Da radnici iz BiH, Hrvatske i Srbije pristaju na različite poslove u zemljama u koje idu raditi, dok im u njihovoj zemlji ne pada na pamet prihvatiti se istoga posla odavno je poznato. Problem je što to nisu neki atraktivni poslovi pa ih je "lakše" raditi ondje gdje radnika nitko ne zna nego u vlastitoj zemlji, na svojim ognjištima, kod kuće, piše Večernji.ba. Međutim, za slične se poslove primjerice u BiH dobiva 'crkavica' od plaće.

O tome je ovih dana pisala novinarka njemačkog lista TAU koja živi u Stuttgartu Sara Tomšić. U Njemačkoj je njezina obitelj. Otac joj je 1987. došao igrati nogomet u Stuttgart, oženio se Njemicom i ostao. Godinama je radio "na crno", kasnije je dobio posao kao krovopokrivač, a potom i u Daimleru. Tu joj je i bratić koji je došao u Njemačku prije dvije godine. I njegova majka radi u inozemstvu, njeguje stare ljude u Austriji.

Sara Tomšić rođena je i odrasla u Njemačkoj, ali je uvijek njegovala onu svoju "hrvatsku polovicu". Među sugovornicima za tekst o Njemačkoj našla joj se 25-godišnja medicinska sestra s ovih prostora koja već tri godine radi u kuhinji jedne gostionice u blizini Stuttgarta. Ona čezne za svojim domom i razmišlja o povratku. Ali ne zna može li si to priuštiti jer od skromne plaće financira i život svoje obitelji u domovini.

Tu je i 25-godišnji mladić koji je u Njemačkoj igrao nogomet u nekoj nižoj ligi. Njegov je ugovor upravo istekao, no on bi vrlo rado ostao. I brat i sestra su mu vani. Njegov je brat studirao ekonomiju, a sestra veterinu. Sada u Irskoj u Dublinu rade u Burger Kingu. "Sretni su tamo", kaže.

Razgovarala je Sara s još jednim čovjekom srednjih godina koji je nekad ranije došao u Njemačku kao nogometaš, ali nakon ozljede više nije mogao igrati. "Od tada čistim WC-e na jednom odmorištu na autocesti", priznaje.

Svoju priču novinarki je ispričala i mlada žena, po zanimanju kuharica, koja je radila u gastronomiji u Njemačkoj, ali ne u svojoj struci, nego je prala suđe. Nakon godinu dana se, zbog čežnje za domom, vratila u Hrvatsku. Posla ima, života nema i više ne želi otići. "Ono što sam imala u Njemačkoj je bio posao, ali nije bio život", riječi su mlade žene. Priznala je da je u inozemstvo u međuvremenu otišla polovica njezina bivšeg razreda, mnogi od njih zajedno s obiteljima.

U autobusu se čuju riječi poput: iskorištavanje, prljav posao, krvarenje... prenosi autorica Sara Tomšić i objašnjava: "Pod pojmom ‘krvarenje’ misli se na Hrvatsku gdje čovjek iskrvari da nešto postigne, a prljav posao je posao koji u Njemačkoj nitko neće raditi i zato ga preuzimaju Hrvati i migranti useljenici. A iskorištavanje tih radnika prebacuje se bogatoj Njemačkoj", završava autorica.

Situacija u inozemstvu uglavnom se više predstavlja idealnom negoli je u stvarnosti tako. Kada se sve zbroji i oduzme, pitanje je vrijedi li odlazak svega toga na kraju. Ipak, činjenica je da se ljudi ipak ne vraćaju, barem ne oni koji sebi osiguraju osnovne uvjete za život i rad u inozemstvu.