Rama je poznata kao miran i radišan kraj. Ljudi tu stoljećima tiho i nenametljivo žive, rade i uzgajaju različita kulture. Bave se uglavnom poljoprivredom i stočarstvom. Doduše ne u nekim velikim količinama, onoliko koliko je dovoljno za sebe i bližnje, a ako se što uz put proda dobro je došlo za svaku obitelj. Rama, nažalost, nikada nije bila neko jače ili osrednje industrijsko središte. Uvijek smo bili na marginama i daleko iza razvijenih sredina. Možda je za to kriva gospodarska i prometna izoliranost, možda neka zabačenost, možda i politička nezainteresiranost da svima bude bolje. Kako god bilo, Ramski čovjek sve to nadilazi, bori se i ne predaje sivilu života. Nastoji svojim radom ostaviti trag u svijetu. Oduvijek smo, nažalost, bili kraj koji je više naseljavao druge krajeve nego što je ulagao u vlastiti. Uz sav svoj rad i trud, ma kakav on bio, ipak morate imati malo pomoći i „odozgor“.
To se prvenstveno odnosi na naše usjeve, voćnjake, oranice i livade. Ova je godina, pak, iznimno loša za poljoprivrednike i stočare u Ramskome kraju. Oni uz najbolju volju, morali su i još uvijek moraju, otimati od prirode da bi uspjeli kako tako priskrbiti barem ono prijeko potrebno za preživjeti, uglavnom svojoj stoci. Ljudi siju i sade jer mora se od nečega živjeti. Svaki uloženi novac gledamo da nam se i vrati. Ova je godina po tome nepredvidiva, loša. Mjesecima skoro pa svakodnevne kišne oborine, iznimno vodom zasićeno tlo i velika vlaga u zraku, prouzročili su razne nepogodnosti cijelome stanovništvu naše općine.
Oni koji imaju stoku morali su skoro pa otimati od prirode i tražiti ali i čekati barem dva-tri sunčana dana da bi uspjeli kako tako urediti sijeno za stoku. Zbog obilnih padalina koševina je kasnila jako dugo, trave su počele propadati, a pokošeni otkosi uglavnom su spaljivani na svojim parcelama. Postalo je upitno kako će stoka preživjeti zimu. Takvo stanje ja nažalost i u cijelome našem okruženju, u općinama s kojima graničimo. Situacija nije ni tamo ništa bolja. Jednostavno, moralo se čekati da barem malo sunce bude jače od kiše i da ljudi spase i pokupe prijeko potrebno. Svaki se razgovor s ljudima uglavnom svodio na to: ..“da samo malo hoće zagrijati da se ovo pokosi i smiri“. Konačno je krajem srpnja željeno stabilno vrijeme stiglo. No, tada je već skoro pa bilo kasno jer trave su lagano sušile i završile svoj vegetativni ciklus, a počeli su se pojavljivati problemi na usjevima i u voćnjacima.
Naime, žitnice su skoro pa prekrivene korovom i travama, jer zbog obilne vlage divlje biljke su nadjačale zlatno klasje. Rijetke su oranice na kojima je situacija bila obrnuta. Upitno je i kakve će kvalitete i čistoće biti ovogodišnji urod žitarica.
S druge strane, ovo vrijeme je također prouzročilo razvoj gljivičnog oboljenja plamenjače ili u narodu poznate „maće“, koja uglavnom napada vinovu lozu, krumpir i rajčicu. U Rami je to najizražajnije na kulturi koja se najviše i sadi a to je krumpir. Plamenjača je gljivična bolest uzrokovana gljivicama Phytophtora infestans, a koja se prvenstveno širi po vlažnom vremenu – najveća opasnost od širenja bolesti jest tokom čestih kiša ljeti. Samo u uvjetima previše vlage može se i dogoditi masovno širenje ove bolesti i masovno propadanje usjeva, a to se onda događa jako brzo – unutar 1 tjedna može propasti cijela biljka…(više o ovoj bolesti i suzbijanju iste pročitajte na: http://botanika.hr/sto-je-plamenjaca/).
U samo nekoliko dana ova pošast je poharala zasade krumpira, opustošila vinovu lozu i dobrano uništila rajčicu. Što će se dogoditi ili bolje rečeno što se već dogodilo s gomoljem krumpira u zemlji ostaje da se vidi. Da li je ova bolest već uništila plod znat ćemo prilikom vađenja krumpira iz zemlje. Možemo se samo nadati dobrome i priželjkivati da nam plodovi rada nisu počeli trunuti u zemlji i da ćemo ipak većinu iskoristiti za ono za što smo ga prvenstveno i posadili, za dobrobiti sebi i bližnjima.
Slična je situacija nažalost i sa Ramskim brendom, onime čime je Rama poznata u okruženju ali i šire a to je Ramska šljiva. Niti ona nažalost nije otporna na visoku vlagu i bolesti koja ona nosi sa sobom. Prvenstveno tu su plamenjača i šarka, oboljenja koja izazivaju propadanje lista ali i ploda. Veliki broj voćnjaka autohtone šljive Požegače koja jako dobro uspijeva u ramskome kraju već do sada je više nego prepolovljen po pitanju uroda. Došlo je do preranog sazrijevanja, skoro pa preko noći plod poprimi boju, skorupi se i pada na zemlju. Godina koja se na početku činila kao jako pogodne, (nije bilo kasnih mrazeva niti leda) pretvorila se u pustoš. Rijetki su voćnjaci koji su podnijeli ovogodišnju vlagu i bolesti. Čak i oni nasadi koji nisu zasađeni autohtonom sortom nisu ostali imuni. Ostaje samo za nadati se da ćemo imati barem malo kvalitetnoga ploda za proizvodnju Ramske šljivovice, na daleko poznate „ljekarije“ i zaštitnog znaka ovoga kraja.
Pokušali smo samo ukratko osvrnuti se na kulture koje su uistinu stradale od vlage u našemu kraju, i koje su donekle i najbitnije. Sve ostale su također bitne, ali ipak veliki dio njih je dobro podnio vlagu i dobrano su iskorištene. Ovo se, naravno, ne odnosi na proizvodnju u plastenicima.
Na kraju, nama samo ostaje da se nosimo i borimo sa svime što nas čeka u životu, a netko to već ima isplanirano kako i na koji način. Ne smijemo se predavati i prepuštati trenutku jer doći će ipak vrijeme i godine u kojim ćemo biti zadovoljniji, sretniji, veseliji. Kako kaže ona narodna: „Svako zlo za neko dobro!“.
To se prvenstveno odnosi na naše usjeve, voćnjake, oranice i livade. Ova je godina, pak, iznimno loša za poljoprivrednike i stočare u Ramskome kraju. Oni uz najbolju volju, morali su i još uvijek moraju, otimati od prirode da bi uspjeli kako tako priskrbiti barem ono prijeko potrebno za preživjeti, uglavnom svojoj stoci. Ljudi siju i sade jer mora se od nečega živjeti. Svaki uloženi novac gledamo da nam se i vrati. Ova je godina po tome nepredvidiva, loša. Mjesecima skoro pa svakodnevne kišne oborine, iznimno vodom zasićeno tlo i velika vlaga u zraku, prouzročili su razne nepogodnosti cijelome stanovništvu naše općine.
Oni koji imaju stoku morali su skoro pa otimati od prirode i tražiti ali i čekati barem dva-tri sunčana dana da bi uspjeli kako tako urediti sijeno za stoku. Zbog obilnih padalina koševina je kasnila jako dugo, trave su počele propadati, a pokošeni otkosi uglavnom su spaljivani na svojim parcelama. Postalo je upitno kako će stoka preživjeti zimu. Takvo stanje ja nažalost i u cijelome našem okruženju, u općinama s kojima graničimo. Situacija nije ni tamo ništa bolja. Jednostavno, moralo se čekati da barem malo sunce bude jače od kiše i da ljudi spase i pokupe prijeko potrebno. Svaki se razgovor s ljudima uglavnom svodio na to: ..“da samo malo hoće zagrijati da se ovo pokosi i smiri“. Konačno je krajem srpnja željeno stabilno vrijeme stiglo. No, tada je već skoro pa bilo kasno jer trave su lagano sušile i završile svoj vegetativni ciklus, a počeli su se pojavljivati problemi na usjevima i u voćnjacima.
Naime, žitnice su skoro pa prekrivene korovom i travama, jer zbog obilne vlage divlje biljke su nadjačale zlatno klasje. Rijetke su oranice na kojima je situacija bila obrnuta. Upitno je i kakve će kvalitete i čistoće biti ovogodišnji urod žitarica.
S druge strane, ovo vrijeme je također prouzročilo razvoj gljivičnog oboljenja plamenjače ili u narodu poznate „maće“, koja uglavnom napada vinovu lozu, krumpir i rajčicu. U Rami je to najizražajnije na kulturi koja se najviše i sadi a to je krumpir. Plamenjača je gljivična bolest uzrokovana gljivicama Phytophtora infestans, a koja se prvenstveno širi po vlažnom vremenu – najveća opasnost od širenja bolesti jest tokom čestih kiša ljeti. Samo u uvjetima previše vlage može se i dogoditi masovno širenje ove bolesti i masovno propadanje usjeva, a to se onda događa jako brzo – unutar 1 tjedna može propasti cijela biljka…(više o ovoj bolesti i suzbijanju iste pročitajte na: http://botanika.hr/sto-je-plamenjaca/).
U samo nekoliko dana ova pošast je poharala zasade krumpira, opustošila vinovu lozu i dobrano uništila rajčicu. Što će se dogoditi ili bolje rečeno što se već dogodilo s gomoljem krumpira u zemlji ostaje da se vidi. Da li je ova bolest već uništila plod znat ćemo prilikom vađenja krumpira iz zemlje. Možemo se samo nadati dobrome i priželjkivati da nam plodovi rada nisu počeli trunuti u zemlji i da ćemo ipak većinu iskoristiti za ono za što smo ga prvenstveno i posadili, za dobrobiti sebi i bližnjima.
Slična je situacija nažalost i sa Ramskim brendom, onime čime je Rama poznata u okruženju ali i šire a to je Ramska šljiva. Niti ona nažalost nije otporna na visoku vlagu i bolesti koja ona nosi sa sobom. Prvenstveno tu su plamenjača i šarka, oboljenja koja izazivaju propadanje lista ali i ploda. Veliki broj voćnjaka autohtone šljive Požegače koja jako dobro uspijeva u ramskome kraju već do sada je više nego prepolovljen po pitanju uroda. Došlo je do preranog sazrijevanja, skoro pa preko noći plod poprimi boju, skorupi se i pada na zemlju. Godina koja se na početku činila kao jako pogodne, (nije bilo kasnih mrazeva niti leda) pretvorila se u pustoš. Rijetki su voćnjaci koji su podnijeli ovogodišnju vlagu i bolesti. Čak i oni nasadi koji nisu zasađeni autohtonom sortom nisu ostali imuni. Ostaje samo za nadati se da ćemo imati barem malo kvalitetnoga ploda za proizvodnju Ramske šljivovice, na daleko poznate „ljekarije“ i zaštitnog znaka ovoga kraja.
Pokušali smo samo ukratko osvrnuti se na kulture koje su uistinu stradale od vlage u našemu kraju, i koje su donekle i najbitnije. Sve ostale su također bitne, ali ipak veliki dio njih je dobro podnio vlagu i dobrano su iskorištene. Ovo se, naravno, ne odnosi na proizvodnju u plastenicima.
Na kraju, nama samo ostaje da se nosimo i borimo sa svime što nas čeka u životu, a netko to već ima isplanirano kako i na koji način. Ne smijemo se predavati i prepuštati trenutku jer doći će ipak vrijeme i godine u kojim ćemo biti zadovoljniji, sretniji, veseliji. Kako kaže ona narodna: „Svako zlo za neko dobro!“.
