Da toponimi Ljubuški i Ljubuša imaju veze, otkrili smo istražujući stanove sezonskih stočara. Nemalo smo se iznenadili kada smo utvrdili kako su vlasnici velikih dijelova Ljubuše bili, a i sada su – Ljubušaci, piše Večernji list BiH.
Ako se krene od narodne “Čije ovce, njegova planina”, Ljubušaci se ne predaju, reklo bi se na primjeru Mirjane Šaravanje iz Lipna kod Ljubuškog koja na Zlopolju, najvećoj uvali na Ljubuši, ima stan. Štoviše, Mirjana nema samo stan nego se tu i rodila. Govoreći o tome, Mirjana nam je opisala svoj životni put.
Nitko ne dolazi
– Ja sam ovdje rođena 1963. godine, moj djed 1870., a otac 1912. godine. Moja saznanja idu do moga djeda, valjda smo i ranije bili tu, samo o tome ne znam ništa. Ovo je naša starina, više od dva stoljeća. Ne odričem se ovoga područja, ni ovoga svog imanja, djed mi ga je ostavio, pa otac, evo i ja obnavljan svoje stare zidine kamenom, ostavit ću i ja sve to nekome svome, generacije se tako nastavljaju. Upravo pravimo lokve, bageri su tu, kamioni, obavljamo radove privatno, svojim novcem. Nakon šumara koji su nekad dolazili naplaćivati pašarinu, ove krajeve nitko ne posjećuje, a i ne zanima se za nas. Da je bolja cesta, možda bi netko i došao, ovako, ni ceste, ni ljudi – sjetno nam govori Mirjana Šaravanja.
– Kad sam se ja rodila, ovdje je zimovalo 18 kućanstava, a u planinu ih je išlo 28. U prosjeku planištari su izgonili od 300 do 350 brava. Tako je, otprilike, na Zlopolju u sezoni paslo i do 10.000 grla sitne stoke, a bilo je i goveda. Uglavnom su to bili Ljubušaci – Šaravanje, Miletići, Raspudići, Brkići, Prskala, Karačići, Bevande…
Pitamo, s obzirom na to da je ovdje, prema Mirjaninim riječima, zimovalo 18 obitelji, jesu li djeca išla u školu.
– Djeca su išla u školu jer smo imali dva stanja – ili Hercegovina, Ljubuški, ili neki koji su imali obitelj u Vakufu, Bugojnu, pa su djeca tamo išla u školi. Svi koji nisu bili za školu, koji su bili mlađi, oni su zimovali ovdje – govori nam Mirjana te dodaje kako se tu sve može prodati – i mlijeko, i maslo, i kajmak, i sir, i meso i stajsko gnojivo.
Zanimalo nas je zašto se ljudi onda ne žele baviti ovim poslom.
– Neki bi počeli, sigurno. Možda imaju novca, ali nemaju znanja. Nije samo volja u pitanju, treba i znati raditi. I voljeti ovaj posao kako bi bio uspješan. Ako ga ne volite, bez obzira na to što znate, ne možete biti uspješni. Naš stan je polovinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio napušten, a ja sam ovdje ponovno došla na svoj posjed 1994. godine, na ruševine. Staru kuću pokrila sam ceradom. Imala sam od pokojnog oca, što mi je ostalo, samo jednu ovcu i to je bilo sve. Danas imam svojih više od 200 ovaca i više od 50 krava, bez feninga kredita.
Zaključujemo iz Mirjanine priče – u ovom je poslu glavna ljubav prema njemu, da ga volite, jer ovaj posao podrazumijeva da se, ako se njime bavite, ne može otići, recimo, na more.
– Ni na more, ali ne može se otići ni na godišnji odmor. Ovdje nema ni Božića ni Uskrsa, “tko se misli baviti ovim poslom”. Znači, ne može imati ni Uskrs ni Božić, može sve imati, ali uz rad jer krave i ovce moraju jesti svaki dan više puta, pa i na Božić. Morate biti uz stoku svaki dan.
Za ovaj bi posao, čini nam se, trebale brojnije obitelji kako bi se članovi mogli mijenjati u poslu, a današnje su uglavnom s manje članova.
– Točno, ali ne može to svatko raditi, bez obzira na to kolika obitelj bila – govori nam Mirjana.
Od svibnja do Svih svetih
Obitelj Šaravanja, Mirjana i sin joj Zdravko, s pomoćnim osobljem na planinu izlaze u prvoj polovini svibnja.
– Sve ovisi o snijegu, a ovdje budemo nakon što prođu Svi sveti – dodaje Mirjana koja je jedna od posljednjih planinki koje prave svoje sirište, ostali ga većinom kupuju. Reklo bi se da je i čuvarica tradicije.
Na kraju smo spomenuli i pčelare koji, prema Mirjaninu mišljenju, na Zlopolje nisu dobro došli, a evo i zašto.
– Ako pčela dođe, ona nam odnose 50 posto masnoće. One izvuku sve iz cvijeta koji u ispaši preko mlijeka daje kvalitetu siru. Zato nam na Zlopolju ne trebaju pčelari – kategorična je Mirjana Šaravanja.
Ako se krene od narodne “Čije ovce, njegova planina”, Ljubušaci se ne predaju, reklo bi se na primjeru Mirjane Šaravanje iz Lipna kod Ljubuškog koja na Zlopolju, najvećoj uvali na Ljubuši, ima stan. Štoviše, Mirjana nema samo stan nego se tu i rodila. Govoreći o tome, Mirjana nam je opisala svoj životni put.
Nitko ne dolazi
– Ja sam ovdje rođena 1963. godine, moj djed 1870., a otac 1912. godine. Moja saznanja idu do moga djeda, valjda smo i ranije bili tu, samo o tome ne znam ništa. Ovo je naša starina, više od dva stoljeća. Ne odričem se ovoga područja, ni ovoga svog imanja, djed mi ga je ostavio, pa otac, evo i ja obnavljan svoje stare zidine kamenom, ostavit ću i ja sve to nekome svome, generacije se tako nastavljaju. Upravo pravimo lokve, bageri su tu, kamioni, obavljamo radove privatno, svojim novcem. Nakon šumara koji su nekad dolazili naplaćivati pašarinu, ove krajeve nitko ne posjećuje, a i ne zanima se za nas. Da je bolja cesta, možda bi netko i došao, ovako, ni ceste, ni ljudi – sjetno nam govori Mirjana Šaravanja.
– Kad sam se ja rodila, ovdje je zimovalo 18 kućanstava, a u planinu ih je išlo 28. U prosjeku planištari su izgonili od 300 do 350 brava. Tako je, otprilike, na Zlopolju u sezoni paslo i do 10.000 grla sitne stoke, a bilo je i goveda. Uglavnom su to bili Ljubušaci – Šaravanje, Miletići, Raspudići, Brkići, Prskala, Karačići, Bevande…
Pitamo, s obzirom na to da je ovdje, prema Mirjaninim riječima, zimovalo 18 obitelji, jesu li djeca išla u školu.
– Djeca su išla u školu jer smo imali dva stanja – ili Hercegovina, Ljubuški, ili neki koji su imali obitelj u Vakufu, Bugojnu, pa su djeca tamo išla u školi. Svi koji nisu bili za školu, koji su bili mlađi, oni su zimovali ovdje – govori nam Mirjana te dodaje kako se tu sve može prodati – i mlijeko, i maslo, i kajmak, i sir, i meso i stajsko gnojivo.
Zanimalo nas je zašto se ljudi onda ne žele baviti ovim poslom.
– Neki bi počeli, sigurno. Možda imaju novca, ali nemaju znanja. Nije samo volja u pitanju, treba i znati raditi. I voljeti ovaj posao kako bi bio uspješan. Ako ga ne volite, bez obzira na to što znate, ne možete biti uspješni. Naš stan je polovinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio napušten, a ja sam ovdje ponovno došla na svoj posjed 1994. godine, na ruševine. Staru kuću pokrila sam ceradom. Imala sam od pokojnog oca, što mi je ostalo, samo jednu ovcu i to je bilo sve. Danas imam svojih više od 200 ovaca i više od 50 krava, bez feninga kredita.
Zaključujemo iz Mirjanine priče – u ovom je poslu glavna ljubav prema njemu, da ga volite, jer ovaj posao podrazumijeva da se, ako se njime bavite, ne može otići, recimo, na more.
– Ni na more, ali ne može se otići ni na godišnji odmor. Ovdje nema ni Božića ni Uskrsa, “tko se misli baviti ovim poslom”. Znači, ne može imati ni Uskrs ni Božić, može sve imati, ali uz rad jer krave i ovce moraju jesti svaki dan više puta, pa i na Božić. Morate biti uz stoku svaki dan.
Za ovaj bi posao, čini nam se, trebale brojnije obitelji kako bi se članovi mogli mijenjati u poslu, a današnje su uglavnom s manje članova.
– Točno, ali ne može to svatko raditi, bez obzira na to kolika obitelj bila – govori nam Mirjana.
Od svibnja do Svih svetih
Obitelj Šaravanja, Mirjana i sin joj Zdravko, s pomoćnim osobljem na planinu izlaze u prvoj polovini svibnja.
– Sve ovisi o snijegu, a ovdje budemo nakon što prođu Svi sveti – dodaje Mirjana koja je jedna od posljednjih planinki koje prave svoje sirište, ostali ga većinom kupuju. Reklo bi se da je i čuvarica tradicije.
Na kraju smo spomenuli i pčelare koji, prema Mirjaninu mišljenju, na Zlopolje nisu dobro došli, a evo i zašto.
– Ako pčela dođe, ona nam odnose 50 posto masnoće. One izvuku sve iz cvijeta koji u ispaši preko mlijeka daje kvalitetu siru. Zato nam na Zlopolju ne trebaju pčelari – kategorična je Mirjana Šaravanja.
