Novo istraživanje vatikanskih arhiva donijelo je iznimno vrijedno otkriće za hrvatsku jezičnu i kulturnu povijest. Na temelju šest izvornih dokumenata pronađenih u pismohrani Kongregacije za širenje vjere, potvrđeno je da je Katolička crkva u 16. stoljeću – nakon savjetovanja s uglednim europskim jezikoslovcima – izabrala hrvatski jezik kao najpogodniji sveslavenski jezik za komunikaciju s narodima slavenskog svijeta.
Dokumenti, dostupni javnosti putem platforme Zenodo, svjedoče da je Crkva u to vrijeme službeno odredila lingua croatica kao jezik misionarskog djelovanja među Slavenima. Upravo zbog takve odluke 1599. godine na Rimskom kolegiju osnovana je Akademija ilirskoga jezika, pri čemu je "ilirskim" u tadašnjoj Italiji nazivan hrvatski jezik – što dokumentacija nedvosmisleno potvrđuje.
Među ključnim spisima ističe se i Dekret pape Grgura XV. iz 6. prosinca 1622. kojim se uvodi obvezno učenje ilirskog i arapskog jezika na cijelom području Mletačke Republike. Već godinu kasnije, papa Urban VIII. dekretom od 16. listopada 1623. propisuje da hebrejski, grčki (klasični i govoreni), arapski, kaldejski i ilirski postanu obvezni dio nastavnih programa najuglednijih europskih sveučilišta – poput onih u Oxfordu, Parizu, Salamanci i Bologni.
Iz arhiva su izdvojene i upute Kongregacije za širenje vjere iz 1624. godine, kojima se svim crkvenim redovima nalaže da buduće misionare sustavno pripremaju kroz temeljito učenje jezika, kao i opsežna prepiska s dominikanskim redom, koja je zaključena 1628. godine.
Kašićeva gramatika – početak standardizacije hrvatskog jezika
Upravo u tom razdoblju Katolička crkva povjerila je izradu prve gramatike hrvatskog jezika mladom isusovcu Bartolu Kašiću s Paga. Nakon četiri godine rada, njegova gramatika objavljena je u Rimu 1604. godine i predstavlja prvi kodifikacijski iskorak u povijesti hrvatskoga standardnog jezika.
Ovo otkriće potvrđuje da je proces normizacije i međunarodnog priznanja hrvatskog jezika započeo gotovo dva i pol stoljeća prije njegova službenog uvođenja u hrvatsko školstvo i zakonodavne institucije poput Hrvatskog državnog sabora.
Prestižni europski jezik 16. i 17. stoljeća
Prema objavljenim dokumentima, hrvatski je u europskim intelektualnim krugovima 16. i 17. stoljeća bio visoko cijenjen te smatran jednim od najvažnijih jezika misijskog i akademskog rada. Njegov status bio je usporediv s tradicionalno prestižnim jezicima poput hebrejskog, grčkog, kaldejskog, latinskog i arapskog.
Upravo zato hrvatski jezik postaje obvezni predmet na nizu vrhunskih europskih sveučilišta, a njegovo učenje postaje temelj misionarske aktivnosti Katoličke crkve među slavenskim narodima.
Dokumenti, dostupni javnosti putem platforme Zenodo, svjedoče da je Crkva u to vrijeme službeno odredila lingua croatica kao jezik misionarskog djelovanja među Slavenima. Upravo zbog takve odluke 1599. godine na Rimskom kolegiju osnovana je Akademija ilirskoga jezika, pri čemu je "ilirskim" u tadašnjoj Italiji nazivan hrvatski jezik – što dokumentacija nedvosmisleno potvrđuje.
Među ključnim spisima ističe se i Dekret pape Grgura XV. iz 6. prosinca 1622. kojim se uvodi obvezno učenje ilirskog i arapskog jezika na cijelom području Mletačke Republike. Već godinu kasnije, papa Urban VIII. dekretom od 16. listopada 1623. propisuje da hebrejski, grčki (klasični i govoreni), arapski, kaldejski i ilirski postanu obvezni dio nastavnih programa najuglednijih europskih sveučilišta – poput onih u Oxfordu, Parizu, Salamanci i Bologni.
Iz arhiva su izdvojene i upute Kongregacije za širenje vjere iz 1624. godine, kojima se svim crkvenim redovima nalaže da buduće misionare sustavno pripremaju kroz temeljito učenje jezika, kao i opsežna prepiska s dominikanskim redom, koja je zaključena 1628. godine.
Kašićeva gramatika – početak standardizacije hrvatskog jezika
Upravo u tom razdoblju Katolička crkva povjerila je izradu prve gramatike hrvatskog jezika mladom isusovcu Bartolu Kašiću s Paga. Nakon četiri godine rada, njegova gramatika objavljena je u Rimu 1604. godine i predstavlja prvi kodifikacijski iskorak u povijesti hrvatskoga standardnog jezika.
Ovo otkriće potvrđuje da je proces normizacije i međunarodnog priznanja hrvatskog jezika započeo gotovo dva i pol stoljeća prije njegova službenog uvođenja u hrvatsko školstvo i zakonodavne institucije poput Hrvatskog državnog sabora.
Prestižni europski jezik 16. i 17. stoljeća
Prema objavljenim dokumentima, hrvatski je u europskim intelektualnim krugovima 16. i 17. stoljeća bio visoko cijenjen te smatran jednim od najvažnijih jezika misijskog i akademskog rada. Njegov status bio je usporediv s tradicionalno prestižnim jezicima poput hebrejskog, grčkog, kaldejskog, latinskog i arapskog.
Upravo zato hrvatski jezik postaje obvezni predmet na nizu vrhunskih europskih sveučilišta, a njegovo učenje postaje temelj misionarske aktivnosti Katoličke crkve među slavenskim narodima.
