U situaciji kada ne mogu osigurati ni kandidate, a kamoli birače iz drugih naroda, bošnjačke stranke koje sebe nazivaju građanskim i ljevičarskim, daleko su od toga da to stvarno i budu.

Osim građanskih i socijaldemokratskih imena, dugo su jedini aduti samoproglašenih ljevičarskih stranaka da su doista TO za što se predstavljaju bile tvrdnje da neće koalirati s nacionalnim strankama, piše Večernji list BiH.

No, poodavno su odustali i od tog principa pa je danas jasno kako ljevice nema čak ni unutar nacionalnih političkih scena, a o nekoj bosanskohercegovačkoj političkoj opciji lijeve orijentacije izlišno je i govoriti.

Županijske vlade

Da je tomu tako, najbolje, ali ne i jedino, svjedoče kompozicije županijskih vlada, od Sarajeva, preko Tuzle do Bihaća. Socijaldemokratska partija (SDP) BiH je na vrhuncu svoje snage 2010. godine, formirala federalnu vlast sa SDA i HSP-om, a danas, kada su tek sjenka nekadašnje stranke, okupljaju se u vladajuće koalicije u županijama s frakcijama SDA, kao što su ASDA, Nezavisni blok ili Narod i pravda.

Famozna “četvorka”, koja se domaćoj i međunarodnoj javnosti nastoji prikazati kao alternativa vladajućim nacionalnim strankama, također je predvođena odmetnicima iz SDA, Narodom i pravdom Dine Konakovića.

On je čak bio i županijski premijer uime SDA i dugo važio za najperspektivnijeg esdeaovca nove generacije. SDP i Naša stranka, kao navodno socijaldemokratske i liberalne stranke, tu su više statisti nego kreatori politika. Otužno djeluje činjenica da stranke koje sebe, uz to što su ljevičarske i liberalne, nastoje prikazati i multietničkima, tamo gdje imaju priliku obnašati vlast ili popunjavati pozicije nisu u stanju naći ni jednog kandidata nebošnjačke nacionalnosti.

Primjerice, prethodna Vlada Tuzlanske županije, u kojoj su bile čak tri stranke koje sebe smatraju građanskim i multietničkim, a nadasve ljevičarsko-liberalnim, tolerirale su neustavan sastav iste te Vlade jer u njoj nije bilo nijednog Hrvata.

A baš kao i SDP, izbjegle su mogućnost da pokrenu pitanje ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH. Sličan slučaj imali smo i u prvoj Vladi “četvorke” u Sarajevu kada su preko noći jednog od ministara “preveli” u Hrvate, samo da im Vlada ne bude neustavna kao u Tuzli.

Koliko su samoproglašene građanske i ljevičarske stranke neprivlačne hrvatskim i srpskim biračima te koliko su nemoćne u pokušaju da vlastitim biračima nametnu svoje kandidate nebošnjačke nacionalnosti, pokazalo se i na proteklim lokalnim izborima.

U najvećem broju općina i gradova nijedan od kandidata hrvatske ili srpske nacionalnosti na listama “građanskih” stranaka nije uspio osvojiti mandat.

Čak ni u Sarajevu, za koje tvrde da je rasadnik multietničnosti, u općinskim vijećima Srba i Hrvata gotovo da i nema. Poseban je apsurd da ih je u općinska vijeća više ušlo iz nominalno bošnjačkih stranaka, poput SDA, SBB-a ili NiP-a, nego iz “građanskih” SDP-a, Naše stranke ili DF-a.

Druga dva naroda

To se pokazuje kao problem za ljevicu prilikom izbora izaslanika iz četiriju općinskih vijeća u Gradsko vijeće Grada Sarajeva, gdje mora biti najmanje 20 posto pripadnika svakog naroda.

Tako je Dragan Stevanović morao podnijeti ostavku u federalnom Domu naroda da bi prihvatio mandat u Općinskom vijeću Centar jer SDP nije imao drugog Srbina.

S druge strane, iz općine Stari Grad Srbe će u Gradskom vijeću Sarajeva predstavljati Srđan Simonović iz SDA i Jasmin Skorupan iz SDP-a.

Ovaj drugi zapravo je vijećnik LDS-a, ali ga je SDP privukao sebi jer nemaju drugog srpskog kandidata.

Žalosno je kako se fiktivni Srbi i Hrvati postavljaju i na čela općinskih vijeća samo kako bi se ispoštovala ustavna odredba po kojoj načelnici i predsjednici vijeća ne mogu biti iz istog naroda.

U situaciji kada ne mogu osigurati ni kandidate, a kamoli birače iz drugih naroda, bošnjačke stranke koje sebe nazivaju građanskim i ljevičarskim, daleko su od toga da to stvarno i budu.

Dnevnik.ba