Uoči nedavno održanog Obiteljskog dana na Kupresu portal nedjelja.ba posjetio osmočlanu obitelj Ivančević koja je posvjedočila ljepotu zajedništva i uputila na vrijednosti obiteljskog života.
Piše: Lidija Pavlović-Grgić
Ružica rođ. Kraljević i Branko s dvojicom sinova i četiri kćeri žive u selu Šlimac, šest kilometara udaljenom od Prozora. Ružica je profesorica engleskog jezika zaposlena u školi u Ripcima, Branko kao inženjer agronomije radi u Općini Prozor gdje vodi registar poljoprivrednih proizvođača, a njihova najdragocjenija briga su Dominik (14), Iva (13), Toni (11), Sara (9), Kristina (6) i Rita (9 mjeseci) koje su dobili u 15-godišnjem braku, čiju su obljetnicu proslavili 28. lipnja ove godine.
Nije to spektakl
Dočekali su nas u svojoj obiteljskoj kući, na najzapadnijoj točki prozorske župe Srca Isusova, na svojem velikom posjedu gdje uz roditeljske i radne obveze brinu o pčelama, kravama, šljivama, malinama, povrću… „Supruga i ja radimo, petero djece idu u školu i imaju osiguran prijevoz. Kad započne nova školska godina, morat ćemo nekako proviđati sa smjenama kako bismo sve uskladili. Osim posla, bavim se pčelarstvom. Imamo i plastenike za vlastite potrebe…“, Branko nas je upoznao s ukućanima, kao i imanjem koje treba održavati i zbog toga rano ustajati te čitavu obitelj uključiti u svakodnevne poslove.
No, to nikomu nije problem jer i supružnici dolaze iz kuća u kojima se odmalena naviklo na red i rad. „Nemam što posebno reći. Živimo normalno. Ujutro ustanemo, razmišljamo što treba toga dana uraditi i obično se ne stigne sve što se planiralo. Ne smatram da je naša obitelj posebnija od drugih. Nije neki spektakl imati ovoliko djece. Ne smatram se nešto sposobnom za davanje recepata za život, niti zaslužnom i vrjednijom zbog ovog što imamo. Jednostavno, se sve u našem životu događalo spontano. Broj djece nikada nismo planirali. Otkud sam znala da ću imati ijedno na početku braka? A to je naša stvar. Ako ih ja imam, ja ih odgajam i hranim i djeca su dobra, dobro uče…“, istaknula je Ružica kazavši kako često zbog mnoštva životnih zadataka bude i pod stresom, ali nađe se vremena i za odmor od svega.
Puna kuća
Na punu kuću supružnici su navikli – i njihove su obitelji višečlane. Brankovi roditelji dobili su devetero djece od kojih je danas šestero živih, a Ružica ima petero braće i sestra. Oboje smatraju da odrastanje u velikim obiteljima ima puno prednosti – djeca kroz razne situacije još zarana stječu osjećaj odgovornost za sebe, druge i svoja zaduženja, a uz to se kroz brigu za braću i sestre uče istinskim vrijednostima i solidarnosti. Sve ih to, dodaju naši sugovornici, oblikuje u normalne, vrijedne i suosjećajne ljude. „Djeca su manje sebična, okrenuta su jedna ka drugima, posebno stariji. Primjerice, naša Kristina je bila naša maza dok se najmlađa Rita nije rodila, a sada ona o bebi najviše brine. Shvatila je da je došao trenutak kada i ona treba biti tu za druge. Riti napravi kašicu i da joj jesti, tepa joj, priča… Nismo ni znali da tako zna oko beba. Curice pomognu u kućanskim poslovima, pogotovo Iva, najstarija od kćeri. Puno ta pomoć znači. Dječaci nadziru krave, a u vrtu i oko šljiva rade svi“, kazali su roditelji koji s djecom dijele i blizinu s Bogom te s njima zajedno mole dok molitvu najčešće predvode Dominik i Iva.
Moliti s djecom
„Nastojimo moliti. Dominik nam svaku večer čita Bibliju. Ne znam ni tko mu je to rekao, možda stric – vlč. Milan Ivančević koji je djeci možda uzor. Obojica sinova počeli su ministrirati kao mali“, prenijeli su roditelji koji s djecom idu na nedjeljne svete mise i hodočašća.
„Svetom Anti hodočastimo pješke na Pidriš u župi i općini Uskoplje. To sam volio činiti kao mali te i sada idem s djecom kad možemo. Otišli smo i ove godine. Prije su kolone ljudi išle na hodočašće, a sada ih je manje. Odemo i na Šćit pješke za Gospojinu i Malu Gospu. Drago nam je poći i u Sinj na uočnicu Velike Gospe…“, naveo je Branko, a njegova je supruga dodala kako obitelj njeguje i pobožnost prema svetim uzorima. „Kad je god neki svetac, nastojimo s djecom otići u neko mjesto u našoj blizini, gdje se taj svetac slavi kako bi im taj blagdan ostavio upečatljiviji dojam i lijepu uspomenu. K misi idu svi, a Ritu sam počela sa šest mjeseci voditi“, prenijela je Ružica koja se prisjetila i krštenja najmlađe kćeri – bila im je osobita čast što ju je u studenom prošle godine krstio vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić.
„To je za obitelj bio poseban događaj jer nismo navikli biti u medijskoj žiži… Misa je bila lijepa, svečana, djeca su bila presretna jer je kardinal došao u Prozor i krstio Ritu. Kardinal je ranije u našoj župi krstio peto dijete jedne obitelji koja je poslije dobila još dvoje djece“, ispričali su nam Ivančevići koji su svjesni da je obitelj zapravo Crkva u malom.
Sve blagoslovljeno
„Vjerska dimenzija našeg života nam zasigurno pomaže. Kad toga ne bi bilo, ne znam kako bi život izgledao i zašto bismo imali razloga biti sretni. Kad bi čovjek gledao samo to materijalno, imao bi razloga da stalno bude nesretan. S Bogom je sve blagoslovljeno“, smatra Ružica dodavši kako i ona i suprug u široj obitelji imaju nekoliko duhovnih zvanja. Njezin je stric fra Svetozar Kraljević, a Branko uz brata vlč. Milana Ivančevića ima i rođaka svećenika – vlč. Ivana Ivančevića.
„Naš mlađi sin stalno govori da će biti svećenik, ali ne bismo se nikada miješali u njegov izbor. Bilo bi nam drago, samo neka bude kako treba. Svakome je čast u obitelji imati svećenika ili redovnički poziv, a bilo bi dobro da ljudi više mole za duhovna zvanja. Također bi trebalo više moliti za svećenike koji su već pozvani, a manje ih kritizirati“, smatra Ružica kojoj je u djetinjstvu stric bio uzor.
Zdravo ozračje
Naglašavajući važnost obiteljskog okružja, naši sugovornici navode kako su općenito gledano poljuljane vrijednosti, ali u njihovoj se sredini jako drži do obitelji. „Djeci je potrebno zdravo ozračje u obitelji da bi se oblikovali i izrasli u zdrave, normalne i vrijedne ljude“, rekla je Ružica kazavši kako čovjek u braku i obitelji puno daje, ali mnogo i prima, pa zato treba biti radostan i prihvatiti sve što obiteljski život nosi.
„Lijepo je imati obitelj. Jednom je Rafael Dropulić rekao: 'Obitelj je raj na zemlji!' Kad sam to čula, rekla sam: 'Može biti i to, ali i suprotno od toga.' Smatram da je Bog to planirao da čovjeku bude lijepo, ali nešto se upetlja da to ne bude tako. U našoj sredini se obitelj cijeni, žive se tradicionalne vrijednosti i nastojimo se držati na okupu“, zaključila je Ružica koja je skupa sa suprugom zahvalna Bogu za sve što imaju.
U Božje ruke
Naši sugovornici napominju kako se oni ne smatraju vrjednijima od nekoga tko ima manje djece. Prema njihovim riječima, ne vrijedi se hvaliti s brojem djece, već treba živjeti svoj život, raditi i truditi se na pravi put izvesti sinove i kćeri. „Ne možemo sada ni mi upravljati s njima. Može čovjek uložiti dosta snage, a da opet ne izađe na dobro. Ne treba se ni brinuti previše, već djecu predati u Božje ruke i neka oni nađu svoj put“, poručili su Ružica i Branko.
nedjelja.ba
Piše: Lidija Pavlović-Grgić
Ružica rođ. Kraljević i Branko s dvojicom sinova i četiri kćeri žive u selu Šlimac, šest kilometara udaljenom od Prozora. Ružica je profesorica engleskog jezika zaposlena u školi u Ripcima, Branko kao inženjer agronomije radi u Općini Prozor gdje vodi registar poljoprivrednih proizvođača, a njihova najdragocjenija briga su Dominik (14), Iva (13), Toni (11), Sara (9), Kristina (6) i Rita (9 mjeseci) koje su dobili u 15-godišnjem braku, čiju su obljetnicu proslavili 28. lipnja ove godine.
Nije to spektakl
Dočekali su nas u svojoj obiteljskoj kući, na najzapadnijoj točki prozorske župe Srca Isusova, na svojem velikom posjedu gdje uz roditeljske i radne obveze brinu o pčelama, kravama, šljivama, malinama, povrću… „Supruga i ja radimo, petero djece idu u školu i imaju osiguran prijevoz. Kad započne nova školska godina, morat ćemo nekako proviđati sa smjenama kako bismo sve uskladili. Osim posla, bavim se pčelarstvom. Imamo i plastenike za vlastite potrebe…“, Branko nas je upoznao s ukućanima, kao i imanjem koje treba održavati i zbog toga rano ustajati te čitavu obitelj uključiti u svakodnevne poslove.
No, to nikomu nije problem jer i supružnici dolaze iz kuća u kojima se odmalena naviklo na red i rad. „Nemam što posebno reći. Živimo normalno. Ujutro ustanemo, razmišljamo što treba toga dana uraditi i obično se ne stigne sve što se planiralo. Ne smatram da je naša obitelj posebnija od drugih. Nije neki spektakl imati ovoliko djece. Ne smatram se nešto sposobnom za davanje recepata za život, niti zaslužnom i vrjednijom zbog ovog što imamo. Jednostavno, se sve u našem životu događalo spontano. Broj djece nikada nismo planirali. Otkud sam znala da ću imati ijedno na početku braka? A to je naša stvar. Ako ih ja imam, ja ih odgajam i hranim i djeca su dobra, dobro uče…“, istaknula je Ružica kazavši kako često zbog mnoštva životnih zadataka bude i pod stresom, ali nađe se vremena i za odmor od svega.
Puna kuća
Na punu kuću supružnici su navikli – i njihove su obitelji višečlane. Brankovi roditelji dobili su devetero djece od kojih je danas šestero živih, a Ružica ima petero braće i sestra. Oboje smatraju da odrastanje u velikim obiteljima ima puno prednosti – djeca kroz razne situacije još zarana stječu osjećaj odgovornost za sebe, druge i svoja zaduženja, a uz to se kroz brigu za braću i sestre uče istinskim vrijednostima i solidarnosti. Sve ih to, dodaju naši sugovornici, oblikuje u normalne, vrijedne i suosjećajne ljude. „Djeca su manje sebična, okrenuta su jedna ka drugima, posebno stariji. Primjerice, naša Kristina je bila naša maza dok se najmlađa Rita nije rodila, a sada ona o bebi najviše brine. Shvatila je da je došao trenutak kada i ona treba biti tu za druge. Riti napravi kašicu i da joj jesti, tepa joj, priča… Nismo ni znali da tako zna oko beba. Curice pomognu u kućanskim poslovima, pogotovo Iva, najstarija od kćeri. Puno ta pomoć znači. Dječaci nadziru krave, a u vrtu i oko šljiva rade svi“, kazali su roditelji koji s djecom dijele i blizinu s Bogom te s njima zajedno mole dok molitvu najčešće predvode Dominik i Iva.
Moliti s djecom
„Nastojimo moliti. Dominik nam svaku večer čita Bibliju. Ne znam ni tko mu je to rekao, možda stric – vlč. Milan Ivančević koji je djeci možda uzor. Obojica sinova počeli su ministrirati kao mali“, prenijeli su roditelji koji s djecom idu na nedjeljne svete mise i hodočašća.
„Svetom Anti hodočastimo pješke na Pidriš u župi i općini Uskoplje. To sam volio činiti kao mali te i sada idem s djecom kad možemo. Otišli smo i ove godine. Prije su kolone ljudi išle na hodočašće, a sada ih je manje. Odemo i na Šćit pješke za Gospojinu i Malu Gospu. Drago nam je poći i u Sinj na uočnicu Velike Gospe…“, naveo je Branko, a njegova je supruga dodala kako obitelj njeguje i pobožnost prema svetim uzorima. „Kad je god neki svetac, nastojimo s djecom otići u neko mjesto u našoj blizini, gdje se taj svetac slavi kako bi im taj blagdan ostavio upečatljiviji dojam i lijepu uspomenu. K misi idu svi, a Ritu sam počela sa šest mjeseci voditi“, prenijela je Ružica koja se prisjetila i krštenja najmlađe kćeri – bila im je osobita čast što ju je u studenom prošle godine krstio vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić.
„To je za obitelj bio poseban događaj jer nismo navikli biti u medijskoj žiži… Misa je bila lijepa, svečana, djeca su bila presretna jer je kardinal došao u Prozor i krstio Ritu. Kardinal je ranije u našoj župi krstio peto dijete jedne obitelji koja je poslije dobila još dvoje djece“, ispričali su nam Ivančevići koji su svjesni da je obitelj zapravo Crkva u malom.
Sve blagoslovljeno
„Vjerska dimenzija našeg života nam zasigurno pomaže. Kad toga ne bi bilo, ne znam kako bi život izgledao i zašto bismo imali razloga biti sretni. Kad bi čovjek gledao samo to materijalno, imao bi razloga da stalno bude nesretan. S Bogom je sve blagoslovljeno“, smatra Ružica dodavši kako i ona i suprug u široj obitelji imaju nekoliko duhovnih zvanja. Njezin je stric fra Svetozar Kraljević, a Branko uz brata vlč. Milana Ivančevića ima i rođaka svećenika – vlč. Ivana Ivančevića.
„Naš mlađi sin stalno govori da će biti svećenik, ali ne bismo se nikada miješali u njegov izbor. Bilo bi nam drago, samo neka bude kako treba. Svakome je čast u obitelji imati svećenika ili redovnički poziv, a bilo bi dobro da ljudi više mole za duhovna zvanja. Također bi trebalo više moliti za svećenike koji su već pozvani, a manje ih kritizirati“, smatra Ružica kojoj je u djetinjstvu stric bio uzor.
Zdravo ozračje
Naglašavajući važnost obiteljskog okružja, naši sugovornici navode kako su općenito gledano poljuljane vrijednosti, ali u njihovoj se sredini jako drži do obitelji. „Djeci je potrebno zdravo ozračje u obitelji da bi se oblikovali i izrasli u zdrave, normalne i vrijedne ljude“, rekla je Ružica kazavši kako čovjek u braku i obitelji puno daje, ali mnogo i prima, pa zato treba biti radostan i prihvatiti sve što obiteljski život nosi.
„Lijepo je imati obitelj. Jednom je Rafael Dropulić rekao: 'Obitelj je raj na zemlji!' Kad sam to čula, rekla sam: 'Može biti i to, ali i suprotno od toga.' Smatram da je Bog to planirao da čovjeku bude lijepo, ali nešto se upetlja da to ne bude tako. U našoj sredini se obitelj cijeni, žive se tradicionalne vrijednosti i nastojimo se držati na okupu“, zaključila je Ružica koja je skupa sa suprugom zahvalna Bogu za sve što imaju.
U Božje ruke
Naši sugovornici napominju kako se oni ne smatraju vrjednijima od nekoga tko ima manje djece. Prema njihovim riječima, ne vrijedi se hvaliti s brojem djece, već treba živjeti svoj život, raditi i truditi se na pravi put izvesti sinove i kćeri. „Ne možemo sada ni mi upravljati s njima. Može čovjek uložiti dosta snage, a da opet ne izađe na dobro. Ne treba se ni brinuti previše, već djecu predati u Božje ruke i neka oni nađu svoj put“, poručili su Ružica i Branko.
nedjelja.ba
