Aktualne mjere protiv suzbijanja epidemije koronavirusa i propisane kazne za nepoštivanje nisu ništa neuobičajeno ni kroz prošlost ovih krajeva. Dubrovački arhiv je riznica srednjovjekovnih dokumenata koji nam otkrivaju zanimljivosti i o temi poput borbe vlasti protiv širenja raznih epidemija.
Pojava različitih oblika epidemija seže u najstarije doba ljudskog roda, dok se pojava epidemije kuge u povijesnim izvorima prati od antičkog doba. Još su antički pisci ostavili pisani trag o epidemijama u priobalnim gradovima Sredozemlja, koje su se širile s azijskog kontinenta.
"Razna zarazna oboljenja širila su se i tijekom srednjeg vijeka, a poznata je epidemija iz VI stoljeća koja je zahvatila Bizantsko carstvo za vrijeme vladavine cara Justinijana i trajala više od pola stoljeća. Na osnovu kronika suvremenika ovih događaja, smatra se da je prilikom ove epidemije stradalo skoro pola stanovništva Bizanta. S obzirom na ograničenost koju pružaju sačuvani izvorni podaci povjesničarima nije uvijek moguće najpreciznije odrediti o kojoj vrsti zarazne bolesti se radilo kod određenih epidemija. Izvori ove pojave u najvećoj mjeri označavaju kao epidemije i masovnu smrtnost stanovništva u kratkom vremenskom razdoblju", kaže za Klix.ba doktor povijesnih znanosti mediavelist Enes Dedić.
Povijesni izvori o epidemijama u našoj bližoj okolici ukazuju na epidemiju u Dubrovniku početkom X te sredinom XII stoljeća. Sasvim je izvjesno kako su ove epidemije obuhvaćale i prostor dubrovačkog zaleđa, odnosno zapadnog dijela Balkanskog poluotoka s kojim je Dubrovnik održavao intenzivne i frekventne ekonomsko-gospodarstvene i diplomatske veze, među kojima je i prostor današnje Bosne i Hercegovine.
"Do najveće epidemije kuge na cijelom prostoru srednjovjekovne Europe došlo je sredinom XIV stoljeća kada je prema istraživanjima umrlo između trećine i polovice europskog stanovništva. Istraživanja ukazuju na to kako je i ova epidemija potekla iz euroazijskih stepa, preciznije s teritorija tadašnjeg Kineskog carstva gdje je zabilježena pojava bolesti dva desetljeća ranije nego u Europi", naglašava Dedić.
U Dubrovniku se kuga pojavila u prvoj polovini 1348. godine, a trajala je i sljedeću godinu. Dubrovački knez sa svojim državnim tijelima nastojao je donijeti adekvatne odluke za suzbijanje epidemije, međutim slično kao i u ostalim europskim gradovima, smatra se da je ovom prilikom umrlo skoro pola stanovništva u gradu.
"Nastupilo je masovno bježanje stanovništva izvan gradskih zidina, jer su na taj način nastojali izbjeći zarazu i skoro izvjesnu smrt te su vlasti nastojale ovaj problem riješiti propisivanjem kazni za sve građane koji se ne vrate u određenom vremenskom roku", kaže sugovornik.
Izvori iz ove godine detektira i probleme s kojima su se vlasti suočile zbog nedostatka prostora za ukop svih preminulih. U sljedećim desetljećima pojava epidemija postala je još učestalija, međutim njihove razmjere nisu bili ni slične epidemiji iz 1348. godine.
"Razlog tome su svakako bili i novi zakoni koji su donošeni sukladno pojavi novih informacija o potencijalnim epidemijama u susjedstvu. U osnovi radilo se uspostavljanju karantene te objavljivanju zabrana za kretanje ljudi u zaraženim područjima. Iz druge polovice XIV stoljeća poznate su epidemije u Dubrovniku iz 1361. 1363., 1371. te 1374. godine. Upravo je epidemija iz 1371. godine za nas posebno zanimljiva jer se u jednoj dubrovačkoj kronici navodi kako su zarazu ovaj put u grad donijele izbjeglice koji su dolazili iz Bosne", ističe Dedić.
Podaci iz XV stoljeća ukazuju na to kako su pojave epidemija manjih razmjera bile učestala pojava, a sukladno tome bilo je učestalije i reagiranje vlasti na širenje zaraze. Nekoliko odluka dubrovačkih vijeća iz 1422. i 1423. godine ukazuju na epidemiju u gradu.
S obzirom na činjenicu kako nisu sačuvani arhivi srednjovjekovne bosanske države, nije detaljnije poznato kako su se vladari tadašnje Bosne nosili s pojavom epidemije na svom području. Međutim kao i u ostalim slučajevima, određene podatke o državama iz unutrašnjosti jadranske obale pružaju arhivski podaci iz Državnog arhiva u Dubrovniku.
"Prema jednom zapisu dubrovačkog ureda od 4. svibnja 1424. godine određena je kazna u visini od 100 perpera za Dubrovčanina Živka Kastrata koji je doputovao iz Novog Brda s prostora tadašnje Srpske despotovine. U ovo vrijeme u Novom Brdu se nalazio jedan od najznačajnijih rudnika srebra na balkanskom području gdje je, prema drugim izvorima spomenuti Živko trgovao te određeno vrijeme obnašao funkciju carinika. Prema saznanjima dubrovačkih vlasti u području Novog Brda u ovo vrijeme bila je raširena epidemija te su ranije proglasili zabranu ulaska u grad putnicima iz područja zahvaćenih epidemijom. Pored ovih informacija ovaj izvor pruža i podatak kako su u ovo vrijeme u Dubrovniku službu obavljali i posebni činovnici koji su pazili na širenje zaraze kuge u gradu", objašnjava povjesničar Dedić.
Zanimljive podatke u vezi sa srednjovjekovnom Bosnom i epidemijom pruža jedno uputstvo dubrovačkih vlasti iz srpnja 1453. godine. Prema ovom pismu u spomenuto vrijeme u oblasti Drine na posjedu bosanskog vlastelina hercega Stjepana Vukčića Kosače vladala je epidemija.
"Prema uputstvu dubrovačkih vlasti, trgovcima je bilo zabranjeno posjećivati gradove i trgove u ovoj oblasti. Zbog ove epidemije bilo je zabranjeno i stanovnicima iz oblasti Drine prelaziti u susjednu Srpsku despotovinu. Ovaj podatak ukazuje na zatvaranje vlastitih granica od srpskog despota Đurđa Brankovića, kao mjeru zaštite od širenja virusa na svojem teritoriju", zaključio je sugovornik.
Pojava različitih oblika epidemija seže u najstarije doba ljudskog roda, dok se pojava epidemije kuge u povijesnim izvorima prati od antičkog doba. Još su antički pisci ostavili pisani trag o epidemijama u priobalnim gradovima Sredozemlja, koje su se širile s azijskog kontinenta.
"Razna zarazna oboljenja širila su se i tijekom srednjeg vijeka, a poznata je epidemija iz VI stoljeća koja je zahvatila Bizantsko carstvo za vrijeme vladavine cara Justinijana i trajala više od pola stoljeća. Na osnovu kronika suvremenika ovih događaja, smatra se da je prilikom ove epidemije stradalo skoro pola stanovništva Bizanta. S obzirom na ograničenost koju pružaju sačuvani izvorni podaci povjesničarima nije uvijek moguće najpreciznije odrediti o kojoj vrsti zarazne bolesti se radilo kod određenih epidemija. Izvori ove pojave u najvećoj mjeri označavaju kao epidemije i masovnu smrtnost stanovništva u kratkom vremenskom razdoblju", kaže za Klix.ba doktor povijesnih znanosti mediavelist Enes Dedić.
Povijesni izvori o epidemijama u našoj bližoj okolici ukazuju na epidemiju u Dubrovniku početkom X te sredinom XII stoljeća. Sasvim je izvjesno kako su ove epidemije obuhvaćale i prostor dubrovačkog zaleđa, odnosno zapadnog dijela Balkanskog poluotoka s kojim je Dubrovnik održavao intenzivne i frekventne ekonomsko-gospodarstvene i diplomatske veze, među kojima je i prostor današnje Bosne i Hercegovine.
"Do najveće epidemije kuge na cijelom prostoru srednjovjekovne Europe došlo je sredinom XIV stoljeća kada je prema istraživanjima umrlo između trećine i polovice europskog stanovništva. Istraživanja ukazuju na to kako je i ova epidemija potekla iz euroazijskih stepa, preciznije s teritorija tadašnjeg Kineskog carstva gdje je zabilježena pojava bolesti dva desetljeća ranije nego u Europi", naglašava Dedić.
U Dubrovniku se kuga pojavila u prvoj polovini 1348. godine, a trajala je i sljedeću godinu. Dubrovački knez sa svojim državnim tijelima nastojao je donijeti adekvatne odluke za suzbijanje epidemije, međutim slično kao i u ostalim europskim gradovima, smatra se da je ovom prilikom umrlo skoro pola stanovništva u gradu.
"Nastupilo je masovno bježanje stanovništva izvan gradskih zidina, jer su na taj način nastojali izbjeći zarazu i skoro izvjesnu smrt te su vlasti nastojale ovaj problem riješiti propisivanjem kazni za sve građane koji se ne vrate u određenom vremenskom roku", kaže sugovornik.
Izvori iz ove godine detektira i probleme s kojima su se vlasti suočile zbog nedostatka prostora za ukop svih preminulih. U sljedećim desetljećima pojava epidemija postala je još učestalija, međutim njihove razmjere nisu bili ni slične epidemiji iz 1348. godine.
"Razlog tome su svakako bili i novi zakoni koji su donošeni sukladno pojavi novih informacija o potencijalnim epidemijama u susjedstvu. U osnovi radilo se uspostavljanju karantene te objavljivanju zabrana za kretanje ljudi u zaraženim područjima. Iz druge polovice XIV stoljeća poznate su epidemije u Dubrovniku iz 1361. 1363., 1371. te 1374. godine. Upravo je epidemija iz 1371. godine za nas posebno zanimljiva jer se u jednoj dubrovačkoj kronici navodi kako su zarazu ovaj put u grad donijele izbjeglice koji su dolazili iz Bosne", ističe Dedić.
Podaci iz XV stoljeća ukazuju na to kako su pojave epidemija manjih razmjera bile učestala pojava, a sukladno tome bilo je učestalije i reagiranje vlasti na širenje zaraze. Nekoliko odluka dubrovačkih vijeća iz 1422. i 1423. godine ukazuju na epidemiju u gradu.
S obzirom na činjenicu kako nisu sačuvani arhivi srednjovjekovne bosanske države, nije detaljnije poznato kako su se vladari tadašnje Bosne nosili s pojavom epidemije na svom području. Međutim kao i u ostalim slučajevima, određene podatke o državama iz unutrašnjosti jadranske obale pružaju arhivski podaci iz Državnog arhiva u Dubrovniku.
"Prema jednom zapisu dubrovačkog ureda od 4. svibnja 1424. godine određena je kazna u visini od 100 perpera za Dubrovčanina Živka Kastrata koji je doputovao iz Novog Brda s prostora tadašnje Srpske despotovine. U ovo vrijeme u Novom Brdu se nalazio jedan od najznačajnijih rudnika srebra na balkanskom području gdje je, prema drugim izvorima spomenuti Živko trgovao te određeno vrijeme obnašao funkciju carinika. Prema saznanjima dubrovačkih vlasti u području Novog Brda u ovo vrijeme bila je raširena epidemija te su ranije proglasili zabranu ulaska u grad putnicima iz područja zahvaćenih epidemijom. Pored ovih informacija ovaj izvor pruža i podatak kako su u ovo vrijeme u Dubrovniku službu obavljali i posebni činovnici koji su pazili na širenje zaraze kuge u gradu", objašnjava povjesničar Dedić.
Zanimljive podatke u vezi sa srednjovjekovnom Bosnom i epidemijom pruža jedno uputstvo dubrovačkih vlasti iz srpnja 1453. godine. Prema ovom pismu u spomenuto vrijeme u oblasti Drine na posjedu bosanskog vlastelina hercega Stjepana Vukčića Kosače vladala je epidemija.
"Prema uputstvu dubrovačkih vlasti, trgovcima je bilo zabranjeno posjećivati gradove i trgove u ovoj oblasti. Zbog ove epidemije bilo je zabranjeno i stanovnicima iz oblasti Drine prelaziti u susjednu Srpsku despotovinu. Ovaj podatak ukazuje na zatvaranje vlastitih granica od srpskog despota Đurđa Brankovića, kao mjeru zaštite od širenja virusa na svojem teritoriju", zaključio je sugovornik.
