Na područje Rame hodom je stigao Željko Marijanović iz Davora, mjesta smještenog blizu Nove Gradiške. Njegovo hodočašće vodi ga i kroz naše područje. Željko je umirovljeni branitelj i član Marijanskog zavjeta. Kao umirovljenik sada ima dosta vremena pa ga želi iskoristiti na najbolji mogući način. Na hodočašću od 360 km put ga vodi i preko Rame.
Kao i svi hodočasnici, tako i Željko ima svoju životnu priču, svoj zavit, a broj hodočašća više i ne broji.
O svojim hodočašćima kaže: „Dok neki broje kilometre, ja brojim hodočašća. U samo ovoj godini iz svog Davora hodočastio sam blaženom Alojzu Stepincu u Krašić, sv. Josipu u Karlovac, na Ovčaru Božjem Milosrđu. Išao sam i na Put sv. Jakova- Camino de Santiago. Bio sam 27 dana na Marijanskom zavjetu dugom 1700 km. To je hodočašće za domovinu.“
Marijanski zavjet je bratovština s ciljem molitve za domovinu, a prolazi kroz sva veća Marijanska svetišta u Republici Hrvatskoj. Rijetki su ljudi koji imaju ovakvu mogućnost i milost. Stoga ne čudi da se Željko odlučio na ovo hodočašće Majci Mira u Međugorje kako bi zahvalio za dar i mogućnost sudjelovanja kao i za sve milosti koje je dobio na prethodnim hodočašćima.
Put do Rame vodio ga kroz gradove: Bosansku Gradišku, Banja Luku, Jajce, Bugojno, Uskoplje. Cijeli put ide cestom.
Toliko je kilometara prešao, ali žuljeva nema. „Nemam nijednog žulja. Odmalena sam naučio hodočastiti. Prvo hodočašće bilo mi je s bakom. Hodanje za sada ne utječe na moje zdravstveno stanje. Hodam po danu, jer je po mraku dosta riskantno zbog prometa. Trudim se stići na mise u mjesta kroz koja prolazim.“
Iskustvo susreta s ljudima većini hodočasnika je pozitivno, tako i Željku.
„Iskustvo susreta s ljudima u mjestima kojima prolazim je najpozitivnije. Nemam nijedan primjer negativan. Iako prolazim kroz Republiku Srpsku, kroz muslimanska područja, prenoćim kod njih. Ljudi me ohrabruju i čestitaju kad kažem tko sam i gdje idem. Znaju reći da molim i za njih iako nismo iste vjere. Sjećam se jedne žene muslimanke koja je radila u trgovini. Svratio sam kupiti nešto za okrjepu, no nije htjela naplatiti.“
O problemu današnjeg svijeta i čovjeka progovara: „Najveći problem današnjeg čovjeka je materijalne naravi. Ljudi su se okrenuli više materijalnom, a manje Bogu. Ne može se služiti dvojici gospodara, a danas svi ljudi trče za novcem, a onda se Bog i sve važno zapusti. Mislim da je i ovo užurbano vrijeme problem. Trka za zaradom je najveći problem. Ima ljudi koji prave balans, ali u manjini su.“
Osjeća se blagoslovljeno, pogotovo zahvaljujući milostima, a boravak u Rami mu je najljepši dan hodočašća, imao je najmanje kilometara, ali je imao i toliko doživljaja da je oduševljen.
„Molim za ljude koje susretnem, koji mi pomažu. Stvarno još uvijek ima divnih ljudi, a u ovom kraju se posebno osjeti ta gostoljubivost. Sjećam se kad sam prije dvije godine išao na hodočašće do Međugorja, spavao sam na Gračacu. Kako su nas ljudi dočekali, meni je bilo neugodno i bio sam skoro posramljen tolikom ljubavlju“ - kaže nam naš hodočasnik.
Put do Međugorja traje devet dana i ukupno 360 km.
„Do Rame sam već prešao 240 km, još 120 do Međugorja. Lijepa je ovo pokorica“ - navodi nam.
Naravno, uspomena iz Rame je, što drugo nego, ramski križ, mali, jer veliki bi bio pretežak za ruksak.
Kroz razgovor šalje Željko i poruku čitateljima: „Hodočašćenje je dobra duhovna obnova. Ne preporučujem da se ide sam, iako se više moli. Doživljaj vjere je lijep, zato posebno poručujem svojim kolegama braniteljima da se okrenu Bogu, a ne drugim stvarima. Mnogi su u mirovini malo Boga stavili sa strane i utjehu traže u krivim stvarima. Pozivam ih da se odvaže i vrate Bogu jer samo s Bogom čovjek može biti potpuniji i sretniji. Pozivam branitelje i mlade da nam se nekad pridruže Marijanskom zavjetu za domovinu.“
Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
Kao i svi hodočasnici, tako i Željko ima svoju životnu priču, svoj zavit, a broj hodočašća više i ne broji.
O svojim hodočašćima kaže: „Dok neki broje kilometre, ja brojim hodočašća. U samo ovoj godini iz svog Davora hodočastio sam blaženom Alojzu Stepincu u Krašić, sv. Josipu u Karlovac, na Ovčaru Božjem Milosrđu. Išao sam i na Put sv. Jakova- Camino de Santiago. Bio sam 27 dana na Marijanskom zavjetu dugom 1700 km. To je hodočašće za domovinu.“
Marijanski zavjet je bratovština s ciljem molitve za domovinu, a prolazi kroz sva veća Marijanska svetišta u Republici Hrvatskoj. Rijetki su ljudi koji imaju ovakvu mogućnost i milost. Stoga ne čudi da se Željko odlučio na ovo hodočašće Majci Mira u Međugorje kako bi zahvalio za dar i mogućnost sudjelovanja kao i za sve milosti koje je dobio na prethodnim hodočašćima.
Put do Rame vodio ga kroz gradove: Bosansku Gradišku, Banja Luku, Jajce, Bugojno, Uskoplje. Cijeli put ide cestom.
Toliko je kilometara prešao, ali žuljeva nema. „Nemam nijednog žulja. Odmalena sam naučio hodočastiti. Prvo hodočašće bilo mi je s bakom. Hodanje za sada ne utječe na moje zdravstveno stanje. Hodam po danu, jer je po mraku dosta riskantno zbog prometa. Trudim se stići na mise u mjesta kroz koja prolazim.“
Iskustvo susreta s ljudima većini hodočasnika je pozitivno, tako i Željku.
„Iskustvo susreta s ljudima u mjestima kojima prolazim je najpozitivnije. Nemam nijedan primjer negativan. Iako prolazim kroz Republiku Srpsku, kroz muslimanska područja, prenoćim kod njih. Ljudi me ohrabruju i čestitaju kad kažem tko sam i gdje idem. Znaju reći da molim i za njih iako nismo iste vjere. Sjećam se jedne žene muslimanke koja je radila u trgovini. Svratio sam kupiti nešto za okrjepu, no nije htjela naplatiti.“
O problemu današnjeg svijeta i čovjeka progovara: „Najveći problem današnjeg čovjeka je materijalne naravi. Ljudi su se okrenuli više materijalnom, a manje Bogu. Ne može se služiti dvojici gospodara, a danas svi ljudi trče za novcem, a onda se Bog i sve važno zapusti. Mislim da je i ovo užurbano vrijeme problem. Trka za zaradom je najveći problem. Ima ljudi koji prave balans, ali u manjini su.“
Osjeća se blagoslovljeno, pogotovo zahvaljujući milostima, a boravak u Rami mu je najljepši dan hodočašća, imao je najmanje kilometara, ali je imao i toliko doživljaja da je oduševljen.
„Molim za ljude koje susretnem, koji mi pomažu. Stvarno još uvijek ima divnih ljudi, a u ovom kraju se posebno osjeti ta gostoljubivost. Sjećam se kad sam prije dvije godine išao na hodočašće do Međugorja, spavao sam na Gračacu. Kako su nas ljudi dočekali, meni je bilo neugodno i bio sam skoro posramljen tolikom ljubavlju“ - kaže nam naš hodočasnik.
Put do Međugorja traje devet dana i ukupno 360 km.
„Do Rame sam već prešao 240 km, još 120 do Međugorja. Lijepa je ovo pokorica“ - navodi nam.
Naravno, uspomena iz Rame je, što drugo nego, ramski križ, mali, jer veliki bi bio pretežak za ruksak.
Kroz razgovor šalje Željko i poruku čitateljima: „Hodočašćenje je dobra duhovna obnova. Ne preporučujem da se ide sam, iako se više moli. Doživljaj vjere je lijep, zato posebno poručujem svojim kolegama braniteljima da se okrenu Bogu, a ne drugim stvarima. Mnogi su u mirovini malo Boga stavili sa strane i utjehu traže u krivim stvarima. Pozivam ih da se odvaže i vrate Bogu jer samo s Bogom čovjek može biti potpuniji i sretniji. Pozivam branitelje i mlade da nam se nekad pridruže Marijanskom zavjetu za domovinu.“
Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
