Navijanje u nogometu se već odavno preselilo na javne površine ili objekte – trgove, ulice ili ugostiteljske objekte.
Nekada su se susjedi okupljali u kuću onih rijetkih koji su imali televizor i gledali zajedno neke značajnije događaje. Danas kada svi imaju televizor u kući ponovo odlaze na mjesta gdje bi gledali važne utakmice u nešto širem društvu.
U društvu su emocije jače, zajedno se dijeli radost ali i tuga se lakše podnese u društvu.

Niti u jednoj državi nema toliko različitosti u navijanju nogometnih fanova kao u Bosni i Hercegovini. Zaista, Španjolci navijaju za Španjolsku, Francuzi za Francusku, Grci za Grčku, Gruzijci za Gruziju i tako redom, a u BiH imamo navijača BiH, Turske, Brazila, Kameruna, Meksika Ukrajine, Islanda, Belgije…
Za takvo stanje je uglavnom zaslužna nogometna reprezentacija Hrvatske. 

Svaki protivnik hrvatske reprezentacije odmah u multietničkoj BiH dobiva svoje poklonike koji se okupljaju po kafanama i mahalama i iskreno navijaju za protivnika Hrvatske.

Gdje li samo nabave zastave, majice i ostale rekvizite na primjer Kameruna, Brazila Turske ili Islanda? BiH je uistinu primjer multietničnosti. Toliko različitih navijačkih skupina iz cijelog svijeta nema niti jedna država na svijetu. E sad, ili u BiH živi više različitih svjetskih nacija, što nije zabilježeno zadnjim popisom stanovništva, ili svakog protivnika hrvatske reprezentacije automatski i iskreno podržava široka multietnička bosanska duša. 

Samo nije potpuno jasno kako to da i reprezentacija BiH nije multietnička? Možda nisu pazili, ma tko će na sve misliti? Možda jedni igraju nogomet a drugi fudbal pa se ne mogu razumjeti, ma tko bi to sastavio? 

Pa ipak, kažu, to je samo igra i sve to skupa ne treba ozbiljno shvaćati! Jeli tako?

Možda je u pravu baba Deduša kada kaže: Đadri ji netili baško ko da je sve pomanitalo, ne znaš više za koga ko navija i dere se. Ne znam brate okoju im je i šta imaju otoga – ni udžepu ni izdžepe. Nek se deru dabogda izgrljutali!
A jope, izdžepe mu je, jer dok je ta utakmica poloču one pivetine kišu Božju, triba ito platit. Imaju li ikoga ta dica da ji nasvituje, da jim reče šta nevalja i da jim zapovidi jadna ti sam ja? 

Šuti baba bona nebila, prekide je stariji sin Jozo, evo ti ovoga našega, došo ti je jutros kući, ko biva gledo utakmicu, ta nije utakmica trajala cilu noć.

Vidim ga jutros jedva ulazi u kuću, baško koda i lešura, valjda se mrcina nalokala, a glasa nemere pustit što je izgrljuto deruć se. 

Deralo se cilu noć i lokalo pivetinu pa mu ti sad reci nešto, samo se osiče ko pašče, Bože mi oprosti. Nemereš dokazat i nasvitovat svog kamoli tujeg moja baba, ma šuti molenja ti. Nema druge vego šuti i trpi dok ovo ne proje jebala ji lopta dabili. 
Baško koda su dica pa gonaju tu đavliju loptu, koda nemaju drugog posla.
Šta bi da je jutros moro u košce na Slime ili na Čifluk, ko bi ga digo iz kreveta i kako bi po cili dan po ovom zvizdanu mlatio travurinu?

Vako izvuče se iz kreveta iza podne i odma pita mater šta ima za izist. Baško ni torni ni lovni Bože me ne pokaraj, zaključi Jozo svoju analizu.

Evo brte kažu da po ciloj Bosni a i Ercegovini puno njizi navija protiv Rvacke. 
Zašto nalet ji nebilo, ko malo im je Rvacka pomogla za rata, primila im i odranila izbjeglice i ličila im vojsku po bolnicama. Jeli to fala? – pomalo ljutito reče baba.

Ma to ti je moja baba đavlija politika, jer ima njizi puno koji žale za Jugoslavijom a misle da su  ko biva Hrvati krivi što je više nema, i zato su ljuti na Hrvate.

Nemoj ti moj sinko puno o tome pričat, upozori Jozu baba, da te nedaj Bože nebi otiralo u zatvor. Nekako mi se čini baško ko da se vraćamo na ovaj stari vakat kad je momke gonilo u Ćelovinu kad su pričali o politiki jebla ji politika dabili, pomalo zabrinuta za dicu završi baba Deduša.

Tekst: Ivica Barišić / Zagreb