Može se naizgled činiti da je pokušaj racionalizacije “zvjezdanog fenomena” Miše Kovača (78) nemoguća misija. Posve krivo. Jer, iako su mnogi šibenskog pjevača držali inferiornim konkurentima s estrade, sugestivnim šansonijerima, milozvučnim vokalistima i rasnim tenorima školovanim na tradiciji belkanta, Mišo je bio neponovljiv i jedinstven interpretator.
- Glas mu je pomalo opor, djelomično i sirov, nosi u sebi specifičan šarm i unutrašnju ekspanziju - pisao je Pero Gotovac na ovitku Mišina prvog singla, objavljenog u jesen 1964. Gotovac je tim opservacijama dodao i opasku da je riječ o pjevaču “pod stranim utjecajem”, što je za tadašnje Jugotonove kriterije možda bila mana, no za mnoge Mišine fanove bila je to prva i vrlo važna točka razdjelnica, koja ga je odvajala od većine šlagerskih konkurenata.
Mišo je doista bio sve samo ne robićevski precizan, “croonerski” ispeglan te interpretativno “uredan” pjevač. Pokazuje to najbolje dvostruki CD (objavljen 1999. na podetiketi Perfekt Music zagrebačkog Croatia Recordsa te reizdan 2019.), na kojem je urednik Škarica probrao 31 snimku Mišinih ranih radova: mahom singlica objavljenih između 1964. i 1969.
Recimo, nastupni singl s prepjevom Charlesove “Can’t Stop Loving You”, unatoč gudačima i trubačima, lako bi se – i zbog jecaja orgulja i Mišine rokerske interpretacije – mogao zamisliti kao dio repertoara nekog tadašnjeg rock vokalno-instrumentalnog sastava, a u “Kad plačeš i kad se smiješ” – prepjevu skladbe Bobbyja Sola – nije teško prepoznati i trag talijanskog izvornika i presleyevske utjecaje. A prepjev velikoga globalnog hita Scotta McKenzieja “San Francisco” Mišu je združio s Crvenim koraljima, a rezultat je bio – bezgrešan. Baš kao i Mišina verzija još jednog prepjeva – skladbe “If I Only Have Time”, prevedene u “Da je duži moj dan”.
Ne samo ove nego i mnoge druge skladbe iz paketa ranih radova u vrhu su Mišine diskografije te ultimativni zgodici njegova osebujnog pjevačkog stila. U knjižici kojom je popratio dvotomnu kompilaciju ranih snimaka, Škarica je zbog toga Mišu i nazvao “prvim domaćim belterom”, čiji su “jecaji, emotivni tremoli i dramatični glisandi” zasigurno dali prvog domaćeg modernog pop-pjevača. Mišo je bio idealna faca za (komercijalni) naum skladatelja (te znanoga klavijaturista Indexa i Pro Arta) Đorđa Novkovića, koji je s njim kanio osvojiti rang liste. Ne samo da je imao Mišo izgled, mediteranski šarm, dalmatinsku drskost, nego i macho gard, na kojem su i Tom Jones i njegovi mnogi klonovi najavili svoj uzlet na vrh: razdrljenih košulja i puštena glasa! Mišin novi, moderan, neobičan i naprosto drukčiji pjevački stil svakako nudi barem dio odgovora na pitanje o pozadini uspjeha nekoga tko je - naizgled - sve radio mimo pravila, a opet - čak i kad je išao žestoko kontra struja - bio neupitna senzacija i blještava populistička zvijezda.
No pedantnije seciranje “fenomena Mišo” na vidjelo izvlači i druga vješta korištenja općih mjesta koja mogu pomoći razumijevanju i Mišina uspjeha i “sustava” koji ga je stvorio. Jedno od njih je i uspješno posvajanje svih stereotipa “dalmatinistike”, pa je doista pravo čudo da baš Mišo – u izdanju iz sedamdesetih s “fudbalerkom” i raybanicama – nije bio odabran kao idealan predložak za izradu makarskog spomenika “Galeb”, spomenika mitskom dalmatinskome “macho mužjaku” koji – baš kao i Mišo – nosi muževne brkove i zlatni lančić oko vrata. Mišo je brkove pustio u bolnici, kamo je, slomljenih nogu i zuba, dospio nakon teške prometne nesreće 1971., u kojoj je umalo zaglavio. No bez obzira na to bili brkovi smišljeni “stilski” zaokret ili slučajni “nusproizvod” polomljene čeljusti - zajedno s frizurom, bafama (zulufima”, Ray-Ban ili Porsche naočalama, zlatnim lančićem, tijesnim hlačama, raskopčanom košuljom..., definirali su poželjnu sliku - pače i cementirali stereotip - dalmatinskog macho frajera.
Mišo je, naime, bio ona ključna karika u evolucijskom lancu koji je vodio od Toma Jonesa i Burta Reynoldsa do Mila Hrnića i tisuća anonimnih dalmatinskih “galebova” i macho mužjaka. Ona druga “komponenta” odgovorna za cementiranje znaka jednakosti između Miše i novog dalmatinskog arhetipa bio je – Splitski festival. Mjesto na kojem je Mišo postao nedodirljivi vladar estrade i najveća zvijezda. Doduše, prije svog velikog i za karijeru prijelomnog trijumfa 1971., okušao je - uz promjenjive rezultate - sreću na tad nezaobilaznim festivalima. Najprije je u Opatiji 70. pjevao “Tvoje lice”, s Novkovićevom “Idi, samo idi” pokušao je dobaciti do Eurosonga (tad još Natjecanja za pjesmu Eurovizije), a onda nastupao na Pesmi leta, Šlageru sezone i Beogradskom proleću. Bez pobjede. Je li se Novkovićev dobitni adut brzo potrošio – pitali su se mediji.
- Pjesme koje Mišo interpretira ne pobjeđuju, ali postaju hitovi, a službene pobjedničke pjesme nitko više ne sluša. Takva je psihologija publike. On se pojavljuje s teretom favorita i svi priželjkuju pobjedu, ali i senzaciju - njegov poraz. Recimo, na posljednjem Zagrebačkom festivalu nismo osvojili nagradu, ali je kompozicija ‘Tužno srce moje’ postala hit traženiji od svih ostalih. Mišo Kovač je moderniji pjevač koji se ne prima odmah i koji staroj publici ne prirasta za srce - pojasnio je tad fenomen Mišinih festivalskih “neuspjeha” Đorđe Novković. I bio je u pravu. Unatoč formalnim “neuspjesima” Mišo je 1969. i 1970. prodao blizu dva milijuna primjeraka singlova s megahitovima poput “Čemu da živim” i “Za tvoju ljubav sve bih dao”.
A onda je došao Splitski festival 1970. i sve promijenio! Najprije je na Splitu 70. bio treći sa skladbom “Serenada”, no i Miši i medijima bila je važnija činjenica da je te godine upoznao buduću drugu suprugu, Anitu Baturinu. Anita – s kojom sam, uzgred rečeno, u splitskom Getu dijelio tadašnje “područno odjeljenje” Gimnazije “Ćiro Gamulin” – bila je aktualna tinejdžerska Miss Jugoslavije, a Mišin razvod od dotadašnje supruge Ljubice i četverogodišnja predbračna veza s Anitom (par se vjenčao u travnju 1974.), bile su ne samo medijska poslastica iz dana prije tabloida nego i još jedna potvrda zvjezdanog statusa šibenskog pjevača.
24sata.hr
- Glas mu je pomalo opor, djelomično i sirov, nosi u sebi specifičan šarm i unutrašnju ekspanziju - pisao je Pero Gotovac na ovitku Mišina prvog singla, objavljenog u jesen 1964. Gotovac je tim opservacijama dodao i opasku da je riječ o pjevaču “pod stranim utjecajem”, što je za tadašnje Jugotonove kriterije možda bila mana, no za mnoge Mišine fanove bila je to prva i vrlo važna točka razdjelnica, koja ga je odvajala od većine šlagerskih konkurenata.
Mišo je doista bio sve samo ne robićevski precizan, “croonerski” ispeglan te interpretativno “uredan” pjevač. Pokazuje to najbolje dvostruki CD (objavljen 1999. na podetiketi Perfekt Music zagrebačkog Croatia Recordsa te reizdan 2019.), na kojem je urednik Škarica probrao 31 snimku Mišinih ranih radova: mahom singlica objavljenih između 1964. i 1969.
Recimo, nastupni singl s prepjevom Charlesove “Can’t Stop Loving You”, unatoč gudačima i trubačima, lako bi se – i zbog jecaja orgulja i Mišine rokerske interpretacije – mogao zamisliti kao dio repertoara nekog tadašnjeg rock vokalno-instrumentalnog sastava, a u “Kad plačeš i kad se smiješ” – prepjevu skladbe Bobbyja Sola – nije teško prepoznati i trag talijanskog izvornika i presleyevske utjecaje. A prepjev velikoga globalnog hita Scotta McKenzieja “San Francisco” Mišu je združio s Crvenim koraljima, a rezultat je bio – bezgrešan. Baš kao i Mišina verzija još jednog prepjeva – skladbe “If I Only Have Time”, prevedene u “Da je duži moj dan”.
Ne samo ove nego i mnoge druge skladbe iz paketa ranih radova u vrhu su Mišine diskografije te ultimativni zgodici njegova osebujnog pjevačkog stila. U knjižici kojom je popratio dvotomnu kompilaciju ranih snimaka, Škarica je zbog toga Mišu i nazvao “prvim domaćim belterom”, čiji su “jecaji, emotivni tremoli i dramatični glisandi” zasigurno dali prvog domaćeg modernog pop-pjevača. Mišo je bio idealna faca za (komercijalni) naum skladatelja (te znanoga klavijaturista Indexa i Pro Arta) Đorđa Novkovića, koji je s njim kanio osvojiti rang liste. Ne samo da je imao Mišo izgled, mediteranski šarm, dalmatinsku drskost, nego i macho gard, na kojem su i Tom Jones i njegovi mnogi klonovi najavili svoj uzlet na vrh: razdrljenih košulja i puštena glasa! Mišin novi, moderan, neobičan i naprosto drukčiji pjevački stil svakako nudi barem dio odgovora na pitanje o pozadini uspjeha nekoga tko je - naizgled - sve radio mimo pravila, a opet - čak i kad je išao žestoko kontra struja - bio neupitna senzacija i blještava populistička zvijezda.
No pedantnije seciranje “fenomena Mišo” na vidjelo izvlači i druga vješta korištenja općih mjesta koja mogu pomoći razumijevanju i Mišina uspjeha i “sustava” koji ga je stvorio. Jedno od njih je i uspješno posvajanje svih stereotipa “dalmatinistike”, pa je doista pravo čudo da baš Mišo – u izdanju iz sedamdesetih s “fudbalerkom” i raybanicama – nije bio odabran kao idealan predložak za izradu makarskog spomenika “Galeb”, spomenika mitskom dalmatinskome “macho mužjaku” koji – baš kao i Mišo – nosi muževne brkove i zlatni lančić oko vrata. Mišo je brkove pustio u bolnici, kamo je, slomljenih nogu i zuba, dospio nakon teške prometne nesreće 1971., u kojoj je umalo zaglavio. No bez obzira na to bili brkovi smišljeni “stilski” zaokret ili slučajni “nusproizvod” polomljene čeljusti - zajedno s frizurom, bafama (zulufima”, Ray-Ban ili Porsche naočalama, zlatnim lančićem, tijesnim hlačama, raskopčanom košuljom..., definirali su poželjnu sliku - pače i cementirali stereotip - dalmatinskog macho frajera.
Mišo je, naime, bio ona ključna karika u evolucijskom lancu koji je vodio od Toma Jonesa i Burta Reynoldsa do Mila Hrnića i tisuća anonimnih dalmatinskih “galebova” i macho mužjaka. Ona druga “komponenta” odgovorna za cementiranje znaka jednakosti između Miše i novog dalmatinskog arhetipa bio je – Splitski festival. Mjesto na kojem je Mišo postao nedodirljivi vladar estrade i najveća zvijezda. Doduše, prije svog velikog i za karijeru prijelomnog trijumfa 1971., okušao je - uz promjenjive rezultate - sreću na tad nezaobilaznim festivalima. Najprije je u Opatiji 70. pjevao “Tvoje lice”, s Novkovićevom “Idi, samo idi” pokušao je dobaciti do Eurosonga (tad još Natjecanja za pjesmu Eurovizije), a onda nastupao na Pesmi leta, Šlageru sezone i Beogradskom proleću. Bez pobjede. Je li se Novkovićev dobitni adut brzo potrošio – pitali su se mediji.
- Pjesme koje Mišo interpretira ne pobjeđuju, ali postaju hitovi, a službene pobjedničke pjesme nitko više ne sluša. Takva je psihologija publike. On se pojavljuje s teretom favorita i svi priželjkuju pobjedu, ali i senzaciju - njegov poraz. Recimo, na posljednjem Zagrebačkom festivalu nismo osvojili nagradu, ali je kompozicija ‘Tužno srce moje’ postala hit traženiji od svih ostalih. Mišo Kovač je moderniji pjevač koji se ne prima odmah i koji staroj publici ne prirasta za srce - pojasnio je tad fenomen Mišinih festivalskih “neuspjeha” Đorđe Novković. I bio je u pravu. Unatoč formalnim “neuspjesima” Mišo je 1969. i 1970. prodao blizu dva milijuna primjeraka singlova s megahitovima poput “Čemu da živim” i “Za tvoju ljubav sve bih dao”.
A onda je došao Splitski festival 1970. i sve promijenio! Najprije je na Splitu 70. bio treći sa skladbom “Serenada”, no i Miši i medijima bila je važnija činjenica da je te godine upoznao buduću drugu suprugu, Anitu Baturinu. Anita – s kojom sam, uzgred rečeno, u splitskom Getu dijelio tadašnje “područno odjeljenje” Gimnazije “Ćiro Gamulin” – bila je aktualna tinejdžerska Miss Jugoslavije, a Mišin razvod od dotadašnje supruge Ljubice i četverogodišnja predbračna veza s Anitom (par se vjenčao u travnju 1974.), bile su ne samo medijska poslastica iz dana prije tabloida nego i još jedna potvrda zvjezdanog statusa šibenskog pjevača.
24sata.hr
