Imitacija Bijelog Puta je krenuo iz Hrvatske za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Oko 30 kamiona je krenulo iz Novog Travnika za Novu Bilu i uz glavne prometnice su paljene svijeće u znak na sjećanje žrtava Lasvanske Doline.
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je bio humanitarni konvoj koji se sastojao 99 šlepera i 167 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj, koja je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a trajao je 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993. godine. Humanitarni konvoj "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami.
Povodom 24. godišnjice Bijelog puta Dnevnik.ba donosi povijest najvećeg humanitarnog konvoja poslije Drugog svjetskog rata.
Prolazak Bijelog puta dogovoren s Izetbegovićem, vojnici tzv. Armije BiH (ne)svjesno prekršili dogovor
Iako je nesmetan prolazak konvoja kroz teritorije tzv. Armije BiH bio dogovoren između tadašnjih predstavnika Hrvatske Republike Herceg – Bosne i predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, konvoj je prekinut na području Gornjeg Vakufa, i to u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, zbog ucjena pripadnika tzv. Armije BiH.
Merdanove ucjene
Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH prolazak konvoja u Lašvansku dolinu uvjetovao je predajom HVO-a Središnja Bosna što je tražio od Slobodana Langa. Konvoj je, prema riječima sudionika, zadržan dva dana na Pavlovici, a sve i jedan od 99 šlepera pomno pregledan i istrpan kako bi se vojnici tzv. Armije BiH uvjerili da u njemu nema oružja.Pored toga, uvjet za ulazak u enklavu bio je taj da svi oni, osobito vozači koji su bili iz Središnje Bosne, moraju i izići iz prostora enklave s konvojem.
Od granata tzv. Armije BiH stradavali i ranjenici u bolnici
Meta tzv. Armije BiH bila je čak i crkva - bolnica, gotovo na samoj crti bojišnice, nekoliko je puta granatirana, a ranjenici su u crkvi i dodatno stradavali od granata i snajperskih djelovanja.
U kolovozu 1993. dio ranjenika iz Središnje Bosne koji su ranije prevezeni u Split štrajkao je glađu zbog teškog položaja Hrvata u Središnjoj Bosni i zahtijevali su da se ranjenici iz bolnice – crkve u Novoj Biloj hitno prevezu do mjesta gdje bi im se osiguralo liječenje. Također, hrvatske izbjeglice iz Središnje Bosne, u Čitluku su uvjetovale prolazak konvoja pomoći tadašnjim Muslimanima u istočni Mostara, zahtjevima da se spase ranjenici iz Lašvanske doline. Slobodan Praljak, general HVO-a, tada je prekinuo prosvjede srednjobosanskih izbjeglica i uz obećanje pomoći Lašvanskoj dolini, konvoj za istočni Mostar je prošao na ljeto 1993. godine.
Osamdesetak tisuća Hrvata Lašvanske doline tijekom mjeseci opsade na raspolaganju su imali tri Doma zdravlja, u Vitezu, Busovači i Novom Travniku koji su također bili mete napada. Prije opsade tzv. Armije BiH, Hrvati su se liječili u Kantonalnim bolnicama u Travniku i Zenici, a nakon progona i stradavanja zeničkih, odnosno, travničkih Hrvata, crkva u Novoj Biloj postala je jedina i to improvizirana bolnica.
Snage tzv. Armije BiH (ni)su kršile međunarodno humanitarno pravo
Iako je humanitarni konvoj Bijeli put dogovoren na najvišoj mogućoj tadašnjoj političkoj instanci, napadnut je po dolasku u Lašvansku dolinu, a po povratku, 22. prosinca 1993. kod Gornjeg Vakufa, pripadnici tzv. Armije BiH ubili su jednog od vozača kamiona, Antu Vlaića, nekoliko osoba ranili i ukrali 28 kamiona, a sve to na teritoriju pod nadzorom međunarodnih snaga.
Premijer Vlade Herceg-Bosne: UNPROFOR nije ništa učinio da spriječi napade na konvoj
Premijer Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, tada je pisao protestno pismo zapovjedniku UNPRFORA za BiH, generalu Briquemontu kako nisu učinili ništa da spriječe napade tzv. Armije BiH na humanitarce „Bijelog puta".
"Tragična bilanca humanitarne akcije Bijeli put dovodi u pitanje stvarnu zadaću Mirovnih snaga UN-a na podrčju BiH. Konvoj Bijeli put zaštitu snaga UNPRFOR-a nije imao, iako je to osigurano rezolucijama. Paradiranje posada Vaših tenkova i transportera pred TV kućama samo dok se konvoj kretao na teritoriju HRHB, jer novinari i kamere nisu mogli ni stupiti na područje pod muslimanskom kontrolom, dovodi u zabludu svjetsku javnost, koja uistinu, i ne zna što mirovne snage UN-a rade u BiH", naveo je tada Prlić.
Prlić: Konvoj za istočni Mostar prošao bez problema
Prlić, tada napominje, i kako najveći transport od 40 kontejnera stigao na istočnu obalu Mostara 7. siječnja 1994. , uz prethodno ispoštovane procedure, što govori o ponašanju hrvatske strane. Također je, i kao premijer Vlade, uputio i pismo zahvale Slobodanu Langu naslovljeno s „Veličanstven rezultat akcije".
Iako je konvoj „Bijeli put" 22. prosinca izišao iz Lašvanske doline, a dio pomoći iz Hrvatske upućen tadašnjim Muslimanima u Zenici i u viteška naselja poput Kruščice i Mahale, u ranim jutarnjim satima 23. prosinca napadnut je na području Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, a istog su jutra snage tzv. Armije BiH počinile zločin nad 74 Hrvata u Križančevu selu za koji ni nakon 24 godine nitko nije kazneno odgovarao.
„Zagazili u zločin kada su napali kolonu humanista"
„Strepili smo za vaše živote kada su pljačkaši, nasilnici i vjerski fanatici iz redova muslimanske vojske počeli ignorirati i gaziti jamstva vlasti iz Sarajeva napadajući konvoj. Više nije važno jesu li to učinili samovoljno ili u dogovoru s njihovom vlasti, oni su zagazili u zločin kada su ispalili prvi metak na vašu dugu kolonu humanista, časnih ljudi: liječnika, svećenika, časnih sestara, dragovoljaca – vozača, novinara. Ubojstvo Ante Vlaića i ranjavanje još pet sudionika konvoja bit će krvavi i trajni pečat na njihovoj savjesti po čemu će svijet prosuđivati njihovu etiku spram ukupnih humanitarnih napora", naveo je Prlić u pismu čestitci Slobodanu Langu.
Bijeli put – paradigma hrvatskog jedinstva
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj. I baš kako je to i začetnik konvoja, Slobodan Langa, u svojoj monografiji i napisao „Bijeli put je podsjetnik na ljude koji su u najtežim ratnim okolnostima, u prosincu 1993., odlučili pomoći drugima dovodeći u opasnost vlastite živote, bilo da su oružjem branili domove i zavičaj napadnutih, bilo da su svoje znanje stavili na raspolaganje ranjenicima i stradalnicima, bilo da su svoju humanost usmjerili na organizaciju pomoći i njezinu dostavu ranjenicima i ostalim stradalnicima u Srednjoj Bosni".
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je bio humanitarni konvoj koji se sastojao 99 šlepera i 167 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj, koja je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a trajao je 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993. godine. Humanitarni konvoj "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami.
Povodom 24. godišnjice Bijelog puta Dnevnik.ba donosi povijest najvećeg humanitarnog konvoja poslije Drugog svjetskog rata.
Prolazak Bijelog puta dogovoren s Izetbegovićem, vojnici tzv. Armije BiH (ne)svjesno prekršili dogovor
Iako je nesmetan prolazak konvoja kroz teritorije tzv. Armije BiH bio dogovoren između tadašnjih predstavnika Hrvatske Republike Herceg – Bosne i predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, konvoj je prekinut na području Gornjeg Vakufa, i to u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, zbog ucjena pripadnika tzv. Armije BiH.
Merdanove ucjene
Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH prolazak konvoja u Lašvansku dolinu uvjetovao je predajom HVO-a Središnja Bosna što je tražio od Slobodana Langa. Konvoj je, prema riječima sudionika, zadržan dva dana na Pavlovici, a sve i jedan od 99 šlepera pomno pregledan i istrpan kako bi se vojnici tzv. Armije BiH uvjerili da u njemu nema oružja.Pored toga, uvjet za ulazak u enklavu bio je taj da svi oni, osobito vozači koji su bili iz Središnje Bosne, moraju i izići iz prostora enklave s konvojem.
Od granata tzv. Armije BiH stradavali i ranjenici u bolnici
Meta tzv. Armije BiH bila je čak i crkva - bolnica, gotovo na samoj crti bojišnice, nekoliko je puta granatirana, a ranjenici su u crkvi i dodatno stradavali od granata i snajperskih djelovanja.
U kolovozu 1993. dio ranjenika iz Središnje Bosne koji su ranije prevezeni u Split štrajkao je glađu zbog teškog položaja Hrvata u Središnjoj Bosni i zahtijevali su da se ranjenici iz bolnice – crkve u Novoj Biloj hitno prevezu do mjesta gdje bi im se osiguralo liječenje. Također, hrvatske izbjeglice iz Središnje Bosne, u Čitluku su uvjetovale prolazak konvoja pomoći tadašnjim Muslimanima u istočni Mostara, zahtjevima da se spase ranjenici iz Lašvanske doline. Slobodan Praljak, general HVO-a, tada je prekinuo prosvjede srednjobosanskih izbjeglica i uz obećanje pomoći Lašvanskoj dolini, konvoj za istočni Mostar je prošao na ljeto 1993. godine.
Osamdesetak tisuća Hrvata Lašvanske doline tijekom mjeseci opsade na raspolaganju su imali tri Doma zdravlja, u Vitezu, Busovači i Novom Travniku koji su također bili mete napada. Prije opsade tzv. Armije BiH, Hrvati su se liječili u Kantonalnim bolnicama u Travniku i Zenici, a nakon progona i stradavanja zeničkih, odnosno, travničkih Hrvata, crkva u Novoj Biloj postala je jedina i to improvizirana bolnica.
Snage tzv. Armije BiH (ni)su kršile međunarodno humanitarno pravo
Iako je humanitarni konvoj Bijeli put dogovoren na najvišoj mogućoj tadašnjoj političkoj instanci, napadnut je po dolasku u Lašvansku dolinu, a po povratku, 22. prosinca 1993. kod Gornjeg Vakufa, pripadnici tzv. Armije BiH ubili su jednog od vozača kamiona, Antu Vlaića, nekoliko osoba ranili i ukrali 28 kamiona, a sve to na teritoriju pod nadzorom međunarodnih snaga.
Premijer Vlade Herceg-Bosne: UNPROFOR nije ništa učinio da spriječi napade na konvoj
Premijer Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, tada je pisao protestno pismo zapovjedniku UNPRFORA za BiH, generalu Briquemontu kako nisu učinili ništa da spriječe napade tzv. Armije BiH na humanitarce „Bijelog puta".
"Tragična bilanca humanitarne akcije Bijeli put dovodi u pitanje stvarnu zadaću Mirovnih snaga UN-a na podrčju BiH. Konvoj Bijeli put zaštitu snaga UNPRFOR-a nije imao, iako je to osigurano rezolucijama. Paradiranje posada Vaših tenkova i transportera pred TV kućama samo dok se konvoj kretao na teritoriju HRHB, jer novinari i kamere nisu mogli ni stupiti na područje pod muslimanskom kontrolom, dovodi u zabludu svjetsku javnost, koja uistinu, i ne zna što mirovne snage UN-a rade u BiH", naveo je tada Prlić.
Prlić: Konvoj za istočni Mostar prošao bez problema
Prlić, tada napominje, i kako najveći transport od 40 kontejnera stigao na istočnu obalu Mostara 7. siječnja 1994. , uz prethodno ispoštovane procedure, što govori o ponašanju hrvatske strane. Također je, i kao premijer Vlade, uputio i pismo zahvale Slobodanu Langu naslovljeno s „Veličanstven rezultat akcije".
Iako je konvoj „Bijeli put" 22. prosinca izišao iz Lašvanske doline, a dio pomoći iz Hrvatske upućen tadašnjim Muslimanima u Zenici i u viteška naselja poput Kruščice i Mahale, u ranim jutarnjim satima 23. prosinca napadnut je na području Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, a istog su jutra snage tzv. Armije BiH počinile zločin nad 74 Hrvata u Križančevu selu za koji ni nakon 24 godine nitko nije kazneno odgovarao.
„Zagazili u zločin kada su napali kolonu humanista"
„Strepili smo za vaše živote kada su pljačkaši, nasilnici i vjerski fanatici iz redova muslimanske vojske počeli ignorirati i gaziti jamstva vlasti iz Sarajeva napadajući konvoj. Više nije važno jesu li to učinili samovoljno ili u dogovoru s njihovom vlasti, oni su zagazili u zločin kada su ispalili prvi metak na vašu dugu kolonu humanista, časnih ljudi: liječnika, svećenika, časnih sestara, dragovoljaca – vozača, novinara. Ubojstvo Ante Vlaića i ranjavanje još pet sudionika konvoja bit će krvavi i trajni pečat na njihovoj savjesti po čemu će svijet prosuđivati njihovu etiku spram ukupnih humanitarnih napora", naveo je Prlić u pismu čestitci Slobodanu Langu.
Bijeli put – paradigma hrvatskog jedinstva
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj. I baš kako je to i začetnik konvoja, Slobodan Langa, u svojoj monografiji i napisao „Bijeli put je podsjetnik na ljude koji su u najtežim ratnim okolnostima, u prosincu 1993., odlučili pomoći drugima dovodeći u opasnost vlastite živote, bilo da su oružjem branili domove i zavičaj napadnutih, bilo da su svoje znanje stavili na raspolaganje ranjenicima i stradalnicima, bilo da su svoju humanost usmjerili na organizaciju pomoći i njezinu dostavu ranjenicima i ostalim stradalnicima u Srednjoj Bosni".
