Saborski zastupnik Domovinskog pokreta i povjesničar Zlatko Hasanbegović u razgovoru za Glas Istre govorio je o svojoj obitelji, ali i općenito o povijesti Hrvatske u 20. stoljeću.
Kao odgovor na pitanje što je najveći stereotip ili predrasuda ili klišej u hrvatskom političkom životu naveo je da je u "taboru takozvane ljevice najveći stereotip odnos prema dosljednom antikomunizmu".
"Radi se o robovanju klišeju da je dosljedni protukomunistički i protujugoslavenski stav nužno i fašistički, u kontekstu svega onoga što se pripisuje pojmu fašizma. No, u suštini, svi ti pojmovi, od fašizma do antifašizma, u 21. stoljeću besadržajne su ideološke toljage za difamaciju političkih neistomišljenika", rekao je i odgovorio na komentar da hrvatski antifašizam postoji i da nije sporan: "To je sad jedna teorijska rasprava zbog koje sam, među ostalim, poznat u javnom životu".
Dodatno je pojasnio.
"Pojam antifašizam, i po genezi nastanka i po stvarnim povijesnim manifestacijama i po načinu na koji se koristi, označio sam floskulom kao povjesničar i prije ulaska u politički život... U kontekstu našeg Drugoga svjetskog rata pod tim pojmom, kao smokvinim listom, krije se Komunistička partija Jugoslavije i njezini ratni, revolucionarni i državno-politički ciljevi", odgovorio je Hasanbegović i nastavio:
"Možemo ići i korak dalje: u stvarnosti, ono što se nazivalo Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije, a kasnije je to bila Jugoslavenska armija, formalno i sadržajno je bio ratni instrument KP Jugoslavije i njezinih političkih ciljeva. U krajnjoj liniji, takozvani Vrhovni komandant te vojske bio je istodobno i generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije. Ta vojska ne samo da je nastala kao partijska vojska, neovisno o motivaciji pojedinih sudionika, nego je kao takva, stranačka, i skončala. Radi se o JNA koja se, na kraju, pretvorila u instrument očuvanja propalog komunizma i iz svojih razloga se u ratnoj drami priklonila srpskim političkim ciljevima".
Povijest njegove obitelji prije i nakon Drugog svjetskog rata je izuzetno zanimljiva, posebno s majčine strane. Prezime je Prohić.
"To je bila tipična građanska obitelj toga vremena. Moj djed je bio bosanski veletrgovac, industrijalac, kućevlasnik i uspješan poslovni čovjek. Sa svojom obitelji se neposredno pred rat doselio iz Bosne u Zagreb. Poratna sudbina tog dijela moje obitelji, ali i cijelog tog sloja ljudi, ključna je za razumijevanje onoga što se dogodilo nakon svibnja '45... Ne može se cijeli kompleks poraća te provođenja komunističke revolucije i represije nad stvarnim, izmišljenim i potencijalnim neprijateljima svoditi na navodnu osvetu nad poraženim ratnim protivnikom u Drugome svjetskom ratu. Ni moj djed ni cijeli taj sloj ni na koji način za vrijeme NDH nisu sudjelovali u vojnom, političkom, javnom ili ideološkom životu".
Gdje su onda zgriješili i što se dogodilo?
"Jedini njihov krimen bio je klasni grijeh. Odnosno, pripadnost društvenom sloju koji je iz ideoloških razloga, u sklopu provedene komunističke revolucije, trebao biti uklonjen i razvlašten. To se i dogodilo. Moj djed je, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, nakon samo nekoliko mjeseci jednostavno likvidiran. Bez sudskog postupka. Nije bio dio, u užem smislu, onoga što označavamo Bleiburškom tragedijom, već dio drugog vala komunističke represije koja je imala za cilj likvidaciju i razvlašćivanje građanskog sloja", kazao je saborski zastupnik Domovinskog pokreta.
Kao odgovor na pitanje što je najveći stereotip ili predrasuda ili klišej u hrvatskom političkom životu naveo je da je u "taboru takozvane ljevice najveći stereotip odnos prema dosljednom antikomunizmu".
"Radi se o robovanju klišeju da je dosljedni protukomunistički i protujugoslavenski stav nužno i fašistički, u kontekstu svega onoga što se pripisuje pojmu fašizma. No, u suštini, svi ti pojmovi, od fašizma do antifašizma, u 21. stoljeću besadržajne su ideološke toljage za difamaciju političkih neistomišljenika", rekao je i odgovorio na komentar da hrvatski antifašizam postoji i da nije sporan: "To je sad jedna teorijska rasprava zbog koje sam, među ostalim, poznat u javnom životu".
Dodatno je pojasnio.
"Pojam antifašizam, i po genezi nastanka i po stvarnim povijesnim manifestacijama i po načinu na koji se koristi, označio sam floskulom kao povjesničar i prije ulaska u politički život... U kontekstu našeg Drugoga svjetskog rata pod tim pojmom, kao smokvinim listom, krije se Komunistička partija Jugoslavije i njezini ratni, revolucionarni i državno-politički ciljevi", odgovorio je Hasanbegović i nastavio:
"Možemo ići i korak dalje: u stvarnosti, ono što se nazivalo Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije, a kasnije je to bila Jugoslavenska armija, formalno i sadržajno je bio ratni instrument KP Jugoslavije i njezinih političkih ciljeva. U krajnjoj liniji, takozvani Vrhovni komandant te vojske bio je istodobno i generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije. Ta vojska ne samo da je nastala kao partijska vojska, neovisno o motivaciji pojedinih sudionika, nego je kao takva, stranačka, i skončala. Radi se o JNA koja se, na kraju, pretvorila u instrument očuvanja propalog komunizma i iz svojih razloga se u ratnoj drami priklonila srpskim političkim ciljevima".
Povijest njegove obitelji prije i nakon Drugog svjetskog rata je izuzetno zanimljiva, posebno s majčine strane. Prezime je Prohić.
"To je bila tipična građanska obitelj toga vremena. Moj djed je bio bosanski veletrgovac, industrijalac, kućevlasnik i uspješan poslovni čovjek. Sa svojom obitelji se neposredno pred rat doselio iz Bosne u Zagreb. Poratna sudbina tog dijela moje obitelji, ali i cijelog tog sloja ljudi, ključna je za razumijevanje onoga što se dogodilo nakon svibnja '45... Ne može se cijeli kompleks poraća te provođenja komunističke revolucije i represije nad stvarnim, izmišljenim i potencijalnim neprijateljima svoditi na navodnu osvetu nad poraženim ratnim protivnikom u Drugome svjetskom ratu. Ni moj djed ni cijeli taj sloj ni na koji način za vrijeme NDH nisu sudjelovali u vojnom, političkom, javnom ili ideološkom životu".
Gdje su onda zgriješili i što se dogodilo?
"Jedini njihov krimen bio je klasni grijeh. Odnosno, pripadnost društvenom sloju koji je iz ideoloških razloga, u sklopu provedene komunističke revolucije, trebao biti uklonjen i razvlašten. To se i dogodilo. Moj djed je, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, nakon samo nekoliko mjeseci jednostavno likvidiran. Bez sudskog postupka. Nije bio dio, u užem smislu, onoga što označavamo Bleiburškom tragedijom, već dio drugog vala komunističke represije koja je imala za cilj likvidaciju i razvlašćivanje građanskog sloja", kazao je saborski zastupnik Domovinskog pokreta.
