Svjedoci Državnog tužiteljstva su na suđenju za zločine počinjene u Bugojnu kazali da se neki od zatočenika, nakon što su pozvani na razgovor, nikada nisu vratili.
Miroslav Zelić je kazao da je bio specijalac u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i da je do sukoba s Armijom BiH u Bugojnu došlo 16. srpnja 1993. ubojstvom dva pripadnika HVO-a u Vrbanji.
''Opći napad Armije Bosne i Hercegovine je počeo 18., a ja sam bio u Gaju. Sukob je trajao nekih 10-ak dana'' rekao je svjedok i dodao da su se poslije toga, na poziv Armije BiH, predali.
Prema njegovim riječima, nakon predaje su bili smješteni u maloj prostoriji salona namještaja, koja je bila mračna i s vodom na podu. U kasnijim razgovorima s drugim zarobljenicima saznao je da su neki brutalno pretučeni i iz Prusca odvedeni u nepoznato.
Nisu se nikada vratili
Ispričao je da je sredinom listopada odveden na stadion ispod tribina, gdje su dovedeni i zatvorenici iz gimnazije. Prisjetio se i da su vođeni na kopanje rovova na prvim linijama u Rajića Polju, gdje su, ispričao je, svakodnevno bili žestoki okršaji.
''Ja sam ranjen 23. listopada 1993. Taj dan je bio najžešći, mislio sam da nitko neće preživjeti'' kazao je Zelić, pojašnjavajući da je tada ranjen u nogu, ruku i vrat, kao i da je bio ozlijeđen jedan pripadnik Armije BiH.
Zelić je rekao da je iz bolnice vraćen u zatvor, bio je među prozivanim da ide na razgovor, ali mu je, nakon što su ostali zatočenici kazali da je ranjen i ne može hodati, rečeno da ostane.
Kazao je da su drugi prozvani zatvorenici odvedeni i nisu se nikada vratili, ali je kasnije među posmrtnim ostacima pronađeno tijelo Ante Mrkulja na Rostovu.
Zelić je svjedočio na suđenju Dževadu Mlaći, optuženom u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, i Selmi Cikotiću, bivšem zapovjedniku Operativne grupe Zapad Armije BiH. Mlaćo se tereti da je naredio ubojstva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Cikotić da nije spriječio podređene pripadnike Armije BiH da počine krivična djela, kao i da je propustio preduzeti mjere zbog mučenja i ubojstava ratnih zarobljenika.
Uzimali zlato i satove
Na pitanje Mlaćine Obrane da li je ranije kao predsjednik Udruge HVIDRA imao priliku da čuje svjedočenja drugih ranjenika HVO-a, Zelić je potvrdno odgovorio, ali je kazao da se tu radilo o neformalnim razgovorima.
Svjedok Marko Gunjača je kazao je da je bio vojno angažiran u jedinici ''Eugen Kvaternik'' HVO-a i da su se 25. srpnja 1993. predali pripadnicima Armije BiH, koji su im, kako je naveo, garantirali da im neće ''dlaka s glave faliti'' ako se predaju.
''Odmah su nas povaljali po cesti i počeli uzimati zlato i satove'', rekao je svjedok, te dodao da su ih poslije odveli prema Osnovnoj školi ''Stipe Đerek'' gdje je, prema njegovom sjećanju, ''bilo jaukanja'', nakon čega su prebačeni u gimnaziju.
Odvođeni na rad
Gunjača je naveo da su prozivani i odvođeni na rad, te su iz gimnazije prebačeni u salon namještaja.
''Tu je bila katastrofa, mrak, puno vode'', kazao je Gunjača i dodao da su ih odatle izvodili na kopanje tranšea u rejonu Sabljara.
Ispričao je da su od rujna 1993. zaprežnim kolima odvoženi na prve linije između HVO-a i Armije RBiH.
Svjedok je na pitanje Tužiteljstva nabrojao Miroslava Dilbera, Dragana Erkapića i Dragana Miličevića među zatočenicima koji su pozvani na razgovor i više se nisu vratili.
Dodao je da se među zatvorenicima počelo pričati da su prebačeni u Kazneno-popravni zavod u Zenici, ali nije vidio, iako je čuo da su odvedeni na Rostovo.
Mlaćina braniteljica Sabina Mehić upitala je svjedoka da li je imao saznanja da su pripadnici HVO-a na početku sukoba prvi ubili trojicu policajaca, na šta je negativno odgovorio. Kazao je i da ne zna da li su pripadnici HVO-a prvi postavili punktove.
Nastavak suđenja je 11. lipnja, prenosi Detektor.
Miroslav Zelić je kazao da je bio specijalac u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i da je do sukoba s Armijom BiH u Bugojnu došlo 16. srpnja 1993. ubojstvom dva pripadnika HVO-a u Vrbanji.
''Opći napad Armije Bosne i Hercegovine je počeo 18., a ja sam bio u Gaju. Sukob je trajao nekih 10-ak dana'' rekao je svjedok i dodao da su se poslije toga, na poziv Armije BiH, predali.
Prema njegovim riječima, nakon predaje su bili smješteni u maloj prostoriji salona namještaja, koja je bila mračna i s vodom na podu. U kasnijim razgovorima s drugim zarobljenicima saznao je da su neki brutalno pretučeni i iz Prusca odvedeni u nepoznato.
Nisu se nikada vratili
Ispričao je da je sredinom listopada odveden na stadion ispod tribina, gdje su dovedeni i zatvorenici iz gimnazije. Prisjetio se i da su vođeni na kopanje rovova na prvim linijama u Rajića Polju, gdje su, ispričao je, svakodnevno bili žestoki okršaji.
''Ja sam ranjen 23. listopada 1993. Taj dan je bio najžešći, mislio sam da nitko neće preživjeti'' kazao je Zelić, pojašnjavajući da je tada ranjen u nogu, ruku i vrat, kao i da je bio ozlijeđen jedan pripadnik Armije BiH.
Zelić je rekao da je iz bolnice vraćen u zatvor, bio je među prozivanim da ide na razgovor, ali mu je, nakon što su ostali zatočenici kazali da je ranjen i ne može hodati, rečeno da ostane.
Kazao je da su drugi prozvani zatvorenici odvedeni i nisu se nikada vratili, ali je kasnije među posmrtnim ostacima pronađeno tijelo Ante Mrkulja na Rostovu.
Zelić je svjedočio na suđenju Dževadu Mlaći, optuženom u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, i Selmi Cikotiću, bivšem zapovjedniku Operativne grupe Zapad Armije BiH. Mlaćo se tereti da je naredio ubojstva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Cikotić da nije spriječio podređene pripadnike Armije BiH da počine krivična djela, kao i da je propustio preduzeti mjere zbog mučenja i ubojstava ratnih zarobljenika.
Uzimali zlato i satove
Na pitanje Mlaćine Obrane da li je ranije kao predsjednik Udruge HVIDRA imao priliku da čuje svjedočenja drugih ranjenika HVO-a, Zelić je potvrdno odgovorio, ali je kazao da se tu radilo o neformalnim razgovorima.
Svjedok Marko Gunjača je kazao je da je bio vojno angažiran u jedinici ''Eugen Kvaternik'' HVO-a i da su se 25. srpnja 1993. predali pripadnicima Armije BiH, koji su im, kako je naveo, garantirali da im neće ''dlaka s glave faliti'' ako se predaju.
''Odmah su nas povaljali po cesti i počeli uzimati zlato i satove'', rekao je svjedok, te dodao da su ih poslije odveli prema Osnovnoj školi ''Stipe Đerek'' gdje je, prema njegovom sjećanju, ''bilo jaukanja'', nakon čega su prebačeni u gimnaziju.
Odvođeni na rad
Gunjača je naveo da su prozivani i odvođeni na rad, te su iz gimnazije prebačeni u salon namještaja.
''Tu je bila katastrofa, mrak, puno vode'', kazao je Gunjača i dodao da su ih odatle izvodili na kopanje tranšea u rejonu Sabljara.
Ispričao je da su od rujna 1993. zaprežnim kolima odvoženi na prve linije između HVO-a i Armije RBiH.
Svjedok je na pitanje Tužiteljstva nabrojao Miroslava Dilbera, Dragana Erkapića i Dragana Miličevića među zatočenicima koji su pozvani na razgovor i više se nisu vratili.
Dodao je da se među zatvorenicima počelo pričati da su prebačeni u Kazneno-popravni zavod u Zenici, ali nije vidio, iako je čuo da su odvedeni na Rostovo.
Mlaćina braniteljica Sabina Mehić upitala je svjedoka da li je imao saznanja da su pripadnici HVO-a na početku sukoba prvi ubili trojicu policajaca, na šta je negativno odgovorio. Kazao je i da ne zna da li su pripadnici HVO-a prvi postavili punktove.
Nastavak suđenja je 11. lipnja, prenosi Detektor.
