Piše: Elvir HUREMOVIĆ/bportal.ba
Pričao je, ponašao se, durio se kao dijete. Dijete kojem drugovi ne daju da se s njima igra nogometa, klikera, gonje, tenisa... Zaprijetio je da će otići kući i odnijeti svoju loptu.
Onda su drugovi, kao, shvatili da je vrag odnio šalu, pa su se dogovorili da ga puste da se opet igra s njima. Pustit će ga, obećali su, čak i da iz obrane, gdje mu je Kapeten namijenio mjesto, krene u napad, istovremeno namigujući jedan drugom iza njegovih leđa i dogovarajući se da mu niko ne doda loptu.
Pustit će ga da se igra s njima, ne zato što im treba ili što ga vole, ili što su stvarno drugovi, već zato što se igraju njegovom loptom.
Ovako nekako je izgledala humoristična priča o 'principijelnoj' ostavci Željka Komšića i još 'principijelnijoj' odluci Predsjedništva Partije da mu ostavku ne usvoji.
Smiješan i naivan
To je priča u kojoj je Željko Komšić ispao smiješan i naivan, priča u kojoj ga je njegov drug i predsjednik Zlatko Lagumdžija 'predriblao' kao malo dijete.
Teško da bi se Zlatko Lagumdžija i iza uha počešao zbog toga što će se Komšić povući iz partijskih tijela da nije svjestan njegove (još uvijek) popularnosti u širokim narodnim masama i onih 337 tisuća i kusur glasova. To je ta 'lopta' zbog koje je Vječiti Predsjednik procijenio da još nije vrijeme da se kutariše Komšića, kao što je onomad jedva čekao da partijska vrata iza sebe zatvore Bogić Bogićević, rahmetli Nijaz Duraković, Miro Lazović, Ivo Komšić...svi odreda politički obrazovaniji i relevantniji kadrovi.
Onima koji se u politiku razumiju makar malo, ovo i nije neko iznenađenje. Jer, da se razumijemo, Željko Komšić nikad nije ni bio političar dorastao ulozi u kojoj se našao. Njegova politika, iako je već mandat i po u Predsjedništvu BiH, nikada nije imala ni obrise ozbiljnog, smišljenog, strateškog djelovanja. O državničkim kapacitetima Željka Komšića izlišno je i govoriti. Iznimnu popularnost stekao je zahvaljujući tome, to mu se mora priznati, što zna reći ono što narod hoće da čuje. I reći to narodu njegovim, narodnim jezikom. I uz to, sačuvao se afera i sumnjičenja za kriminal.
Naš dobri Željko
To što Komšićeve 'narodne riječi' i postupci nemaju nikakve političke posljedice i relevantnost, malo koga od njegovih birača zanima. Narodu ogorčenom na sami pomen samozvanih lidera, onemoćalom od njihovog kriminala, ostala je satisfakcija da im se 'makar neko nagovori'. A kad se treba nekome 'nagovoriti', uvijek je tu naš dobri Željko, naš 'zlatni ljiljan', naš borac...
Zato Komšića nećemo zapamtiti po bogzna kakvim političkim dometima. Prije ćemo ga zapamtiti, naprimjer, po tome da je Koštunici zaprijetio da će mu razbiti njušku, pobiti zube, razvaliti facu i poredati sve 'po spisku' ako ne makne šape od Bosne...I to je taj domet otpilike. Onako, za oveće mjesne zajednice. Ah da, dao je jednom i automobil da se neka žena porodi.
Imao je Komšić priliku da postane ozbljan političar. Činilo se da je podnošenjem ostavke ipak shvatio da je politika malo drugačiji zanat od onoga kakvim ga je on doživljavao. Ali se samo činilo. Trajalo je jedan dan.
Priliku je propustio, ispao naivan, i vjerovatno izgubio dobar dio kredibiliteta kod onih koji su ga cijenili. Drugim riječima, 'principijelnom ostavkom' se principijelno obrukao.
Imao je, dakle, šansu da postane političar. Ovako je ostao samo P od političara.
