Gospodinu Weberu ne smeta da svaka od 16 saveznih država u Njemačkoj bira svoje predstavnike u Bundesrat, kao i to da ima vlastiti ustav, skupštinu i vladu… ali mu smeta to da hrvatski narod želi birati svoje predstavnike u Dom naroda.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Pri kraju magisterijskog studija iz filozofije i povijesti na Sveučilištu u Bochumu, privodeći kraju radnju o marksističkom poimanju pojma otuđenja (Entfremdung und Aufhebung der Entfremdung bei Karl Marx und der „Praxis-Gruppe“), koju je 1987. objavila njemačka izdavačka kuća LIT, sudjelovao sam na obaveznom seminaru kod prof. dr. Uderta. Seminar je nosio naslov Marx, Deutsche Ideologie. Kao što je to uobičajeno na njemačkim sveučilištima, razvila se, nakon uvodnog predavanja, diskusija između studenata i profesora. Diskusija se ubrzo pretvorila u oštru polemiku.
Jedna grupica njemačkih studenata bila je toliko fascinirana komunističkom ideologijom da je uvjeravala profesora kako je sovjetski komunizam humaniji od zapadnog društvenoga uređenja, ali i to da prosječan čovjek živi bolje u komunističkim državama nego u zapadnim demokracijama. Kad sam se uključio u raspravu podržavajući profesora Uderta, rekao mi je oštrim tonom jedan od tih nadobudnih ljevičara da nemam pojma kako se živi u komunističkim zemljama. Profesor Udert se na to nasmijao pojašnjavajući da dolazim iz komunističke zemlje i da bih ipak trebao znati više od njih kako se živi tamo gdje vlada ideologija komunizma.
Govor s ideoloških pozicija
Nije toliko tragično što su ti mladi ljudi bili zadojeni sovjetskim komunizmom, jer su kasnije vjerojatno promijenili mišljenje, puno je tragičnije to da su neki od njemačkih socijalista dugo vremena vjerovali u to kako je Jugoslavija idealna zemlja za život, a Tito demokrata.
Čitajući komentare „političkog analitičara i stručnjaka za Balkan“ gospodina Bode Webera o Bosni i Hercegovini, dobivam dojam da čovjek govori s ideoloških pozicija prošlih vremena, a ne s gledišta istinskoga i dobronamjernoga intelektualca i stručnjaka. Njegova bliskost s bosanskohercegovačkim socijalistima, nekadašnjom djecom komunizma, kad govori o nužnosti građanske države u Bosni i Hercegovini, upućuje upravo na to. Weber ostavlja ponekad dojam, poput onih mladih ljevičara, da govori iz demokratske Njemačke o nečemu o čemu nema pojma ili svjesno ne želi znati. Zalaže se za građansko uređenje BiH, iako bi trebao znati da bi upravo takvo uređenje vrlo brzo dovelo do sukoba unutar BiH, jer bi se protiv njega s vremenom bunili ponajviše oni koji ga, poput Izetbegovića, iz taktični razloga podržavaju.
Gospodin Weber je protiv toga da Hrvati dobiju svoju izbornu jedinicu, a o federalnoj da i ne govorimo. Raduje se propasti sporazuma u Neumu hvaleći odsutnost Nikšića (SPD) i Komšića (DF) na tom skupu.
Njemačka već ima ono što Hrvati u BiH traže
Pozdravlja propast dogovora koji bi jamčio hrvatskom narodu pravo da bira svoje predstavnike u BiH, iako sam živi u federativno uređenoj državi Njemačkoj u kojoj osim Bundestaga (Parlament) postoji i Bundesrat (Savezno vijeće) koji na svoj način kontrolira državnu vlast i štiti pravo saveznih zemalja, koristeći se, na svoj način, ako je potrebno i vetom. Gospodinu Weberu ne smeta to da svaka od 16 saveznih zemalja u Njemačkoj bira svoje predstavnike u Bundesrat, kao i to da ima vlastiti ustav, skupštinu i vladu, kao i mnogobrojne ovlasti na svom teritoriju u odnosu na policiju, kulturu i školstvo, a smeta ga to da hrvatski narod želi birati svoje predstavnike u Dom naroda kako bi mogao zaštititi svoje vitalne nacionalne interese. Ono što je dobro u Njemačkoj, iako se radi o istom narodu, nije po njegovu mišljenju dobro u BiH u kojoj žive različiti narodi, formirane nacije. Umjesto da se zauzima za slobodu svake nacionalne zajednice, naravno i svakoga građanina, on se svojom ispraznom ideologijom priklanja onima koji sanjaju o Titovim vremenima, jednoj unitarnoj državi, jednom narodu i jednom jeziku.
U Jugoslaviji je to odgovaralo ponajviše većinskim Srbima, a u BiH danas Bošnjacima, a ponajviše onima među njima čije bi pozicije bile ugrožene stvaranjem bošnjačke i hrvatske izborne jedinice.
Ne daj, Bože, kad bi netko u Americi dirnuo u pravo Indijanaca da čuvaju svoju tradiciju, religiju, jezik i kulturu, da imaju čak i prostor na kojem su svoji na svome, Weber bi to, mogu pretpostaviti, proglasio rasizmom. A to što neki Komšić, koji se još uvijek klanja diktatoru Titu, želi ukinuti osnovna nacionalna prava narodu koji sam nelegitimno predstavlja, ne smeta gospodina Webera.
Propast politike građanske države
O tempora, o mores! (O vremena, o običaji). Pitao se slavni Ciceron, zgrožen time da „Rimski Senat“ nije osudio Katunu, čovjeka koji mu je radio o glavi. U kakvim to vremenima i običajima živimo danas u kojima se takozvani borci za ljudska prava zauzimaju za privilegije uzurpatora umjesto za ugrožene.
Gospodin Weber bi morao shvatiti, kao i mnogi drugi površni i nedobronamjerni savjetnici Bošnjaka, da se kod hrvatskih zahtjeva za nacionalnim pravima ne radi o Draganu Čoviću, nego o pravu jednoga konstitutivnoga naroda da bira svoje predstavnike. Čović je danas tu gdje jest. Sutra ga neće biti u politici. Osobno ne vjerujem, s obzirom kakvu je unutarhrvatsku politiku vodio i koliko se družio s Dodikom, da će mnogi Hrvati žaliti za njim. Štoviše, ako se postigne pravedan izborni zakon koji će jamčiti ravnopravnost, a time i dugotrajniju opstojnost hrvatskoga naroda u BiH, nestat će Čovića s političke scene. Unutar hrvatskoga naroda će se napokon stvoriti uvjeti za politički pluralizam.
Politika građanske države, koju prvotno protežiraju nekadašnja djeca komunizma, a koju očito preferira i sam gospodin Weber, jača poziciju Čovića, ali i Dodika. A što reći o Izetbegoviću? Dođe li do građanske i sekularne države, bit će prvi protiv nje. Kako će, uostalom, pojasniti Erdoganu da je Tito u BiH popularniji od njega? Kako će pogledati u oči Erdoganu nakon što u Sarajevu Erdoganova opozicija bude radije viđena nego on sam?
Komunizam u rukavicama
Sumnjam da je o tim političkim detaljima ikada razmišljao Bodo Weber ili njemu slični, navodni, stručnjaci za Balkan. Ni oni nadobudni mladi ljevičari sa seminara Marx, Deutsche Ideologie nisu nikada razmišljali o praktičnim stvarima u životu. Nisu ih uopće zanimale. Za njih je komunistička ideologija bila važnija od realnoga života. O kakvoj se ideologiji radi kod gospodina Webera, ne znam. Ali u svakom slučaju je čudno da podržava ideje ljudi koji još uvijek u svom uredu drže Titovu sliku, sliku čovjeka koji je svojim životom, gestama i ponašanjem, pa i vanjskim izgledom, sličio mladom sjeverno-korejskom diktatoru. Uostalom, gospodin Weber bi trebao znati da je civilizirani zapadni svijet osudio komunizam – koji je danas kod mnogih samo obojen u socijalizam – kao zločinačku ideologiju.
Ili je možda ipak imao pravo poznati psiholog Jung kad je rekao kako se zapadnoj politici u lice smije njegova vlastita sjena iz Sovjetskoga Saveza. Drugim riječima: Sovjeti čine bez stida ono što zapadna politika čini u rukavicama.
Nedjelja.ba
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Pri kraju magisterijskog studija iz filozofije i povijesti na Sveučilištu u Bochumu, privodeći kraju radnju o marksističkom poimanju pojma otuđenja (Entfremdung und Aufhebung der Entfremdung bei Karl Marx und der „Praxis-Gruppe“), koju je 1987. objavila njemačka izdavačka kuća LIT, sudjelovao sam na obaveznom seminaru kod prof. dr. Uderta. Seminar je nosio naslov Marx, Deutsche Ideologie. Kao što je to uobičajeno na njemačkim sveučilištima, razvila se, nakon uvodnog predavanja, diskusija između studenata i profesora. Diskusija se ubrzo pretvorila u oštru polemiku.
Jedna grupica njemačkih studenata bila je toliko fascinirana komunističkom ideologijom da je uvjeravala profesora kako je sovjetski komunizam humaniji od zapadnog društvenoga uređenja, ali i to da prosječan čovjek živi bolje u komunističkim državama nego u zapadnim demokracijama. Kad sam se uključio u raspravu podržavajući profesora Uderta, rekao mi je oštrim tonom jedan od tih nadobudnih ljevičara da nemam pojma kako se živi u komunističkim zemljama. Profesor Udert se na to nasmijao pojašnjavajući da dolazim iz komunističke zemlje i da bih ipak trebao znati više od njih kako se živi tamo gdje vlada ideologija komunizma.
Govor s ideoloških pozicija
Nije toliko tragično što su ti mladi ljudi bili zadojeni sovjetskim komunizmom, jer su kasnije vjerojatno promijenili mišljenje, puno je tragičnije to da su neki od njemačkih socijalista dugo vremena vjerovali u to kako je Jugoslavija idealna zemlja za život, a Tito demokrata.
Čitajući komentare „političkog analitičara i stručnjaka za Balkan“ gospodina Bode Webera o Bosni i Hercegovini, dobivam dojam da čovjek govori s ideoloških pozicija prošlih vremena, a ne s gledišta istinskoga i dobronamjernoga intelektualca i stručnjaka. Njegova bliskost s bosanskohercegovačkim socijalistima, nekadašnjom djecom komunizma, kad govori o nužnosti građanske države u Bosni i Hercegovini, upućuje upravo na to. Weber ostavlja ponekad dojam, poput onih mladih ljevičara, da govori iz demokratske Njemačke o nečemu o čemu nema pojma ili svjesno ne želi znati. Zalaže se za građansko uređenje BiH, iako bi trebao znati da bi upravo takvo uređenje vrlo brzo dovelo do sukoba unutar BiH, jer bi se protiv njega s vremenom bunili ponajviše oni koji ga, poput Izetbegovića, iz taktični razloga podržavaju.
Gospodin Weber je protiv toga da Hrvati dobiju svoju izbornu jedinicu, a o federalnoj da i ne govorimo. Raduje se propasti sporazuma u Neumu hvaleći odsutnost Nikšića (SPD) i Komšića (DF) na tom skupu.
Njemačka već ima ono što Hrvati u BiH traže
Pozdravlja propast dogovora koji bi jamčio hrvatskom narodu pravo da bira svoje predstavnike u BiH, iako sam živi u federativno uređenoj državi Njemačkoj u kojoj osim Bundestaga (Parlament) postoji i Bundesrat (Savezno vijeće) koji na svoj način kontrolira državnu vlast i štiti pravo saveznih zemalja, koristeći se, na svoj način, ako je potrebno i vetom. Gospodinu Weberu ne smeta to da svaka od 16 saveznih zemalja u Njemačkoj bira svoje predstavnike u Bundesrat, kao i to da ima vlastiti ustav, skupštinu i vladu, kao i mnogobrojne ovlasti na svom teritoriju u odnosu na policiju, kulturu i školstvo, a smeta ga to da hrvatski narod želi birati svoje predstavnike u Dom naroda kako bi mogao zaštititi svoje vitalne nacionalne interese. Ono što je dobro u Njemačkoj, iako se radi o istom narodu, nije po njegovu mišljenju dobro u BiH u kojoj žive različiti narodi, formirane nacije. Umjesto da se zauzima za slobodu svake nacionalne zajednice, naravno i svakoga građanina, on se svojom ispraznom ideologijom priklanja onima koji sanjaju o Titovim vremenima, jednoj unitarnoj državi, jednom narodu i jednom jeziku.
U Jugoslaviji je to odgovaralo ponajviše većinskim Srbima, a u BiH danas Bošnjacima, a ponajviše onima među njima čije bi pozicije bile ugrožene stvaranjem bošnjačke i hrvatske izborne jedinice.
Ne daj, Bože, kad bi netko u Americi dirnuo u pravo Indijanaca da čuvaju svoju tradiciju, religiju, jezik i kulturu, da imaju čak i prostor na kojem su svoji na svome, Weber bi to, mogu pretpostaviti, proglasio rasizmom. A to što neki Komšić, koji se još uvijek klanja diktatoru Titu, želi ukinuti osnovna nacionalna prava narodu koji sam nelegitimno predstavlja, ne smeta gospodina Webera.
Propast politike građanske države
O tempora, o mores! (O vremena, o običaji). Pitao se slavni Ciceron, zgrožen time da „Rimski Senat“ nije osudio Katunu, čovjeka koji mu je radio o glavi. U kakvim to vremenima i običajima živimo danas u kojima se takozvani borci za ljudska prava zauzimaju za privilegije uzurpatora umjesto za ugrožene.
Gospodin Weber bi morao shvatiti, kao i mnogi drugi površni i nedobronamjerni savjetnici Bošnjaka, da se kod hrvatskih zahtjeva za nacionalnim pravima ne radi o Draganu Čoviću, nego o pravu jednoga konstitutivnoga naroda da bira svoje predstavnike. Čović je danas tu gdje jest. Sutra ga neće biti u politici. Osobno ne vjerujem, s obzirom kakvu je unutarhrvatsku politiku vodio i koliko se družio s Dodikom, da će mnogi Hrvati žaliti za njim. Štoviše, ako se postigne pravedan izborni zakon koji će jamčiti ravnopravnost, a time i dugotrajniju opstojnost hrvatskoga naroda u BiH, nestat će Čovića s političke scene. Unutar hrvatskoga naroda će se napokon stvoriti uvjeti za politički pluralizam.
Politika građanske države, koju prvotno protežiraju nekadašnja djeca komunizma, a koju očito preferira i sam gospodin Weber, jača poziciju Čovića, ali i Dodika. A što reći o Izetbegoviću? Dođe li do građanske i sekularne države, bit će prvi protiv nje. Kako će, uostalom, pojasniti Erdoganu da je Tito u BiH popularniji od njega? Kako će pogledati u oči Erdoganu nakon što u Sarajevu Erdoganova opozicija bude radije viđena nego on sam?
Komunizam u rukavicama
Sumnjam da je o tim političkim detaljima ikada razmišljao Bodo Weber ili njemu slični, navodni, stručnjaci za Balkan. Ni oni nadobudni mladi ljevičari sa seminara Marx, Deutsche Ideologie nisu nikada razmišljali o praktičnim stvarima u životu. Nisu ih uopće zanimale. Za njih je komunistička ideologija bila važnija od realnoga života. O kakvoj se ideologiji radi kod gospodina Webera, ne znam. Ali u svakom slučaju je čudno da podržava ideje ljudi koji još uvijek u svom uredu drže Titovu sliku, sliku čovjeka koji je svojim životom, gestama i ponašanjem, pa i vanjskim izgledom, sličio mladom sjeverno-korejskom diktatoru. Uostalom, gospodin Weber bi trebao znati da je civilizirani zapadni svijet osudio komunizam – koji je danas kod mnogih samo obojen u socijalizam – kao zločinačku ideologiju.
Ili je možda ipak imao pravo poznati psiholog Jung kad je rekao kako se zapadnoj politici u lice smije njegova vlastita sjena iz Sovjetskoga Saveza. Drugim riječima: Sovjeti čine bez stida ono što zapadna politika čini u rukavicama.
Nedjelja.ba
