O Titovom "ne" Staljinu napisano je brdo knjiga i radova, a o Informbirou i posljedicama toga da je na Golom otoku bila strašna tortura dugo se šutjelo ili su objavljivane mrvice, pogotovo kada je riječ o sudbini žena.
Toliko godina poslije Informbiroa gotovo ništa ili sasvim malo se zna o sudbinama 860 žena koje su prošle užas Golog otoka. A još manje da su među njima bile Branka Weil, majka Mire Furlan i Eva Grlić, majka Rajka Grlića. Dugo se šutjelo da su žene uopće i bile na Golom otoku, do 1989. to se uopće nije spominjalo, a onda je istina, malo po malo, došla do javnosti. Nedavno je tako objavljena i knjiga kao rezultat projekta "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" autorice Andreje Kulunčić, koja govori o sudbini žena iz političkog logora na otoku Svetom Grguru i Golom otoku, piše Glas Istre.
Tko je bila Branka Weil, majka nedavno preminule glumice, i kako je uopće dospjela na Goli otok? Rođena je u Sarajevu, a kako ju je majka ostavila odmah nakon rođenja, za nju se brinuo otac, Fritz Weil, sin Arpada Weila iz Bjeljine.
Tužna joj je sudbina bila u mladosti, selila se od obitelji do obitelji, dok je otac putovao Europom baveći se edukacijskim i filantropskim radom. Branka je na kraju u Zagrebu upisala Klasičnu gimnaziju, a posvojila ju je njena razrednica i profesorica francuskog i hrvatskog Ljuba Kosar. Teške godine u NDH Branka je preživjela zahvaljujući baš svojoj profesorici, jer nije ušla u žrvanj kao ostali Židovi u Zagrebu, pa je uspjela upisati i studij francuskog jezika i književnosti, kao i hrvatsko-srpskog i jugoslavenske književnosti.
Njen otac imao je strašniju sudbinu, ustaše su ga 1941. godine odvele u Jasenovac, gdje su završili i drugi članovi obitelji. Odmah poslije rata Branka Weil radila je kao novinarka i upoznala Ivana Furlana, koji je također bio novinar. Ali, nova vlast 1948. godine uhapsila je Ivana Furlana i poslala ga na Goli otok, a uskoro i Branku, koja će zbog "lošeg ponašanja" tamo ostati tri godine, dok će Ivan biti zatočen dvije godine. Branka naprosto nije pristala mučiti druge zatočenice.
Poslije Golog otoka Branka se uspjela zaposliti u Gradskoj knjižnici u Zagrebu gdje je vodila dječji odjel i ostvarila respektabilnu karijeru. Ali, zbog posljedica bolesti koju je zaradila na Golom otoku, umrla je u 56. godini od raka kralježnice, a o užasnom iskustvu komunističkog kazamata nije javno govorila. Njena zatvorska kolegica, Vera Winter, je zabilježila: "Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamen nazad do mora".
Nevjerojatna je i sudbina majke Rajka Grlića, Eve, koja je rođena 1920. godine u Budimpešti u židovskoj obitelji. Holokaust su preživjeli rijetki, a u njenoj obitelji samo ona, kćerka Vesna Domany i očev brat Moše Izrael. Rat je prošla u partizanima i stekla i novinarsko iskustvo, pa je poslije rata radila u redakciji zagrebačkog lista Naprijed. Tu je upoznala i Danka Grlića s kojim se vjenčala 1946. i dobili su sina Rajka.
Ali, tada je i krenula lavina problema, pa je prvo uhapšen Danko, a zatim i Eva, te im je oduzet stan. Danko je završio na Golom otoku, a Eva je postala beskućnica koja se nije imala od čega brinuti ni za djecu. Kada se Danko vratio s Golog otoka, Eva je ponovo uhapšena zbog neke "nespretne" izjave i upućena u ženski logor na otok. Ostala je tamo pune dvije godine, od 5. svibnja 1949. do 30. siječnja 1953. godine. Kasnije će u potresnoj knjizi opisati strahote, kada je ostala bez 16 zuba i izgubila svaku vjeru u sustav. Poslije Golog otoka radila je u tvornici Katran kao obična radnica, a kasnije urednica tvorničkih novina. Objavila je i nekoliko knjiga.
Zahvaljujući silnoj energiji Darka Bavoljaka koji godinama nastoji istražiti sve što se događalo na Golom otoku i pokrenuti bezbroj projekata koji bi omogućili da nove generacije o svemu saznaju, i do javnosti su došle precizne informacije o strahotama kazamata. Tako je Milka Pucina, koja je također prošla užas Golog otoka, zapisala: "Znam, bila je mlada djevojka, studentica filozofije, vrlo lijepa i dobra, zvala se Zora, čini mi se Stojanović ili Stojković… Ona je umrla. Ja sam pitala da li će sad njeni doći da je nose kući i da je sahrane. Onda mi ovi iz Uprave kažu - ne može to, njoj nisu istekle dvije godine, ona mora tu odležati pa makar i mrtva".
O Titovom "ne" Staljinu napisano je brdo knjiga i radova, a o Informbirou i posljedicama toga da je na Golom otoku bila strašna tortura dugo se šutjelo ili su objavljivane mrvice, pogotovo kada je riječ o sudbini žena. Malo se znalo i da su žene osumnjičene na suradnju s Informbiroom odvođene na prisilni rad u Ramski rit uz granicu s Rumunjskom, a zatim u Zabelu u Požarevcu. Onda je ženski logor iz Grgura preseljen na Goli otok, na drugoj strani od muškog logora, u uvali okrenutoj prema Velebitu. Kako od samog logora nije ništa ostalo, dugo nije bilo ni saznanja da je uopće postojao. Svi su šutjeli, pa i žene koje su prošle mučenja. Tek sada, toliko godina poslije svega toga, kreću u realizaciju projekti koji bi trebali ukazati na ženska stradanja, pa su tako u pripremi dvije izložbe na tu temu, u pulskom Povijesnom muzeju i riječkom MMSU.
Ako sve bude po planu izložba u Puli bit će otvorena u travnju, a ona u Rijeci u lipnju. Obuhvatit će vizualne materijale snimljena na Svetom Grguru i Golom otoku, a umjetnica Andreja Kulunčić između ostalog izložit će i crteže nadahnute svjedočanstvima logorašica.
Naziv projekta "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" citat je svjedočanstva Marije Zelić, prve upraviteljice logora na Grguru. Bila je neobično okrutna prema logorašicama, mučila ih i sudjelovala u "preodgajanju" nesretnih žena koje su bez suda i sudske presude tamo završile. Titov raskid sa staljinizmom završio je tako u najokrutnijem staljinizmu, gdje nisu bile pošteđene ni žene, a danas još uvijek malo o svemu znamo.
Goli otok je napušten i devastiran, sve što je ostalo je i razgrabljeno i odneseno. Bavoljak je u više navrata predlagao i pokrenuo zanimljive projekte koji bi trebali osmisliti mjesto gdje je mučeno više od 13.000 ljudi, kao opomena generacijama koje dolaze. Prije sedam godina činilo se da se ide prema putu realizacije ideje da Goli otok postane i turistička destinacija, ali i mjesto sjećanja. Mladen Pejnović, tadašnji šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, najavio je prodaju koja je mogla dovesti do izgradnje hotela, pa je odmah reagirala udruga "Ante Zemljar" i požalila se premijeru Zoranu Milanoviću da se to ne radi.
Ideja da se investira 10 milijuna eura u "zimmer frei" na Golom otoku nije realizirana, na sreću, ali ništa se nije pomaklo ni u projektu da se cijeli kompleks bivšeg logora pretvori u spomen područje, gdje bi se ljeti održavale i međunarodne konferencije. Ali, Bavoljak sve ove godine nije posustajao, slao je projekte i u Europu, dobivao podršku i, koliko je u njegovoj moći, uspijevao javnost senzibilizirati prema toj uvijek vrućoj temi iz naše povijesti.
Danas se na prste jedne ruke mogu prebrojati preživjeli logoraši sa Golog otoka. Nema među živima ni žena koje su prošle torture, ostala su samo svjedočanstva nekih od njih, koja su i objavljena u knjizi koja je izašla. Mučno je to i teško danas čitati, detalje poput onog da je "onaj koji je jače tukao, brže izlazio van”. Ponižavalo se i žene na sve moguće načine, "grijeh" prema Partiji trebalo je iskupiti na način da se ljudi ponižavaju do krajnjih granica.
"Sjećam se, sjednemo u krug, vani proljeće, lijepo vrijeme. Sjedi i banda i nebanda, iako smo uvijek odvojeni, da ih ne zarazimo. I sad izvode u sredinu kruga jednu po jednu ženu koje su se morale 'raskritizirati', pričati o svojim najintimnijim dijelovima života, o odnosima s mužem, momkom. To se zvalo 'Udba sve zna'", jedno je od svjedočanstva nesretne žene s Golog otoka.
Začarani krug straha i prijetnji ostavio je trag na svim ženama koje su prošle Goli otok. Na izložbi u Puli i Rijeci vrlo brzo ćemo vidjeti svu tu patnju i užas, a bit će to prilika razgovarati i o svemu što danas tišti ljude kada je riječ o gaženju demokracije, ljudskih prava. Uz ovu, uvijek istu poruku - ne ponovilo se.
Toliko godina poslije Informbiroa gotovo ništa ili sasvim malo se zna o sudbinama 860 žena koje su prošle užas Golog otoka. A još manje da su među njima bile Branka Weil, majka Mire Furlan i Eva Grlić, majka Rajka Grlića. Dugo se šutjelo da su žene uopće i bile na Golom otoku, do 1989. to se uopće nije spominjalo, a onda je istina, malo po malo, došla do javnosti. Nedavno je tako objavljena i knjiga kao rezultat projekta "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" autorice Andreje Kulunčić, koja govori o sudbini žena iz političkog logora na otoku Svetom Grguru i Golom otoku, piše Glas Istre.
Tko je bila Branka Weil, majka nedavno preminule glumice, i kako je uopće dospjela na Goli otok? Rođena je u Sarajevu, a kako ju je majka ostavila odmah nakon rođenja, za nju se brinuo otac, Fritz Weil, sin Arpada Weila iz Bjeljine.
Tužna joj je sudbina bila u mladosti, selila se od obitelji do obitelji, dok je otac putovao Europom baveći se edukacijskim i filantropskim radom. Branka je na kraju u Zagrebu upisala Klasičnu gimnaziju, a posvojila ju je njena razrednica i profesorica francuskog i hrvatskog Ljuba Kosar. Teške godine u NDH Branka je preživjela zahvaljujući baš svojoj profesorici, jer nije ušla u žrvanj kao ostali Židovi u Zagrebu, pa je uspjela upisati i studij francuskog jezika i književnosti, kao i hrvatsko-srpskog i jugoslavenske književnosti.
Njen otac imao je strašniju sudbinu, ustaše su ga 1941. godine odvele u Jasenovac, gdje su završili i drugi članovi obitelji. Odmah poslije rata Branka Weil radila je kao novinarka i upoznala Ivana Furlana, koji je također bio novinar. Ali, nova vlast 1948. godine uhapsila je Ivana Furlana i poslala ga na Goli otok, a uskoro i Branku, koja će zbog "lošeg ponašanja" tamo ostati tri godine, dok će Ivan biti zatočen dvije godine. Branka naprosto nije pristala mučiti druge zatočenice.
Poslije Golog otoka Branka se uspjela zaposliti u Gradskoj knjižnici u Zagrebu gdje je vodila dječji odjel i ostvarila respektabilnu karijeru. Ali, zbog posljedica bolesti koju je zaradila na Golom otoku, umrla je u 56. godini od raka kralježnice, a o užasnom iskustvu komunističkog kazamata nije javno govorila. Njena zatvorska kolegica, Vera Winter, je zabilježila: "Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamen nazad do mora".
Nevjerojatna je i sudbina majke Rajka Grlića, Eve, koja je rođena 1920. godine u Budimpešti u židovskoj obitelji. Holokaust su preživjeli rijetki, a u njenoj obitelji samo ona, kćerka Vesna Domany i očev brat Moše Izrael. Rat je prošla u partizanima i stekla i novinarsko iskustvo, pa je poslije rata radila u redakciji zagrebačkog lista Naprijed. Tu je upoznala i Danka Grlića s kojim se vjenčala 1946. i dobili su sina Rajka.
Ali, tada je i krenula lavina problema, pa je prvo uhapšen Danko, a zatim i Eva, te im je oduzet stan. Danko je završio na Golom otoku, a Eva je postala beskućnica koja se nije imala od čega brinuti ni za djecu. Kada se Danko vratio s Golog otoka, Eva je ponovo uhapšena zbog neke "nespretne" izjave i upućena u ženski logor na otok. Ostala je tamo pune dvije godine, od 5. svibnja 1949. do 30. siječnja 1953. godine. Kasnije će u potresnoj knjizi opisati strahote, kada je ostala bez 16 zuba i izgubila svaku vjeru u sustav. Poslije Golog otoka radila je u tvornici Katran kao obična radnica, a kasnije urednica tvorničkih novina. Objavila je i nekoliko knjiga.
Zahvaljujući silnoj energiji Darka Bavoljaka koji godinama nastoji istražiti sve što se događalo na Golom otoku i pokrenuti bezbroj projekata koji bi omogućili da nove generacije o svemu saznaju, i do javnosti su došle precizne informacije o strahotama kazamata. Tako je Milka Pucina, koja je također prošla užas Golog otoka, zapisala: "Znam, bila je mlada djevojka, studentica filozofije, vrlo lijepa i dobra, zvala se Zora, čini mi se Stojanović ili Stojković… Ona je umrla. Ja sam pitala da li će sad njeni doći da je nose kući i da je sahrane. Onda mi ovi iz Uprave kažu - ne može to, njoj nisu istekle dvije godine, ona mora tu odležati pa makar i mrtva".
O Titovom "ne" Staljinu napisano je brdo knjiga i radova, a o Informbirou i posljedicama toga da je na Golom otoku bila strašna tortura dugo se šutjelo ili su objavljivane mrvice, pogotovo kada je riječ o sudbini žena. Malo se znalo i da su žene osumnjičene na suradnju s Informbiroom odvođene na prisilni rad u Ramski rit uz granicu s Rumunjskom, a zatim u Zabelu u Požarevcu. Onda je ženski logor iz Grgura preseljen na Goli otok, na drugoj strani od muškog logora, u uvali okrenutoj prema Velebitu. Kako od samog logora nije ništa ostalo, dugo nije bilo ni saznanja da je uopće postojao. Svi su šutjeli, pa i žene koje su prošle mučenja. Tek sada, toliko godina poslije svega toga, kreću u realizaciju projekti koji bi trebali ukazati na ženska stradanja, pa su tako u pripremi dvije izložbe na tu temu, u pulskom Povijesnom muzeju i riječkom MMSU.
Ako sve bude po planu izložba u Puli bit će otvorena u travnju, a ona u Rijeci u lipnju. Obuhvatit će vizualne materijale snimljena na Svetom Grguru i Golom otoku, a umjetnica Andreja Kulunčić između ostalog izložit će i crteže nadahnute svjedočanstvima logorašica.
Naziv projekta "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" citat je svjedočanstva Marije Zelić, prve upraviteljice logora na Grguru. Bila je neobično okrutna prema logorašicama, mučila ih i sudjelovala u "preodgajanju" nesretnih žena koje su bez suda i sudske presude tamo završile. Titov raskid sa staljinizmom završio je tako u najokrutnijem staljinizmu, gdje nisu bile pošteđene ni žene, a danas još uvijek malo o svemu znamo.
Goli otok je napušten i devastiran, sve što je ostalo je i razgrabljeno i odneseno. Bavoljak je u više navrata predlagao i pokrenuo zanimljive projekte koji bi trebali osmisliti mjesto gdje je mučeno više od 13.000 ljudi, kao opomena generacijama koje dolaze. Prije sedam godina činilo se da se ide prema putu realizacije ideje da Goli otok postane i turistička destinacija, ali i mjesto sjećanja. Mladen Pejnović, tadašnji šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, najavio je prodaju koja je mogla dovesti do izgradnje hotela, pa je odmah reagirala udruga "Ante Zemljar" i požalila se premijeru Zoranu Milanoviću da se to ne radi.
Ideja da se investira 10 milijuna eura u "zimmer frei" na Golom otoku nije realizirana, na sreću, ali ništa se nije pomaklo ni u projektu da se cijeli kompleks bivšeg logora pretvori u spomen područje, gdje bi se ljeti održavale i međunarodne konferencije. Ali, Bavoljak sve ove godine nije posustajao, slao je projekte i u Europu, dobivao podršku i, koliko je u njegovoj moći, uspijevao javnost senzibilizirati prema toj uvijek vrućoj temi iz naše povijesti.
Danas se na prste jedne ruke mogu prebrojati preživjeli logoraši sa Golog otoka. Nema među živima ni žena koje su prošle torture, ostala su samo svjedočanstva nekih od njih, koja su i objavljena u knjizi koja je izašla. Mučno je to i teško danas čitati, detalje poput onog da je "onaj koji je jače tukao, brže izlazio van”. Ponižavalo se i žene na sve moguće načine, "grijeh" prema Partiji trebalo je iskupiti na način da se ljudi ponižavaju do krajnjih granica.
"Sjećam se, sjednemo u krug, vani proljeće, lijepo vrijeme. Sjedi i banda i nebanda, iako smo uvijek odvojeni, da ih ne zarazimo. I sad izvode u sredinu kruga jednu po jednu ženu koje su se morale 'raskritizirati', pričati o svojim najintimnijim dijelovima života, o odnosima s mužem, momkom. To se zvalo 'Udba sve zna'", jedno je od svjedočanstva nesretne žene s Golog otoka.
Začarani krug straha i prijetnji ostavio je trag na svim ženama koje su prošle Goli otok. Na izložbi u Puli i Rijeci vrlo brzo ćemo vidjeti svu tu patnju i užas, a bit će to prilika razgovarati i o svemu što danas tišti ljude kada je riječ o gaženju demokracije, ljudskih prava. Uz ovu, uvijek istu poruku - ne ponovilo se.
