Ivan Ćališ – Deban nakon godinu dana rada kao domar u OŠ Fra Jeronim Vladić Ripci ostao je bez posla. Njegova žena Ana poslala nam je ovaj dirljiv tekst te nas zamolila da ga objavimo:
Kada mi je danas moj Ivan rekao: “Anuška, osto sam bez posla“, niz moje lice su tekle suze… Plakala sam, ne zbog toga što je on ostao bez posla, plakala sam zbog ljudi u koje smo oboje vjerovali, plakala sam zbog njihove savjesti, plakala sam zbog svih Ramljaka kojima je nanesena nepravda.
Kada mi je danas moj Ivan rekao: “Anuška, osto sam bez posla“, niz moje lice su tekle suze… Plakala sam, ne zbog toga što je on ostao bez posla, plakala sam zbog ljudi u koje smo oboje vjerovali, plakala sam zbog njihove savjesti, plakala sam zbog svih Ramljaka kojima je nanesena nepravda.
Zašto? Dobio je taj posao domara u OŠ Fra Jeronim Vladić prije godinu dana kao jedini koji je ispunjavao sve uvjete iz tadašnjeg natječaja jer je bio nekih četrdeset bodova jači od svih. Primio se toga posla jer to je konačno nešto što je dobio u svojoj Rami nakon DVADESET GODINA kao razvojačeni branitelj i otac petero djece. Svoj posao je tako savjesno obavljao u ovoj godini da su svaki roditelj, učitelji, nastavnici i djeca bili zadovoljni. Ali posao je dobio na određeno vrijeme.
U tome su nastali ti izbori. I tu se trebalo znati tko je čiji. A tko smo mi, i tko je čiji? Zar nismo svi isti? Ivan je pravedan čovik. On je uvik ukazivao na pogrešku u svakoj vladi. I sad je rekao da nije zadovoljan sadašnjom vlasti. I istog momenta postao politički nepodoban. Pripisivale mu se raznorazne psovke na račun vladajuće stranke. I svi koji ga poznaju znaju da taj čovik uopće ne psuje, a kamoli da nekoga klete i želi mu zlo.
Kad je raspisan natječaj za primanje na neodređeno vrijeme, istog dana je promijenjen i pravilnik u kojem se ne traže nikakve kvalifikacije, osim glasovanja školskog odbora u kojem je većina vladajuća stranka. Na kraju krajeva, i on i ja vjerujemo u ljude, u savjest ljudi i desi se ovo: IVAN OSTAJE BEZ POSLA. I evo, dragi moji, želim vam reći. Jako, jako griješite. Savjest vam neće dati mira, a za dušu će se netko drugi pobrinuti.
A ja vam želim reći, sve dok ga gledam da je i pored svih svojih bolesti, koje mu je život nanio, preživio i ovaj stres i nepravdu, znam da ga drži vjera u Boga, a i sad se još uvijek oboje molimo za vas. Pogrešno ste procijenili čovika koji je sol u Rami, za vas, za nas jer na najorginalniji način predstavlja svoju Ramu pjesmom, gangom, bećarcom i svojom molitvom. Takvi nam ljudi trebaju. Svima vama, meni i nama. Ne pišem ovo samo kao njegova žena, nego osoba koja zna sve njegove vrijednosti, a mnogi ih i vi znate. Samo vam treba ono „nešto“ da ih izreknete. Još jednom vam kažem da se tako ne postupa prema ljudima. Ljude treba saslušati, pokušati shvatiti, a ne samo odbaciti. Najveća je bol to što mog Ivana nikad nisu razumili ni neki iz njegovog najbližeg susjedstva i tobože prijatelji jer su smatrali da je glup što previše vjeruje u Boga i Božju pravdu.
Ali znam da je Božja konačna. Neka svi koji su ga sad ostavili bez posla mirno spavaju. Ali ja sam sigurna da nikad neće imati onaj mir koji moj Ivan sada ima. A ja kad sam ga, nakon potoka svojih suza, vidila onako mirna rekla sam Hvala Ti Bože sto je pored svih ovih tegoba živ. Još ćemo se mi znati boriti. Bog nekome zatvori vrata, a otvori prozor. Samo nas to drži. A i dalje ćemo se moliti za vas i boriti za nas…
Ana Ćališ
Ana Ćališ
