Značenje Isusovih riječi, dakle, jest jasno: Pred vama je Bog koji je sišao s neba da bude tu s vama i za vas, da vam podari život. Moje Tijelo i Krv jesu hranu i piće koji daruju vječni život... Židovi ne mogu mirno slušati ovaj govor. Započinju mrmljati.
Mrmljanje očituje stav ljudi koji ne vjeruju, koji ne dopuštaju da ih Bog vodi. Čovjek koji mrmlja doživljava doduše da mu Bog šalje svoju ponudu, ali je on nije spreman prihvatiti, tj. nije spreman odustati od svojih zemaljskih stavova i razmišljanja. Knjiga Izlaska veli da je Izraelski narod često mrmljao protiv Mojsija i Arona koji su u pustinji od naroda zahtijevali vjeru i pouzdanje u Boga. Pustinja ne nudi ništa božanskoga. Slično je u Kafarnaumu. Isus se predstavlja kao Bog, a oni vide samo čovjeka, "Josipova sina" kojega poznaju. U njihovim očima on je previše zemaljski, previše beznačajan da bio "nebeski Kruh". Uostalom, pitaju se: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?"
Ovo pitanje jest normalno ljudsko pitanje. Za ljudsku logiku ono je opravdano i potrebno, ali nije pitanje jednog vjernika jer mogućnosti neba svodi na zemaljske dimenzije. Postavljati ovakvo pitanje znači ostati zarobljen u zemaljsko razmišljanje, ne dopustiti nikakav prostor za Onoga koji dolazi s neba; postavljati ovakvo pitanje zapravo znači: ne vjerovati... Isus ne raspravlja s ljudskom logikom nego inzistira na zahtjevu, i pred Židovima i pred nama, da njegove riječi prihvatimo vjerom: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi...
Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,53.56). Ono što čovjek jede i pije postaje dio njegova bića. Kod Euharistije u sebe unosimo Isusa. Ne samo da ga imamo kod nas, u svojoj blizini, nego On postaje dio našega bića, dio nas. No, kao što pod prilikama kruha i vina ne možemo opažati ništa od biti njegova Tijela i Krvi, tako u sebi ne možemo opažati ništa od samoga Isusa. U njegovu prisutnost jednostavno treba vjerovati.
Daljnje Isusove riječi također nisu drugo nego neumoljivi zahtjev za vjerom: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6,54). Kada se On nastani u dubinama našega bića, to se pretvara u jedno stanje, stanje novoga života.
Isus je "Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje" (Otkr 1,18; 2,8). Sve što se nalazi između Prvog i Posljednjeg ne bi me trebalo previše uznemiravati. Isus vlada nad svime svojom uskrsnom snagom. A ta snaga nastanila se i u meni. U hrani Crkve primam predokus života uskrslog Gospodina... Svoju konačnu ponudu vjeri Židova i našoj vjeri Isus upućuje riječima: "Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke" (Iv 6,8). Kad povežemo svoju sudbinu s Isusom, sve postaje drukčije, čak i smrt. Jer Isus je Život. Budući da je pošao u smrt On, Život, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, nije se moglo dogoditi da umre On, nego je umrla smrt. A budući da smo i mi uzeti u Isusov život, kada umremo, umrijet će zapravo naša smrt.
rv
