"Te su mi slike mjesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postupno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine", dio je teksta srpskog novinara Dejana Anastasijević objavljenog na Viceu u kojem opisuje svoj "prvi pravi novinarski zadatak" - ulazak u Vukovar ili grad mrtvih, kako ga je nazvao. To mu je ujedno bio i prvi neposredni susret s ratom i užasima koje on donosi.
U tekstu se prisjeća prvog leša koji je vidio. Radilo se o muškarcu koji je ležao licem prema blatu i nije mu mogao odrediti godine. Na leđima je imao tragove gusjenica.
"Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, na sred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio da ih sklanja, a kamoli sahranjuje. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom. Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad video odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Pošto nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar „oslobođen", srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je da hvata zamah", pisao je Anastasijević prije nekoliko godina o tim danima 1991.
Navodi i kako je srpska državna televizija slikala to dvorište uz obrazloženje "da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše". Dodaje kako je to bilo "besramno falsificiranje povijesti koje traje i danas".
"Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s onim pravim, priča je o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom vrtiću nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu dali smo se u potragu za tim bebama. Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters ju je, kad se to ustanovilo, morao povući i ispričati se klijentima", piše Anastasijević.
Prisjeća se kako su u Vukovar, nakon što je otpor prestao, nahrlile "pijane razularene gomile rezervista i dragovoljaca" koje nitko nije mogao kontrolirati.
"Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi", stoji u tekstu objavljenom na Viceu.
Prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Miloševića
Anastasijević je rođen u Beogradu 1962. godine, a preminuo je poslije duge i teške bolesti u travnju prošle godine u Beogradu. Bio je dugogodišnji novinar beogradskog tjednika Vreme i američkog magazina TIME, te dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa, a mjesto urednika u BBC-ju na srpskom jeziku njegov je posljednji novinarski angažman.
Izvještavao je s ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na Kosovu, pa se samim tim "kvalificirao" da ga bivši ministar informiranja Aleksandar Vučić u "vladi narodnog jedinstva" prozove u Skupštini Srbije, uz opasku da se "takvi neće tolerirati", prenose list Danas i agencija FoNet.
U travnju 1999. Dejan je bio prisiljen s obitelji pobjeći u Beč, jer su mu prijetili i život mu je bio u opasnosti. U Beograd se vratio u kolovozu 2002., "na vrijeme da pokriva odlazak Slobodana Miloševića u Tribunal za ratne zločine u Den Haagu (ICTY)", podsjeća list Danas.
U listopadu 2002. Dejan Anastasijević bio je prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Miloševića. U travnju 2007. godine preživio je pokušaj atentata, kada mu je pokraj prozora njegovog stana eksplodirala jedna od dvije postavljene bombe.
U tekstu se prisjeća prvog leša koji je vidio. Radilo se o muškarcu koji je ležao licem prema blatu i nije mu mogao odrediti godine. Na leđima je imao tragove gusjenica.
"Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, na sred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio da ih sklanja, a kamoli sahranjuje. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom. Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad video odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Pošto nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar „oslobođen", srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je da hvata zamah", pisao je Anastasijević prije nekoliko godina o tim danima 1991.
Navodi i kako je srpska državna televizija slikala to dvorište uz obrazloženje "da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše". Dodaje kako je to bilo "besramno falsificiranje povijesti koje traje i danas".
"Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s onim pravim, priča je o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom vrtiću nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu dali smo se u potragu za tim bebama. Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters ju je, kad se to ustanovilo, morao povući i ispričati se klijentima", piše Anastasijević.
Prisjeća se kako su u Vukovar, nakon što je otpor prestao, nahrlile "pijane razularene gomile rezervista i dragovoljaca" koje nitko nije mogao kontrolirati.
"Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi", stoji u tekstu objavljenom na Viceu.
Prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Miloševića
Anastasijević je rođen u Beogradu 1962. godine, a preminuo je poslije duge i teške bolesti u travnju prošle godine u Beogradu. Bio je dugogodišnji novinar beogradskog tjednika Vreme i američkog magazina TIME, te dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa, a mjesto urednika u BBC-ju na srpskom jeziku njegov je posljednji novinarski angažman.
Izvještavao je s ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na Kosovu, pa se samim tim "kvalificirao" da ga bivši ministar informiranja Aleksandar Vučić u "vladi narodnog jedinstva" prozove u Skupštini Srbije, uz opasku da se "takvi neće tolerirati", prenose list Danas i agencija FoNet.
U travnju 1999. Dejan je bio prisiljen s obitelji pobjeći u Beč, jer su mu prijetili i život mu je bio u opasnosti. U Beograd se vratio u kolovozu 2002., "na vrijeme da pokriva odlazak Slobodana Miloševića u Tribunal za ratne zločine u Den Haagu (ICTY)", podsjeća list Danas.
U listopadu 2002. Dejan Anastasijević bio je prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Miloševića. U travnju 2007. godine preživio je pokušaj atentata, kada mu je pokraj prozora njegovog stana eksplodirala jedna od dvije postavljene bombe.
