Nakon tjedana ljetnih praznika u ponedjeljak će škole širom Hrvatske ponovno oživjeti. Deseci tisuća osnovaca i srednjoškolaca ponovo će sjesti u školske klupe i početi sa svakodnevnim učenjem, pisanjem zadaća, testovima, usmenim odgovaranjem, markiranjem i svime onime što donosi jedna školska godina.
A taman s početkom školske godine šokirao nas je status na Facebooku Slobodana Muftića čija je 11-godišnja kći Leona krenula u školu u Švedskoj.
U tamošnjem obrazovnom sustavu nije problem to što Leona kreće u školu i ne zna švedski jezik, nego joj se čak preporučuje da kod kuće govori hrvatski.
Knjige, bilježnice, trokute, bojice, šiljila i sve ostalo dobit će u školi, kao i iPad. Njena obaveza, kao i obaveza roditelja, jest to da baterija iPada uvijek bude napunjena. U školi će dobiti i besplatnu užinu i ručak, a moći će birati mesni ili vegetarijanski meni.
Škola joj osigurava i besplatan prijevoz do drugog dijela grada gdje će pohađati dopunsku nastavu iz hrvatskog jezika. Kad to pročita, prosječni se hrvatski građanin pita zar je moguće da takvo što postoji.
A kako se ne bismo to pitali kad hrvatski učenici tek u idućoj školskoj godini dobivaju informatiku kao obvezan predmet iako je danas nemoguće bez osnovnog informatičkog znanja naći bilo kakav posao, kad je tek sada iz nastave izbačen dio u kojem se obrađuje floppy disk, kad treba postizati “boltovski“ rezultat ako se želi petica iz tjelesnoga...
Što reći o profesorima koji se vrlo često drže one kako Bog zna za pet, oni za četiri, a učenici za tri i manje?
Niz je takvih primjera koji oslikavaju u kakvu je stanju hrvatski obrazovni sustav. Svemu tome treba dodati zastarjelu opremu koju škole najčešće imaju, neopremljene kabinete koji se, unatoč izdvajanjima poreznih obveznika, često popunjavaju donacijama...
Poznato je da i danas postoje škole, poput OŠ Nikole Andrića u Vukovaru, koje su još u srednjem vijeku, one koje nemaju sportsku dvoranu, one koje učionice griju na peć na kruta goriva...
Čast izuzecima, ali to je, na žalost, slika hrvatskog obrazovnog sustava danas.
U takvim uvjetima osnovci i srednjoškolci u Hrvatskoj uče za sve ono što ih čeka u životu. Zato iskustvo Slobodana Muftića iz Švedske za prosječnog hrvatskog građanina zvuči nestvarno.
I stoga se svi trebamo zapitati što su svih ovih godina radili predsjednici vlada, ministri obrazovanja i svi drugi zaduženi za obrazovanje u Hrvatskoj.
Za što su primali plaću jer, kad je riječ o obrazovanju, definitivno je nisu zaslužili. Da jesu, Hrvatska bi već odavno imala nov i moderan obrazovni sustav u kojem se učenici u pravom smislu riječi obrazuju i pripremaju za daljnji život.
Ako to već ne znaju napraviti ili nisu dovoljno stručni, onda mogu iskoristiti iskustva naprednijih država jer nije sramota učiti od onoga koji zna. Sve do tada Hrvatska će obrazovati mlade ljude za burzu ili za radnu snagu negdje drugdje, u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj...
Večernji list
A taman s početkom školske godine šokirao nas je status na Facebooku Slobodana Muftića čija je 11-godišnja kći Leona krenula u školu u Švedskoj.
U tamošnjem obrazovnom sustavu nije problem to što Leona kreće u školu i ne zna švedski jezik, nego joj se čak preporučuje da kod kuće govori hrvatski.
Knjige, bilježnice, trokute, bojice, šiljila i sve ostalo dobit će u školi, kao i iPad. Njena obaveza, kao i obaveza roditelja, jest to da baterija iPada uvijek bude napunjena. U školi će dobiti i besplatnu užinu i ručak, a moći će birati mesni ili vegetarijanski meni.
Škola joj osigurava i besplatan prijevoz do drugog dijela grada gdje će pohađati dopunsku nastavu iz hrvatskog jezika. Kad to pročita, prosječni se hrvatski građanin pita zar je moguće da takvo što postoji.
A kako se ne bismo to pitali kad hrvatski učenici tek u idućoj školskoj godini dobivaju informatiku kao obvezan predmet iako je danas nemoguće bez osnovnog informatičkog znanja naći bilo kakav posao, kad je tek sada iz nastave izbačen dio u kojem se obrađuje floppy disk, kad treba postizati “boltovski“ rezultat ako se želi petica iz tjelesnoga...
Što reći o profesorima koji se vrlo često drže one kako Bog zna za pet, oni za četiri, a učenici za tri i manje?
Niz je takvih primjera koji oslikavaju u kakvu je stanju hrvatski obrazovni sustav. Svemu tome treba dodati zastarjelu opremu koju škole najčešće imaju, neopremljene kabinete koji se, unatoč izdvajanjima poreznih obveznika, često popunjavaju donacijama...
Poznato je da i danas postoje škole, poput OŠ Nikole Andrića u Vukovaru, koje su još u srednjem vijeku, one koje nemaju sportsku dvoranu, one koje učionice griju na peć na kruta goriva...
Čast izuzecima, ali to je, na žalost, slika hrvatskog obrazovnog sustava danas.
U takvim uvjetima osnovci i srednjoškolci u Hrvatskoj uče za sve ono što ih čeka u životu. Zato iskustvo Slobodana Muftića iz Švedske za prosječnog hrvatskog građanina zvuči nestvarno.
I stoga se svi trebamo zapitati što su svih ovih godina radili predsjednici vlada, ministri obrazovanja i svi drugi zaduženi za obrazovanje u Hrvatskoj.
Za što su primali plaću jer, kad je riječ o obrazovanju, definitivno je nisu zaslužili. Da jesu, Hrvatska bi već odavno imala nov i moderan obrazovni sustav u kojem se učenici u pravom smislu riječi obrazuju i pripremaju za daljnji život.
Ako to već ne znaju napraviti ili nisu dovoljno stručni, onda mogu iskoristiti iskustva naprednijih država jer nije sramota učiti od onoga koji zna. Sve do tada Hrvatska će obrazovati mlade ljude za burzu ili za radnu snagu negdje drugdje, u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj...
Večernji list
