Ženska rukometna reprezentacija Hrvatske je na zadnja dva Europska prvenstva bila posljednja, na 16. mjestu. Posljednji put u Francuskoj 2018. godine bez ozlijeđene Mostarke Ćamile Mičijević, koja sada vodi Hrvatsku do medalje. Na pitanje što se to sada događa, odgovara:
- Kliknule smo, igramo dobro, osjećamo se međusobno, sve savršeno funkcionira. Koji je razlog? Sve mi se znamo godinama otkad smo bile klinke, igramo u reprezentacijama već godinama. Znamo se jako dobro i samo je sve to trebalo uklopiti na terenu. Nikad nije bilo ovako, živimo ovdje kao u nekom snu, kao u nekoj bajci. Samo da potraje, a znam da hoće. Uvijek smo bile klapa, no nikada nije bilo ovako, rekla je Ćamila Mičijević za Sportske novosti.
Teško je izdvojiti bilo koje ime u reprezentaciji, sve su cure na nivou, a vi ste onaj kohezivni faktor, i u igri i izvan terena...
- To neka kaže netko drugi, ja se neću sama hvaliti. Kažem, dugo smo zajedno, ja u svakom trenutku znam gdje je Valentina Blažević, osjećam i cure na crti, svaka od nas kao da u svakom trenutku zna što će one druge napraviti, gdje će biti. Ponekad se i ne obaziremo na dogovorene akcije, spontano izvedemo ono što je najbolje u tom trenutku. Evo, i protiv Rumunjske smo na kraju odigrale onaj cepelin. Sve je već bilo gotovo, pobijedile smo, a ta se akcija tako spontano odradila iako to nikad nismo trenirale.
U Danskoj živite više nego ikad zajedno, imate svoj dnevni boravak u hodniku hotelskog kata. I ta je korona donijela nešto dobro?
- Istina je, uvijek smo bile kao jedno, no nikad kao sada. To se odnosi i na stručni stožer, na sve koji smo ovdje. Baš smo kao neka velika obitelj. Malo je čudno to s koronom, gotovo ne izlazimo iz hotela, takva su rigorozna pravila, ali to je možda i donijelo ovu ludu atmosferu. Vrata svih soba gotovo se i ne zatvaraju, osjećamo se kao u nekom velikom apartmanu.
Kako u svemu tome "pliva" izbornik Šoštarić?
- On je tvorac ovog našeg čuda, on je najvažnija karika. Protiv Rumunjki je i on sam počeo utakmicu malo nervozno kad smo lošije otvorile utakmicu (ludio je na trenutke - to mi možemo reći, nap.a.). Mi smo mu tu nervozu priredile pa sam mu prišla i rekla da nam treba smiren kakav je cijelo vrijeme bio. I smirio se, pomogao i nama i sve je završilo happyendom.
Može li se to ponoviti i s Norvežankama?
- Bit će puno teže, one igraju takav rukomet da ne pružaju nikome previše prilika. No, nećemo se odmarati ili kalkulirati. Idemo i protiv njih na pobjedu pa što bude. Neki govore da s njima trebamo bez opterećenja i onda se koncentrirati na Njemačku u zadnjem kolu. No, mi to sad ne možemo, mi i s Norvežankama idemo na pobjedu. Bolje da ih sada riješimo, nego da ih ostavljamo za finale. Šalu na stranu, bit će jako teško, no, ponovit ću, idemo maksimalno pa što bude.
Za uvijek nasmijanu Ćamilu svi kažu da je ona ta koja je zadužena za atmosferu, da je dobri duh ove ekipe. Uvijek nasmijana, spremna na "vic". Je li to tako?
- Trudim se, takva sam po prirodi, volim ljude, uvijek pokušavam biti pozitivna...
Polufinale i medalja kao ostvarenje sna nakon godina posrtanja?
- Ne znam, ne treba trčati previše i gledati unaprijed, idemo polako, korak po korak. Možemo proći i bez boda u nastavku, u teoriji nam je dovoljan jedan bod, no ne gledamo tako. Ponovit ću, ovakve kakve smo sada idemo uvijek na pobjedu. Gladne smo uspjeha.
Apetiti rastu, Hrvatska na SP-u nije bila punih osam godina, cure su dužne i dobar nastup na OI...
Dužne smo, i ja se osjećam dužnom. Pozvana sam kao klinka prvi put za EP 2014. u Hrvatskoj, igrala sam i 2016. u Švedskoj na EP-u, ovaj zadnji u Francuskoj propustila zam zbog ozljede i operacije. Cilj nam je plasman na sljedeći SP, valjda ćemo to sad uspjeti jer ovim boljim plasmanom na EP-u dobivamo lakše suparnice u kvalifikacijama za SP. Za Igre ne treba govoriti, to je san svakog sportaša, nadam se i tome, no o tome kad za to dođe vrijeme. Neću ništa obećavati, to se radi na terenima.
Reprezentacija je na došla oslabljena, bez iskusnih cura iz Podravke, otkud takav "boom"?
- Što bi bilo kad bi bilo, odgovor na to pitanje nikad nećemo znati. Bilo bi isto sve OK, naravno da one nedostaju, no što je, tu je. Fali mi moja Ivana Kapitanović, da je i ona tu na vratima uz Teu Pijević pa da imamo jaki iskusni vratarski par, tko zna što bi bilo. Ne treba se time zamarati, nismo li dobre i ovako?!
Da dobre?! Savršene ste sve. Prije svih vi, to vam i ime kaže. Ćamila, - za one koji to ne znaju, modificirano je od izvornog arapskog "kāmil" (ćamil), a znači - savršen(a) ili potpun(a).
- Istina je, to je moja majka znala, predvidjela je da ću biti takva. I onaj "nick" s Instagrama "Ćana bez mana" se u to uklapa. To je nastalo slučajno, sad mi se sve više sviđa. Šalim se, "Ćana" su me zvali samo ukućani, sad me mnogi tako "prepoznaju" i zovu.
Kao i druge cure koje sada postaju miljenice nacije, i za vas se malo toga prije znalo u široj javnosti. Rođeni ste u njemačkom Heidenheimu, odrasli u Mostaru, stasali u Rijeci, nakon Zameta igrali u mađarskom Dunaújvárosu, sad je u francuskom Metzu.
- Mnogi me sad pitaju, mnogima je čudno. Kao dijete rata sam stjecajem tih ružnih okolnosti rođena u Njemačkoj, vratili smo se u moj Mostar gdje sam bila do svoje 15. godine. U potrazi za klubom došla sam u Rijeku koja je i sad moj drugi dom. Tako je i sada osjećam jer sam tamo stekla mnoge prijatelje. Dobila sam poziv za hrvatsku reprezentaciju jer ženskog rukometa u BiH praktično i nema. Objeručke sam to prihvatila, nisam požalila i uvijek ću davati sve za Hrvatsku koja je sad također moja država. Za ovu sam reprezentaciju uvijek davala sve od sebe kao i za svaki klub. To mi je velika čast i nadam se da ljudi to vide...
- Kliknule smo, igramo dobro, osjećamo se međusobno, sve savršeno funkcionira. Koji je razlog? Sve mi se znamo godinama otkad smo bile klinke, igramo u reprezentacijama već godinama. Znamo se jako dobro i samo je sve to trebalo uklopiti na terenu. Nikad nije bilo ovako, živimo ovdje kao u nekom snu, kao u nekoj bajci. Samo da potraje, a znam da hoće. Uvijek smo bile klapa, no nikada nije bilo ovako, rekla je Ćamila Mičijević za Sportske novosti.
Teško je izdvojiti bilo koje ime u reprezentaciji, sve su cure na nivou, a vi ste onaj kohezivni faktor, i u igri i izvan terena...
- To neka kaže netko drugi, ja se neću sama hvaliti. Kažem, dugo smo zajedno, ja u svakom trenutku znam gdje je Valentina Blažević, osjećam i cure na crti, svaka od nas kao da u svakom trenutku zna što će one druge napraviti, gdje će biti. Ponekad se i ne obaziremo na dogovorene akcije, spontano izvedemo ono što je najbolje u tom trenutku. Evo, i protiv Rumunjske smo na kraju odigrale onaj cepelin. Sve je već bilo gotovo, pobijedile smo, a ta se akcija tako spontano odradila iako to nikad nismo trenirale.
U Danskoj živite više nego ikad zajedno, imate svoj dnevni boravak u hodniku hotelskog kata. I ta je korona donijela nešto dobro?
- Istina je, uvijek smo bile kao jedno, no nikad kao sada. To se odnosi i na stručni stožer, na sve koji smo ovdje. Baš smo kao neka velika obitelj. Malo je čudno to s koronom, gotovo ne izlazimo iz hotela, takva su rigorozna pravila, ali to je možda i donijelo ovu ludu atmosferu. Vrata svih soba gotovo se i ne zatvaraju, osjećamo se kao u nekom velikom apartmanu.
Kako u svemu tome "pliva" izbornik Šoštarić?
- On je tvorac ovog našeg čuda, on je najvažnija karika. Protiv Rumunjki je i on sam počeo utakmicu malo nervozno kad smo lošije otvorile utakmicu (ludio je na trenutke - to mi možemo reći, nap.a.). Mi smo mu tu nervozu priredile pa sam mu prišla i rekla da nam treba smiren kakav je cijelo vrijeme bio. I smirio se, pomogao i nama i sve je završilo happyendom.
Može li se to ponoviti i s Norvežankama?
- Bit će puno teže, one igraju takav rukomet da ne pružaju nikome previše prilika. No, nećemo se odmarati ili kalkulirati. Idemo i protiv njih na pobjedu pa što bude. Neki govore da s njima trebamo bez opterećenja i onda se koncentrirati na Njemačku u zadnjem kolu. No, mi to sad ne možemo, mi i s Norvežankama idemo na pobjedu. Bolje da ih sada riješimo, nego da ih ostavljamo za finale. Šalu na stranu, bit će jako teško, no, ponovit ću, idemo maksimalno pa što bude.
Za uvijek nasmijanu Ćamilu svi kažu da je ona ta koja je zadužena za atmosferu, da je dobri duh ove ekipe. Uvijek nasmijana, spremna na "vic". Je li to tako?
- Trudim se, takva sam po prirodi, volim ljude, uvijek pokušavam biti pozitivna...
Polufinale i medalja kao ostvarenje sna nakon godina posrtanja?
- Ne znam, ne treba trčati previše i gledati unaprijed, idemo polako, korak po korak. Možemo proći i bez boda u nastavku, u teoriji nam je dovoljan jedan bod, no ne gledamo tako. Ponovit ću, ovakve kakve smo sada idemo uvijek na pobjedu. Gladne smo uspjeha.
Apetiti rastu, Hrvatska na SP-u nije bila punih osam godina, cure su dužne i dobar nastup na OI...
Dužne smo, i ja se osjećam dužnom. Pozvana sam kao klinka prvi put za EP 2014. u Hrvatskoj, igrala sam i 2016. u Švedskoj na EP-u, ovaj zadnji u Francuskoj propustila zam zbog ozljede i operacije. Cilj nam je plasman na sljedeći SP, valjda ćemo to sad uspjeti jer ovim boljim plasmanom na EP-u dobivamo lakše suparnice u kvalifikacijama za SP. Za Igre ne treba govoriti, to je san svakog sportaša, nadam se i tome, no o tome kad za to dođe vrijeme. Neću ništa obećavati, to se radi na terenima.
Reprezentacija je na došla oslabljena, bez iskusnih cura iz Podravke, otkud takav "boom"?
- Što bi bilo kad bi bilo, odgovor na to pitanje nikad nećemo znati. Bilo bi isto sve OK, naravno da one nedostaju, no što je, tu je. Fali mi moja Ivana Kapitanović, da je i ona tu na vratima uz Teu Pijević pa da imamo jaki iskusni vratarski par, tko zna što bi bilo. Ne treba se time zamarati, nismo li dobre i ovako?!
Da dobre?! Savršene ste sve. Prije svih vi, to vam i ime kaže. Ćamila, - za one koji to ne znaju, modificirano je od izvornog arapskog "kāmil" (ćamil), a znači - savršen(a) ili potpun(a).
- Istina je, to je moja majka znala, predvidjela je da ću biti takva. I onaj "nick" s Instagrama "Ćana bez mana" se u to uklapa. To je nastalo slučajno, sad mi se sve više sviđa. Šalim se, "Ćana" su me zvali samo ukućani, sad me mnogi tako "prepoznaju" i zovu.
Kao i druge cure koje sada postaju miljenice nacije, i za vas se malo toga prije znalo u široj javnosti. Rođeni ste u njemačkom Heidenheimu, odrasli u Mostaru, stasali u Rijeci, nakon Zameta igrali u mađarskom Dunaújvárosu, sad je u francuskom Metzu.
- Mnogi me sad pitaju, mnogima je čudno. Kao dijete rata sam stjecajem tih ružnih okolnosti rođena u Njemačkoj, vratili smo se u moj Mostar gdje sam bila do svoje 15. godine. U potrazi za klubom došla sam u Rijeku koja je i sad moj drugi dom. Tako je i sada osjećam jer sam tamo stekla mnoge prijatelje. Dobila sam poziv za hrvatsku reprezentaciju jer ženskog rukometa u BiH praktično i nema. Objeručke sam to prihvatila, nisam požalila i uvijek ću davati sve za Hrvatsku koja je sad također moja država. Za ovu sam reprezentaciju uvijek davala sve od sebe kao i za svaki klub. To mi je velika čast i nadam se da ljudi to vide...
