O stanju u mostarskim prodavaonicama jedna je radnica za Centar za građansku suradnju Livno progovorila anonimno. Priču prenosimo u cijelosti.
U današnje vrijeme trgovci su postali ravni robovima, jer privatnici misle da ako su ti dali plaću od 600 KM, dužan si im biti stalno na raspolaganju. Nema veze što te plaćaju samo 8 sati dnevno, prisiljen si raditi prekovremeno, vikendom i blagdanima, duže bez ikakve naknade, a ako se slučajno suprotstaviš dobiješ otkaz, a svjesni su da ti je posao prijeko potreban.
Od tebe se traži da dođeš uredno na posao i slučajno da ne kasniš, jer ako zakasniš i minutu odbiju ti 5% od plaće. Moraš bit ljubazan prema kupcima, nema veze što oni hodaju po trgovini, jedu, piju… I ako to ne plate, ti ćeš platit za njih, a ne smiješ ih opomenuti da to ne smiju činiti, da se ne bi uvrijedili pa slučajno promijenili trgovinu.
Ako radiš na kasi moraš bit strpljiv i ljubazan, nema veze što kupci na tebe galame, ponižavaju, iskaljuju svoje frustracije, jer za sve sto im smeta, najlakše se istresti na blagajnika, a ti moraš šutjeti i još im se nasmiješit, reći hvala i dođite nam opet. Nažalost, to vas toliko povrijedi pa često u sebi mislite sve najgore. U sebi mislite ma crknite i nikad više ne dođite razmaženi bahati idioti. Napominjem, mi smo krivi što je skupo nešto, što nešto nije onako kako oni očekuju, a na to ne utječete i nemate nikakve veze.
Uz sve navedeno, moraš trčati, puniti police da nešto ne bi nedostajalo, pratiti rokove trajanja (jer ako nečemu rok istekne vi ćete platit, jer niste stigli prijaviti rok na vrijeme). Morate dizati teški teret i slučajno se ne smijete požalit da vas nešto boli, jer bolovanje zaboravite. Pored svega, morate riješiti sve one glodavce da ih kupci ne bi vidjeli i gledati kako dobavljači brišu datume rokova i lijepe nove rokove. Vi na sve to ne smijete ništa reći jer rade u suradnji sa šefom. Pa što ima veze ako se ljudi malo otruju?! „Uvaljuje“ im se stara roba pod novi rok, jer šef svaki mjesec uredno počasti inspekciju kako bi zažmirila na sve te nepravilnosti. Kada mislite da vam je radno vrijeme gotovo, šef vam naredi da morate ostati raditi još tri sata, iznijeti i pakirati robu, nema veze što vas dijete kući čeka gladno. Ako se slučajno usprotiviš zaprijete ti sankcijama ili otkazom, pa od straha šutiš, radiš, trpiš i uz sve to se smrzavaš, jer se mora štedjeti na grijanju.
Radiš, ali nitko ti ne cijeni trud i rad, nema povišice ni božićnice. Kad dobiješ plaću, eto mjesečne inventure, pa ti kažu moraš dati 20 KM za cigarete, 10 KM za ukradenu robu itd. I što ti na kraju ostane od plaće. Najgore je u trgovačkim lancima, koji se šire po čitavoj državi, iskorištavajući radnike maksimalno za minimalac, uz to ne plaćaju porez državi, obogate se preko tvojih leđa, onda proglase stečaj, ne daju ti mjesecima plaću, zatvore i nitko im ništa. Zaboravi da postoji Božić, Uskrs, Bajram jer za blagdane si 13 sati na poslu, dođeš doma umoran i zgadi ti se na sve, nemaš vremena za djecu, muža pa ni samu sebe.
Do kada će tako ovisi o nama samima. Budite hrabri ljudi! Recite glasno da svi znaju za koga radite i u kakvim nehumanim uvjetima jedan čovjek zaradi za koru kruha! Možda nećete promijeniti ništa, ali to ne znači da moramo odustati, šutjeti i ne trpite što ne morate! Zaslužili ste biti plaćeni svaku marku i vikendom sjediti doma, uživati u ručku s obitelji, otići u šetnju i posvetiti se onima koji znaju koliko vrijedite.
U današnje vrijeme trgovci su postali ravni robovima, jer privatnici misle da ako su ti dali plaću od 600 KM, dužan si im biti stalno na raspolaganju. Nema veze što te plaćaju samo 8 sati dnevno, prisiljen si raditi prekovremeno, vikendom i blagdanima, duže bez ikakve naknade, a ako se slučajno suprotstaviš dobiješ otkaz, a svjesni su da ti je posao prijeko potreban.
Od tebe se traži da dođeš uredno na posao i slučajno da ne kasniš, jer ako zakasniš i minutu odbiju ti 5% od plaće. Moraš bit ljubazan prema kupcima, nema veze što oni hodaju po trgovini, jedu, piju… I ako to ne plate, ti ćeš platit za njih, a ne smiješ ih opomenuti da to ne smiju činiti, da se ne bi uvrijedili pa slučajno promijenili trgovinu.
Ako radiš na kasi moraš bit strpljiv i ljubazan, nema veze što kupci na tebe galame, ponižavaju, iskaljuju svoje frustracije, jer za sve sto im smeta, najlakše se istresti na blagajnika, a ti moraš šutjeti i još im se nasmiješit, reći hvala i dođite nam opet. Nažalost, to vas toliko povrijedi pa često u sebi mislite sve najgore. U sebi mislite ma crknite i nikad više ne dođite razmaženi bahati idioti. Napominjem, mi smo krivi što je skupo nešto, što nešto nije onako kako oni očekuju, a na to ne utječete i nemate nikakve veze.
Uz sve navedeno, moraš trčati, puniti police da nešto ne bi nedostajalo, pratiti rokove trajanja (jer ako nečemu rok istekne vi ćete platit, jer niste stigli prijaviti rok na vrijeme). Morate dizati teški teret i slučajno se ne smijete požalit da vas nešto boli, jer bolovanje zaboravite. Pored svega, morate riješiti sve one glodavce da ih kupci ne bi vidjeli i gledati kako dobavljači brišu datume rokova i lijepe nove rokove. Vi na sve to ne smijete ništa reći jer rade u suradnji sa šefom. Pa što ima veze ako se ljudi malo otruju?! „Uvaljuje“ im se stara roba pod novi rok, jer šef svaki mjesec uredno počasti inspekciju kako bi zažmirila na sve te nepravilnosti. Kada mislite da vam je radno vrijeme gotovo, šef vam naredi da morate ostati raditi još tri sata, iznijeti i pakirati robu, nema veze što vas dijete kući čeka gladno. Ako se slučajno usprotiviš zaprijete ti sankcijama ili otkazom, pa od straha šutiš, radiš, trpiš i uz sve to se smrzavaš, jer se mora štedjeti na grijanju.
Radiš, ali nitko ti ne cijeni trud i rad, nema povišice ni božićnice. Kad dobiješ plaću, eto mjesečne inventure, pa ti kažu moraš dati 20 KM za cigarete, 10 KM za ukradenu robu itd. I što ti na kraju ostane od plaće. Najgore je u trgovačkim lancima, koji se šire po čitavoj državi, iskorištavajući radnike maksimalno za minimalac, uz to ne plaćaju porez državi, obogate se preko tvojih leđa, onda proglase stečaj, ne daju ti mjesecima plaću, zatvore i nitko im ništa. Zaboravi da postoji Božić, Uskrs, Bajram jer za blagdane si 13 sati na poslu, dođeš doma umoran i zgadi ti se na sve, nemaš vremena za djecu, muža pa ni samu sebe.
Do kada će tako ovisi o nama samima. Budite hrabri ljudi! Recite glasno da svi znaju za koga radite i u kakvim nehumanim uvjetima jedan čovjek zaradi za koru kruha! Možda nećete promijeniti ništa, ali to ne znači da moramo odustati, šutjeti i ne trpite što ne morate! Zaslužili ste biti plaćeni svaku marku i vikendom sjediti doma, uživati u ručku s obitelji, otići u šetnju i posvetiti se onima koji znaju koliko vrijedite.
