Četvrta je obljetnica preminuća Mije Kreše. Iz vjerničkog kršćanskog gledišta  Mijin „slučaj“ je dobio svoj pravorijek u vječnosti. Njega se više ne dotiče muka nikakva, rekla bi Knjiga Mudrosti 2,23. Ako doživljavamo smrt dragih ljudi kao pad, kao kolaps sustava života, kudikamo dalekosežniju perspektivu otvara nam Ljubav, koja nas ohrabruje da smrt doduše vidimo kao pad, ali ipak pad u naručje, zagrljaj  dobroga Oca. Tajna života i smrti razrješava se u Bogu. Vjerujemo i nadamo se  da tu konačno pobjeđuje život u svojoj punini. Tu se nalaze svi razlozi i argumenti kojima tješimo jedni druge i  ožalošćenu obitelj: gđu. Elzu; djecu: Hrvoja, Domagoja i Zrinku.

Sjećanje na pokojnog Miju Krešu bilo bi ipak krnje, ako ne bismo u njegovu životu prepoznali neke „zvjezdane trenutke“, neke odgovore na izazove života, koji su nam danas  kao „znakovi pored puta“ dragocjeniji od kruha, poglavito zbog manjka „znakova“  ili još više zbog viška zlurado postavljenih lažnih znakova.

Moja osobna slika o Miji Kreši uglavnom se formirala kroz divljenje mladom, do kraja moralnom čovjeku, koga je komunistički režim upravo zbog toga prepoznao kao opasnost, te od 1959. do 1962. u zatvoru na otoku sv. Grgur užasnim metodama ispiranja mozga, nastojao preodgojiti  za svoga slugu. Sam Mijo bio je sa svojim prijateljima do kraja iskren glede iskustva  zatvora i potvrđivao kako su te metode slamanja  ljudskog integriteta „znanstveno“ dijabolično domišljene. Pokazalo se da zatvori Goli otok i sv. Grgur dolaze iz iste škole kao i gulazi ruskog represivnog sustava.

U tim zatvorima mogao si ostati uspravan sam ako  si živio za istinu  vrijednu svake žrtve, pa i života.

Mijo je ostao čovjek integriteta. Posvjedočio je  tako da zatvorska vrata ne dijele svijet i ljude na slobodne i neslobodne. Postoji sloboda sužnjeva, pred kojom se treba pokloniti, a u dosta slučajeva i postidjeti, kao što na formalno „slobodnoj strani“ svijeta postoje društva koja  vrve od konformista,  koristoljubaca, oportunista, koji svoje intelektualne usluge  nude zatiračima slobode i općeg dobra hrvatskog naroda.

Koje je podrijetlo te Mijine etičnosti i uspravnosti ? Pitao sam ljude poput Nikole Džolana iz New York,  koji su  Mijom prijateljevali u tim kriznim godinama, kada je Mijo izišao iz zatvora, kada je bez ikakve presude kažnjen ne samo zatvorom, već i zabranom studija u Sarajevo, gdje je bio upisao studij šumarstva. Suvišno je i spominjati kako je cijela Rama, a posebice njegova obitelj s ocem Jurom i majkom Jelom bila  nepodobna i pod stalnom prismotrom režima.

Ipak Mijo je iz takve ponižene Rame i obitelji ponio onaj zdravi prkos i elan da uspije ljudski, profesionalno i obiteljski. Poticao je poput  starog  fra Antuna Vladića mladiće  koji su došli studirati  Zagreb da se široko obrazuju, koriste  kulturne blagodati Zagreba, jer  nepismeni ljudi  ne mogu  biti nositelji nade i emancipacije za svoj narod. Po svim mjerilima  možemo reći  da je pokojni Mijo obiteljski, ljudski, društveno, profesionalno uspio. A on, što se više penjao na toj ljestvici sveukupne karijere, sve više je težio  da ostane onaj izvorni Ramljak. Znao je  kao rijetko tko razlučiti između istinskih nositelja dobra i mira i onih koji bi s narodnim vrijednostima samo trgovali.

Trezveno je zamjećivao obje tendencije u hrvatskom društvu i nakon Domovinskog rata. Dijelio je svoje nade i svoj strahove u ozdravljujućem ozračju mira, obitelji, moslavačkih vinograda i ponekad  rodne Rame.

Nije bilo toga razočaranja koje bi mu moglo ogaditi  ljubav prema obitelji zavičaju, hrvatskom narodu... Nikola tvrdi da je taj njegov mir  prelazio i na druge. Mijo je  njegovao mir kao sredstvo ostajanja  na strani dobra.

U literaturi  i iskustvu to ostajanje na strani dobra kao izvora slobode  slično Mijinom izboru našao sam kod češkog predsjednika Vaclava Havela, čiju misao parafraziram:
to što se  uporno zauzimam za dobrotu  i pravdu na svim razinama društva, nije zbog toga  što bih bio siguran da će dobrota i pravda još za moga života  pobijediti u ljudskim srcima i društvima, već zbog toga  što držim da samo tako vrijedi živjeti kao čovjek.

S tim etosom i moralnim načelima Mijo Krešo je sudjelovao i u domovinskom ratu.

Nije bio ni fanatik niti cinik.   Ako prihvatimo Andrićevu podjelu ljudi  na one u čijoj blizini i susretu u nama raste radost i one u čijoj blizini negativnost i tama zamagljuju sve horizonte, onda sa sigurnošću i zahvalnošću  možemo tvrditi da je naš Mijo Krešo bio posve   na strani afirmacije slobode u svakom čovjeku i narodu.

To je bio njegov intimni  motiv  u obiteljskom životu, profesionalnom radu, kao i motiv sudjelovanja u domovinskom ratu. Nadao se da će nove politike  i društvene strukture ujediniti  hrvatski narod oko solidarnosti, općeg dobra  i u Bogu utemeljenog dostojanstva svakog čovjeka.

Znao je inteligentno kao netko tko je prošao najtežu školu slobode, razobličiti  one koji bi zaustavili hrvatski narod na etiketiranju, posramljivanju, kako bi neistomišljenike kontrolirali  kao moralno inferiorne.

Znao je  iz iskustva ono  do čega su došli stručnjaci  humanističkih znanosti da je posramljivanje  etiketama  najučinkovitiji instrument društvene kontrole, one kontrole koja negira rast u slobodi, iscrpljuje se u destrukciji i u mržnji, a nema ništa sa idejom općega dobra i povijesne istine.

Mijo Krešo se u svim svojim životnim postajama nalazio na strni dobra. Njega i njegove znali su razni režimi i razne historiografije  tako često smještati ne samo u zatvore,  već i na krivu stranu povijesti.

Njegov odgovor je život, utemeljen na uvjerenju da je čovjek samo ono što je pred Bogom. Niša manje i ništa više.

Zahvalni smo za ovakav život pokojnog Mije Kreše.

Rama-Šćit, 16. 10 2021.
fra Mijo Džolan