Kažu da za ljubav ne postoje granice, da ona ne pita za rasu, vjeru i nacionalnost. Ljubav je najznačajniji i najmudriji dio jezika kojim svijet govori i koji svi ljudi na zemlji mogu razumjeti u svojim srcima, nešto starije i od samih ljudi, a što ipak svaki put s istom snagom izbija bilo gdje kad se sretnu dva pogleda. Zapisao je to brazilski pjesnik i novelist Paulo Coelho.
No da u današnje vrijeme i nije baš lako ta dva pogleda spojiti pa se mnogim muškarcima ljubav uopće ne dogodi, jednostavno u njezinu iščekivanju im proleti vrijeme i kad zađu u neke godine, shvate da su ostali stari momci, potvrđuje i statistika. Tako u Hrvatskoj ima 240.000 neoženjenih muškaraca u dobi od 40 do 60 godina, a u našoj Splitsko-dalmatinskoj županiji njih dvanaest tisuća, od kojih većina živi u Dalmatinskoj zagori piše Slobodna Dalmacija.
Kad nisu našli žene koje su spremne tamo živjeti, dalmatinski neženje u potragu za suprugama u posljednje vrijeme sve više odlaze na Filipine, otočnu državu u Jugoistočnoj Aziji koja broji oko sto milijuna stanovnika, od kojih je skoro trideset milijuna djevojaka spremnih za udaju. Njih pak tamo muči "deficit", muškaraca pa nije rijetkost da, ako se ne udaju vrlo mlade, već s trideset godina ostaju stare cure.
Put pod noge pa po nevistu
Ti ljubavni problemi jako dobro su poznati Trogiraninu Jošku Jakusu (46) koji je već šest godina u vezi s Filipinkom Michelle Anenias i koji je glavni "krivac" što muškarci po svoje ljepše polovice odlaze u daleku Aziju. Na ideju da bude bračni posrednik između Hrvata i Filipinki došao je prije tri godine nakon što je dvije Filipinke koje su radile u marini Frapa u Rogoznici upoznao s prijateljima.
Parove upoznaje većinom preko interneta, te im prepušta virtualnu komunikaciju nakon koje oni donose odluke jesu li jedno za drugo i hoće li vezu okruniti brakom. Do sada je upoznao i spojio dvadesetak parova koji su se vjenčali. Nedavno su taj čin obavila još tri para, četiri čekaju rujan ove godine, a šestorica momaka iz Trogira razmišljaju o donošenju te životne odluke.
S obzirom na to da mu je posao posredništva krenuo odlično i da je prešao okvire Dalmacije te se ubrzano širi diljem Lijepe naše, posebno u Slavoniji, ovih dana očekuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu za otvaranje agencije simbolična naziva "Srce o vire". Ona će se baviti povezivanjem Hrvata s Filipinkama.
Zaručnička viza
Ali, ova jedinstvena ljubavna priča ima i drugu stranu medalje. Jakus upozorava na birokratski problem koji otežava proceduru vjenčanja. Naime, budući da Hrvatska ne poznaje pojam "zaručničke vize", a turističke vize za Filipinke teško prolaze, većina muškaraca, danas oženjenih njima, po svoje odabranice, veli Jakus, morala se zaputiti na Filipine te potrošiti šest, sedam tisuća eura i vjenčati se tamo s njima da bi ih mogli dovesti u Hrvatsku.
- Kad Filipinkama odbiju turističku vizu, naši muškarci moraju ići na Filipine po zaručnicu, ostati tamo najmanje dvadesetak dana dok se ne vjenčaju i dok se ne srede papiri. I kad ih dovedu u Hrvatsku kao supruge, država komplicira, pa traži od njih da imaju dovoljno novca na računu za uzdržavanje supruge. A kad se sklapa brak hrvatskih državljana, nitko ne pita za novac, što je nelogično - ustvrdio je Jakus.
- Zbog toga problema neću odustati od "projekta", već ću upirati na mjerodavne da se on riješi. Previše se priča zahuktala da bih jednostavno stao. Zato sam već o tome upoznao državnog tajnika u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kojemu se ideja o spajanju naših momaka i Filipinki jako svidjela i podržao ju je.
'Nisu kao Ukrajinke'
Međutim, čini i se da ću morati još neko vrijeme kucati na vrata nekih službi. Državu zaista ništa ne bi financijski koštalo, osim promjene jednog članka u zakonu.To je uvesti pojam zaručničke vize kojom bi se problem riješio. Uvjeren sam da će se to ubrzo dogoditi - optimistično će Jakus.
Smatra da bi država trebala biti sretna što se Filipinke žele doseliti u Hrvatsku, osobito u područja iz kojih su se mladi iselili i u kojima je ostala starija populacija muškaraca koji bi u ženama s Filipina pronašli svoj životni izbor.
- Filipinkama, za razliku od naših žena, nije problem živjeti u Dalmatinskoj zagori ili nekom selu u Slavoniji, s muškarcima koji žele ostati u rodnom mjestu. Patrijarhalnog su odgoja, drže do tradicije, i kad dođu u Hrvatsku, tu i ostanu. Nisu kao, primjerice, Ukrajinke koje dobiju vizu pa odu dalje - kazuje Jakus.
Zavodljivo namigivanje
Kako bi nas uvjerio u uvodne riječi s početka naše priče o ljubavi koja ne poznaje granice, Joško Jakus nam je na trogirskoj rivi upriličio susret s nekoliko zaljubljenih bračnih parova čiji je posrednik bio. Zaljubljeni osmijesi, držanje za ručice, gugutanje na hrvatskom i engleskom, nježni pogledi koji su frcali na sve strane raznježilo je ne samo nas već i ostale goste ispred jednog od tamošnjih kafića gdje su nas dočekali.
Michelle - s kojom Joško nije morao prolaziti muke kao njegovi znanci - jer radi za belgijsko veleposlanstvo u Zagrebu i ima radnu vizu, svome dragom u kojega se, priznala je, zaljubila na prvi pogled cijelo vrijeme je ispod oka namigivala.
Vrckava Jerealyn čije noge su titrale za ritmom glazbe iz kafića svome Ivanu doskakivala je svako malo u zagrljaj, Frenzy je bila sama i pomalo sjetna jer joj je suprug Fabjan morao ostati raditi u trogirskom brodogradilištu. A kad su se pojavili Melanie i njezin Mićo s kujicom Gabi, raspoloženje se rasplamsalo. Svi su skakali jedno drugom u zagrljaj, pozdravljali se, padali su obostrani poljupci… Ushićenju nije bilo kraja.
I svekrva zadovoljna
Bilo ih je predivno gledati kako su svojim temperamentom probudili živost i vedrinu trogirske mirne svakodnevice.
Pitali smo ih da nam bar malo otvore dušu te iskreno progovore o svojoj ljubavi bez granica. Kao da su jedva dočekali. Prvi je na "ispovijed" krenuo pomorac Ivan Bobetić, čiju su dragu Jerealyn prijatelji 'prekrstili' u Žarka jer im je to ime bilo lakše zapamtiti.
- S istim žarom volimo se već šest godina. Ne da sam zadovoljan nego je svakim danom sve više volim. Obožava je moja majka koja je čak pomogla u prikupljanju papira da bi Jerealyn došla u Split. Ona obožava prirodu, a kad odem na brod, namještaj u stanu makne i u pitarima sadi razne biljke, cvijeće i povrće. Takve su vam Filipinke, obožavaju prirodu i sve što je u njoj - kazuje Ivan.
Frenzy je bila prijateljica s Michelle te ju je Joško u Trogiru upoznao s budućim suprugom Fabjanom Matijacom iz Kaštela. Vjenčali su se u trogirskoj katedrali 2014. godine. Svaki dan im je, kažu, Valentinovo.
Ljubav kao iz filma
Tek kada je Mićo počeo svoju "love story", pomislili smo kako je zaista zaslužila scenarij za romantičan film.
- Upoznali smo se prije dvije godine na Tajlandu. Ona je radila u jednom kafiću, a ja sam tamo otišao turistički. Nakon povratka u Split, ostali smo u kontaktu. Izdržao sam dva mjeseca i jednog dana samo sam u kratkim hlačama sjeo u avion i natrag otišao u Tajland. Potom je uslijedila duga procedura s papirima.
Hvala Bogu ispalo je sve na kraju dobro. Lani u siječnju vjenčali smo se u Solinu, a pred Bogom u svibnju u crkvi sv. Roka u Splitu. Toga dana padala je velika kiša. Na Filipinima to znači blagoslov. Čim smo se vjenčali, granulo je sunce. I svaki dan nam je sunce - iskreno će Mićo, turistički vodič i bubnjar u splitskom "Taxi bendu".
Samo da ne zapuše...
- U lipnju bih trebao postati tata malog Josipa na rođendan njegove mame 27. lipnja, pohvalio nam se taj mladi suprug kojega je, kako je istaknuo, njegova Melanie naučila što je prava ljubav i kako se živi.
Muški dio ekipe pitamo:
Na kraju, da čujemo kakve su Filipinke?
Svi u jedan glas odgovaraju:
- Na prvome mjestu cijene svoga muškarca, drže nas kao kap vode na dlanu, vjerne su, uredne su, temperamentne, posebno pedantne pri kuhanju, emotivne, druželjubive, lijepe su…
A dalmatinska spiza?
- Svidio im se pršut, a ni janjetina im nije mrska - našalio se Joško.
Kako podnose našu klimu?
- Svaki vjetar je problem, zimogrozne su, ali čak bolje podnose zimu nego ljeto. Bježe od sunca jer je kod njih bijela boja znak ljepote. Prava su suprotnost od naših cura, koje se mažu raznim kremicama da pocrne - uzvraća Ivan.
Njihove dame glasno i jasno poručuju kako su njihove jače polovice prema njima puni pažnje te da ih drže kao prave princeze.
Spremno pozirale
Prije nego što su atraktivne Filipinke krenule s našim fotoreporterom Jakovom Prkićemna "photo sesion", uslijedio je popravak make-upa, te su se od sreće raštrkale po cijeloj rivi birajući najljepše poze. S neviđenim oduševljenjem gledale su Jakovljeve uratke.
Koliko nam je druženje bilo ugodno prihvatili smo Joškov poziv da se na proljeće ponovno u istom sastavu nađemo u njegovim rodnim Vrsinama, u "Republici zidić" kako je on naziva, gdje se cijela ekipa inače sastaje uz domaću spizu, a zna se zavrtit i janje.
Pa, do viđenja i neka vas ljubav miluje zauvijek, poručujemo!
Slobodna Dalmacija
No da u današnje vrijeme i nije baš lako ta dva pogleda spojiti pa se mnogim muškarcima ljubav uopće ne dogodi, jednostavno u njezinu iščekivanju im proleti vrijeme i kad zađu u neke godine, shvate da su ostali stari momci, potvrđuje i statistika. Tako u Hrvatskoj ima 240.000 neoženjenih muškaraca u dobi od 40 do 60 godina, a u našoj Splitsko-dalmatinskoj županiji njih dvanaest tisuća, od kojih većina živi u Dalmatinskoj zagori piše Slobodna Dalmacija.
Kad nisu našli žene koje su spremne tamo živjeti, dalmatinski neženje u potragu za suprugama u posljednje vrijeme sve više odlaze na Filipine, otočnu državu u Jugoistočnoj Aziji koja broji oko sto milijuna stanovnika, od kojih je skoro trideset milijuna djevojaka spremnih za udaju. Njih pak tamo muči "deficit", muškaraca pa nije rijetkost da, ako se ne udaju vrlo mlade, već s trideset godina ostaju stare cure.
Put pod noge pa po nevistu
Ti ljubavni problemi jako dobro su poznati Trogiraninu Jošku Jakusu (46) koji je već šest godina u vezi s Filipinkom Michelle Anenias i koji je glavni "krivac" što muškarci po svoje ljepše polovice odlaze u daleku Aziju. Na ideju da bude bračni posrednik između Hrvata i Filipinki došao je prije tri godine nakon što je dvije Filipinke koje su radile u marini Frapa u Rogoznici upoznao s prijateljima.
Parove upoznaje većinom preko interneta, te im prepušta virtualnu komunikaciju nakon koje oni donose odluke jesu li jedno za drugo i hoće li vezu okruniti brakom. Do sada je upoznao i spojio dvadesetak parova koji su se vjenčali. Nedavno su taj čin obavila još tri para, četiri čekaju rujan ove godine, a šestorica momaka iz Trogira razmišljaju o donošenju te životne odluke.
S obzirom na to da mu je posao posredništva krenuo odlično i da je prešao okvire Dalmacije te se ubrzano širi diljem Lijepe naše, posebno u Slavoniji, ovih dana očekuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu za otvaranje agencije simbolična naziva "Srce o vire". Ona će se baviti povezivanjem Hrvata s Filipinkama.
Zaručnička viza
Ali, ova jedinstvena ljubavna priča ima i drugu stranu medalje. Jakus upozorava na birokratski problem koji otežava proceduru vjenčanja. Naime, budući da Hrvatska ne poznaje pojam "zaručničke vize", a turističke vize za Filipinke teško prolaze, većina muškaraca, danas oženjenih njima, po svoje odabranice, veli Jakus, morala se zaputiti na Filipine te potrošiti šest, sedam tisuća eura i vjenčati se tamo s njima da bi ih mogli dovesti u Hrvatsku.
- Kad Filipinkama odbiju turističku vizu, naši muškarci moraju ići na Filipine po zaručnicu, ostati tamo najmanje dvadesetak dana dok se ne vjenčaju i dok se ne srede papiri. I kad ih dovedu u Hrvatsku kao supruge, država komplicira, pa traži od njih da imaju dovoljno novca na računu za uzdržavanje supruge. A kad se sklapa brak hrvatskih državljana, nitko ne pita za novac, što je nelogično - ustvrdio je Jakus.
- Zbog toga problema neću odustati od "projekta", već ću upirati na mjerodavne da se on riješi. Previše se priča zahuktala da bih jednostavno stao. Zato sam već o tome upoznao državnog tajnika u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kojemu se ideja o spajanju naših momaka i Filipinki jako svidjela i podržao ju je.
'Nisu kao Ukrajinke'
Međutim, čini i se da ću morati još neko vrijeme kucati na vrata nekih službi. Državu zaista ništa ne bi financijski koštalo, osim promjene jednog članka u zakonu.To je uvesti pojam zaručničke vize kojom bi se problem riješio. Uvjeren sam da će se to ubrzo dogoditi - optimistično će Jakus.
Smatra da bi država trebala biti sretna što se Filipinke žele doseliti u Hrvatsku, osobito u područja iz kojih su se mladi iselili i u kojima je ostala starija populacija muškaraca koji bi u ženama s Filipina pronašli svoj životni izbor.
- Filipinkama, za razliku od naših žena, nije problem živjeti u Dalmatinskoj zagori ili nekom selu u Slavoniji, s muškarcima koji žele ostati u rodnom mjestu. Patrijarhalnog su odgoja, drže do tradicije, i kad dođu u Hrvatsku, tu i ostanu. Nisu kao, primjerice, Ukrajinke koje dobiju vizu pa odu dalje - kazuje Jakus.
Zavodljivo namigivanje
Kako bi nas uvjerio u uvodne riječi s početka naše priče o ljubavi koja ne poznaje granice, Joško Jakus nam je na trogirskoj rivi upriličio susret s nekoliko zaljubljenih bračnih parova čiji je posrednik bio. Zaljubljeni osmijesi, držanje za ručice, gugutanje na hrvatskom i engleskom, nježni pogledi koji su frcali na sve strane raznježilo je ne samo nas već i ostale goste ispred jednog od tamošnjih kafića gdje su nas dočekali.
Michelle - s kojom Joško nije morao prolaziti muke kao njegovi znanci - jer radi za belgijsko veleposlanstvo u Zagrebu i ima radnu vizu, svome dragom u kojega se, priznala je, zaljubila na prvi pogled cijelo vrijeme je ispod oka namigivala.
Vrckava Jerealyn čije noge su titrale za ritmom glazbe iz kafića svome Ivanu doskakivala je svako malo u zagrljaj, Frenzy je bila sama i pomalo sjetna jer joj je suprug Fabjan morao ostati raditi u trogirskom brodogradilištu. A kad su se pojavili Melanie i njezin Mićo s kujicom Gabi, raspoloženje se rasplamsalo. Svi su skakali jedno drugom u zagrljaj, pozdravljali se, padali su obostrani poljupci… Ushićenju nije bilo kraja.
I svekrva zadovoljna
Bilo ih je predivno gledati kako su svojim temperamentom probudili živost i vedrinu trogirske mirne svakodnevice.
Pitali smo ih da nam bar malo otvore dušu te iskreno progovore o svojoj ljubavi bez granica. Kao da su jedva dočekali. Prvi je na "ispovijed" krenuo pomorac Ivan Bobetić, čiju su dragu Jerealyn prijatelji 'prekrstili' u Žarka jer im je to ime bilo lakše zapamtiti.
- S istim žarom volimo se već šest godina. Ne da sam zadovoljan nego je svakim danom sve više volim. Obožava je moja majka koja je čak pomogla u prikupljanju papira da bi Jerealyn došla u Split. Ona obožava prirodu, a kad odem na brod, namještaj u stanu makne i u pitarima sadi razne biljke, cvijeće i povrće. Takve su vam Filipinke, obožavaju prirodu i sve što je u njoj - kazuje Ivan.
Frenzy je bila prijateljica s Michelle te ju je Joško u Trogiru upoznao s budućim suprugom Fabjanom Matijacom iz Kaštela. Vjenčali su se u trogirskoj katedrali 2014. godine. Svaki dan im je, kažu, Valentinovo.
Ljubav kao iz filma
Tek kada je Mićo počeo svoju "love story", pomislili smo kako je zaista zaslužila scenarij za romantičan film.
- Upoznali smo se prije dvije godine na Tajlandu. Ona je radila u jednom kafiću, a ja sam tamo otišao turistički. Nakon povratka u Split, ostali smo u kontaktu. Izdržao sam dva mjeseca i jednog dana samo sam u kratkim hlačama sjeo u avion i natrag otišao u Tajland. Potom je uslijedila duga procedura s papirima.
Hvala Bogu ispalo je sve na kraju dobro. Lani u siječnju vjenčali smo se u Solinu, a pred Bogom u svibnju u crkvi sv. Roka u Splitu. Toga dana padala je velika kiša. Na Filipinima to znači blagoslov. Čim smo se vjenčali, granulo je sunce. I svaki dan nam je sunce - iskreno će Mićo, turistički vodič i bubnjar u splitskom "Taxi bendu".
Samo da ne zapuše...
- U lipnju bih trebao postati tata malog Josipa na rođendan njegove mame 27. lipnja, pohvalio nam se taj mladi suprug kojega je, kako je istaknuo, njegova Melanie naučila što je prava ljubav i kako se živi.
Muški dio ekipe pitamo:
Na kraju, da čujemo kakve su Filipinke?
Svi u jedan glas odgovaraju:
- Na prvome mjestu cijene svoga muškarca, drže nas kao kap vode na dlanu, vjerne su, uredne su, temperamentne, posebno pedantne pri kuhanju, emotivne, druželjubive, lijepe su…
A dalmatinska spiza?
- Svidio im se pršut, a ni janjetina im nije mrska - našalio se Joško.
Kako podnose našu klimu?
- Svaki vjetar je problem, zimogrozne su, ali čak bolje podnose zimu nego ljeto. Bježe od sunca jer je kod njih bijela boja znak ljepote. Prava su suprotnost od naših cura, koje se mažu raznim kremicama da pocrne - uzvraća Ivan.
Njihove dame glasno i jasno poručuju kako su njihove jače polovice prema njima puni pažnje te da ih drže kao prave princeze.
Spremno pozirale
Prije nego što su atraktivne Filipinke krenule s našim fotoreporterom Jakovom Prkićemna "photo sesion", uslijedio je popravak make-upa, te su se od sreće raštrkale po cijeloj rivi birajući najljepše poze. S neviđenim oduševljenjem gledale su Jakovljeve uratke.
Koliko nam je druženje bilo ugodno prihvatili smo Joškov poziv da se na proljeće ponovno u istom sastavu nađemo u njegovim rodnim Vrsinama, u "Republici zidić" kako je on naziva, gdje se cijela ekipa inače sastaje uz domaću spizu, a zna se zavrtit i janje.
Pa, do viđenja i neka vas ljubav miluje zauvijek, poručujemo!
Slobodna Dalmacija
