uložili veoma rano u nadzor i predikcije solarnog sustava i geomagnetskih oluja, posljedice udara oluje bile bi mnogo snažnije', rekla je Delores Knipp, svemirska fizičarka na Sveučilištu Colorado Boulder koja je vodeća autorica studije, piše Space.com.
'Ovo je lekcija koja nas je naučila koliko je važno biti pripremljen', poručila je.
Oluja je počela 18. svibnja 1967., kada su istraživači primijetili veliku skupinu sunčevih pjega s jakim magnetskim poljima na solarnom disku.
Sunčeve pjege, tamna, relativno hladna područja na površini Sunca služe kao lansirna područja za snažne eksplozije visoke energije zračenja poznate kao i erupcije solarne plasme nazvane CME - (Sunčevo koronalno izbacivanje mase), koji gotovo uvijek prate snažne baklje.
Intenzivni plamenovi koji dolaze do Zemlje mogu ometati radio transmisije i satelitske komunikacije. Koronalni izbačaji u smjeru Zemlje mogu izazvati velika oštećenja, veliki mogu izazvati 'geomagnetske oluje' koje primjerice oštećuju električne mreže.
Tako je 23. svibnja 1967. sunce 'ispalilo' plamen toliko snažan da je bio vidljiv golom oku i počeo je emitirati radio valove na razini koja prije nije viđena.
Tog dana, sva tri sustava upozorenja Air Force balističkih raketa, koji su bili locirani na Aljasci, Grenlandu i u Velikoj Britaniji, su se 'zakočil'.
Službenici Air Forcea isprva su pretpostavili da je za to odgovoran njihov neprijatelj broj jedan - Sovjetski Savez. Da su uistinu Sovjeti bili krivi, to bi se smatralo znakom rata, pa su zapovjednici ubrzano počeli pripremati lansiranje nuklearnog oružja.
'To je bila teška situacija. Ali veoma brzo situacija se okrenula: Stvari koje u jednom trenutku nisu radile, odjednom prorade', kaže Knipp.
Solarni prognostičari u zapovjedništvu sjevernoameričke zračne obrane i združeni napori američko-kanadskih snaga koje nadgledaju dolazeće rakete i druge moguće prijetnje, shvatili su da je plamen, a ne Sovjeti ometao njihov sustav.
Američka vojska počela je pratiti solarne aktivnosti i njezine posljedice za Zemlju 1950-ih, a do 1967. prognostičari su dobivali svakodnevno ažurirane podatke.
'Često stvari rade na način da se nešto katastrofalno dogodi i tada kažemo: Moramo napraviti nešto da se to ne ponovi. Ali u ovom slučaju pripreme su napravljene na vrijeme da se ne dogodi katastrofalna posljedica', pojasnio je Morris Cohen, inženjer na Institutu za tehnologiju u Atlanti.
Plamen 23. svibnja 1967. bio je popraćen CME-om, koji je pogodio Zemlju 40 sati kasnije. CME putuje svemirom brzinom od nekoliko milijuna milja na sat - brzo, ali ni dovoljno brzo kao radijacija sunčeve baklje, koja se kreće brzinom svjetlosti.
CME je tada izazvao snažnu geomagnetsku oluju, koja je omela američki radio-komunikacijski sustav na gotovo tjedan dana. Zbog nje tada se i solarno svjetlo vidjelo do američke savezne države New Mexico.
Najsnažniji ovakav događaj sloarne oluje zbio se u rujnu 1859. i poznat je pod nazivom Carrington Event, kada su diljem Europe i Sjeverne Amerike bili ometeni telegrafski sustavi, a polarno svjetlo vidjelo se do Kariba.
Oluja razmjera Carrington Eventa, danas bi bila razorna, s obzirom na to koliko stvari na ovom svijetu ovisi o infrastrukturi temeljenoj na tehnologiji, upozoravaju stručnjaci.
