Početkom travnja Hrvati širom BiH obilježavaju obljetnice osnutka HVO-a. I dok se HVO pripremao za sve izvjesniji rat protiv JNA i srpskih vojnih formacija u nastajanju, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović suočavao se sa svojim najvećim zabludama – blokadom Sarajeva i faktičkim početkom rata.
U svojoj knjizi „Sjećanja“ Alija Izetbegović se prisjeća ovog perioda riječima: „Već od proljeća 1991. SDS stvara srpske autonomne oblasti, zloglasne SAO, koje su značile direktno rušenje Republike. JNA ih naoružava. (...) Bili smo u dilemi da li da se stvaranju ove nove situacije na terenu suprotstavimo silom, ali smo procijenili da ne možemo.“
Alijina procjena da „ne možemo“ skupo je koštala Bošnjake čija se obrana svela na različite paravojne skupine poput one Juke Prazine, Patriotske lige i snaga MUP-a. U trenucima kada Srbi zatvaraju Sarajevo, Predsjedništvo BiH pod komandom Alije Izetbegovića ustvari nema nikakvu ozbiljnu vojnu silu na svojoj strani.
O tom periodu neposredno nakon rata sarajevski tisak piše obilno. Kroz izjave brojnih istaknutih pojedinaca, otkrivamo da je tadašnjim skromnim bošnjačkim snagama od presudne važnosti bila upravo podrška u oružju iz Hrvatske, ali i neke druge stvari o početku sukoba HVO sa Armijom BiH
Svestrana pomoć Mate Šarlije Daidže
Tako Edo Arnautović i Ibro Hrelja iz Zelenih beretki 05.04.1998. potvrđuju da su „veliku pomoć u vrijeme kad je ona bila najpotrebnija dobili iz Hrvatske, od generala (Mate Šarlije) Dajdže. – Danas se to bagateliše, govori da je oružje stizalo iz ovih ili onih razloga (...) znam i to da bez te pomoći mi ne bismo mogli ništa“
O pomoći koju je bošnjačkom narodu pružio Dajdža piše i Nail Nožić – Pinca 10.12.1996.: „U potrazi za stalnim i pouzdanim izvorom snadbjevanja oružjem i dr. opremom, stupili smo u kontakt 1991. godine sa Dajdžom. Po nalogu Zikrije Đonko i rukovodstva SDA ja, Suad Ćupina i Sejo Čelebić odlazimo na prvi kontakt sa Dajdžom. Preko njega smo obezbjedili kontinuirano naoružavanje našeg naroda koje smo oružje, uz Dajdžino neposredno osiguranje, dostavljali rukovodstvu Reg. Odbora SDA, a oni su, po svom spisku, dijelili na Odbore i pododbore SDA, širom Hercegovine. Pored toga, znatne količine i dr. opreme, proslijedili smo za članove Patriotske lige i SDA BiH.“
Prema svjedočenju Ismeta Hadžiosmanovića u intervjuu za Slobodnu Bosnu od 19.05.1996. potvrđuje da Dajidža nije surađivao samo sa operativcima, nego i najvišim bošnjačkim dužnosnicima. Dr. Hadžiosmanović tako kaže: „Sva je filozofija bila kako dovući oružje iz Hrvatske i tu je ogromna uloga g. Dajdže. Njemu se dolazilo u njegov bunker. Njega su posjećivali svi – od Izetbegovića do Hasana Čengića, sa istim ciljem. Što više oružja, što više informacija, što više obavještajnih podataka. To je bio glavni punkt, najvažnije mjesto snadbjevanja.“
U intervjuu za Slobodnu Bosnu 19.04.1996. izričit je i jedan od osnivača Patriotske lige Kerim Lučarević: „Išli smo po oružje u Split, u Trogir, podijelili smo 3.600 automatskih pušaka, bez ijedne marke. To je bio jedan ogroman, strašan posao. Kad imate u vidu situaciju koja je tada vladala kod nas, da je bilo razbijeno Predsjedništvo, da je bila razbijena Vlada, da su se kadrovi rasuli, da je razbijen MUP“.
Zapovjednik Armije BiH Mirsad Ćatić Čuperak u intervjuu za Slobodnu Bosnu 30.05.1998. potvrđuje da je Dajdžino oružje stiglo i do Sarajeva: „Mate Šarlija (Dajidža) je naoružavao jednim dijelom Fikreta Prevljaka, a drugim dijelom Igman, preko Huseina Alića. (...) neosporno je da je Daidža naoružavao Igman.“
Da je oružje iz Hrvatske stiglo i u najzabačenije kutke Bosne i Hercegovine, potvrđuju i borci Armije BiH Mahir Muftić, Elvir Spahić, Sead Hodžić i Sead Vukas iz Goražda koji za Oslobođenje 19.06.1993. kažu: „A onda ovo sa Hrvatima – kako sad oni, koji su nam u prvim danima dobacivali oružje da bi mogli odbraniti Istočnu Bosnu, npr. HOS-ovci, ispadoše smrtni neprijatelji?“
Da je uloga Hrvatske u naoružavanju bila presudna, direktno potvrđuje i Alija Izetbegović u „Sjećanjima“: „Moj sin Bakir u isto vrijeme (kolovoz 1995.) trebao je krenuti kolima prema jednom vojnom aerodromu kod Pule u Hrvatskoj, odakle će poletjeti za Iran, transportnim avionom koji je dopremao oružje za Bosnu“.
Naoružaj pa se brani
Unatoč neospornim činjenicama da je Hrvatska direktno naoružavala Bošnjake u periodu kada nisu imali druge pomoći, istina je da su se preko Hrvatske Bošnjaci naoružavali i drugim kanalima, i da su se nastavili naoružavati na brojne druge načine, sve preko teritorije pod kontrolom HVO, jer Armija BiH nije kontrolirala ni jedna granični prijelaz sa Hrvatskom, Bošnjaci su sredinom 1992. već počeli propagandnu pripremu rata s Hrvatima.
U intervjuu za Svijet, 30.11.1997. Sefer Halilović označava 25.10.1992. kao datum početka sukoba HVO i Armije BiH: „Kad su u Glavnom stožeru Hrvatske vojske uvidjeli da od dogovora Tuđman – Milošević nema ništa, krenuli su u sukobe sa Armijom i 25. oktobra 92. Ustaške jedinice su ušle u Prozor. Od tada Armija BiH je bila u realnom ratu na dva fronta“.
Uvidom u medijske napise bošnjačkih medija iz tog perioda, može se uočiti da priča o „Prozoru kao mjestu početka rata“ ima nekoliko ozbiljnih rupa. Najsporniji je glavni akter cijele priče – zapovjednik Armije u Prozoru – Muharem Šabić, danas ministar privrede u vladi Kantona Sarajevo (mandat 2014.-2018.)
Sarajevsko Oslobođenje, isključivo na osnovu podataka koje je dobilo od PRESS Službe Armije BiH, 27.10.1992. renosi dramatičan izvještaj iz Prozora. Naslov apokaliptičan: „Prozor više ne postoji“
U tekstu se citira isključivo komandant Armije BiH u Prozoru Muharem Šabić koji koji navodi da u početku problema sa HVO nije bilo.: „Probleme koji su nastali pokušali smo riješiti pregovorima. U pauzi između pregovora predsjednik HDZ Prozora mi je kazao da su snage pod mojom komandom u međuvremenu napale njegove ljude, što nije bilo tačno, već je poslužilo kao povod za napad na grad.“
Šabić nastavlja da je HVO dobio pojačanje od 13 tenkova koji su ispalili 1500 tenkovskih granata (!??) nakon čega je HVO preuzeo kontrolu nad gradom. Od ovog vojnog izvještaja Armije BiH značajnija je sama biografija Muharema Šabića.
Već sutra dan PRESS Centar Armije BiH šalje medijima tekst nadnaslova „Ko je komandant odbrane Prozora“ u kojem donose zanimljive informacije o njemu. Naime, Šabić je svoje potresno svjedočenje o „ustaškom napadu“ kako ga je kasnije citirao njegov general Sefer Halilović, dao za brojne medije čime je priča o sukobu HVO i Armije BiH dobila maksimalnu medijsku pažnju, iako je tih dana pucala obrana Jajca.
Ističući sukobe u Prozoru na prvo mjesto, PRESS Armije BiH očigledno je imao ozbiljnu namjeru putem Šabića popularizirati sukob HVO i Armije BiH. Tako u Oslobođenju od 28.10.1992. stoji kraći životopis Muharema Šabića.: „Potresno televizijsko svjedočanstvo Muharema Šabića (...) u kojem je upoznao domaću i svjetsku javnost o stravičnoj agresiji postrojbi Hrvatskog vijeća obrane na Prozor i genocid nad muslimanskim stanovništvom ovog grada, ponovo je ovog bivšeg poručnika bivše JNA stavio u žižu javnosti. Tačno prije godinu dana, 26.10.1991., poručnik bivše JNA Muharem Šabić uhapšen je na beogradskom aerodromu pod optužbom da je pokušao napustiti zemlju dok se ona nalazi u stanju neposredne ratne opasnosti. (...) No, svemoćni KOS ulazi u trag poručniku Šabiću, hapsi ga na beogradskom aerodromu i vrlo brzo podiže optužnicu kojom ga tereti za izdaju zemlje, što je za sobom povlačilo kaznu od tri godine zatvora pa do smrtne kazne strijeljanjem. Šabićev advokat, Zvjezdana Zubović iz Beograda, pokrenula je tada široku kampanju za oslobađanje mladog poručnika, koji se zbog teškog zdravstvenog stanja više nalazio u bolnici nego u zatvoru. (...) Početkom ove godine Vojni sud donosi oslobađajuću presudu za poručnika Šabića, koji se odmah, nedovoljno zdravstveno oporavljen, pridružuje oslobodilačkoj borbi naroda Bosne i Hercegovine i biva postavljen za komandanta Oružanih snaga u Prozoru.“
Armija BiH tada nije smatrala da treba detaljnije objašnjavati kako je moguće da evidentni dezerter umjesto kazne između tri godine i smrti, jednostavno „biva oslobođen“!? I onda, iznenada ozdravljen i slobodan, pored očiju „svemoćnog KOS-a“ napušta Beograd i odlazi biti komandant Armije BiH u Prozoru kako bi se borio protiv JNA!?
Ovo nesuvislo priopćenje Armije BiH ustvari sugerira drugu stvar – mladi poručnik Šabić, kako bi izbjegao robiju za pokušaj dezerterstva, prihvaća nagodbu i kao KOS-ov agent odlazi u BiH, da bi ga njegov zapovjednik, očigledno i sam agent KOS-a, automatski postavio na mjesto kamandanta Armije u Prozoru, kako bi nešto kasnije mogao „potresno svjedočiti pred svjetskim i domaćim medijima o agresiji i genocidu HVO u Prozoru“.
I tako je, umjesto Jajca, u sve svjetske i domaće medije dospio Prozor kao dokaz (propalog) sporazuma Tuđman – Milošević.
Tako je Hrvatska, umjesto saveznika koji besplatno naoružava Bošnjake, iznenada pod komandom KOS-ovaca postala još jedan agresor.
Uskoro: Kako je Sefer Halilović srušio savezništvo i započeo rat Hrvata i Bošnjaka
I.R., Boško Knežević, Dnevnik.ba
U svojoj knjizi „Sjećanja“ Alija Izetbegović se prisjeća ovog perioda riječima: „Već od proljeća 1991. SDS stvara srpske autonomne oblasti, zloglasne SAO, koje su značile direktno rušenje Republike. JNA ih naoružava. (...) Bili smo u dilemi da li da se stvaranju ove nove situacije na terenu suprotstavimo silom, ali smo procijenili da ne možemo.“
Alijina procjena da „ne možemo“ skupo je koštala Bošnjake čija se obrana svela na različite paravojne skupine poput one Juke Prazine, Patriotske lige i snaga MUP-a. U trenucima kada Srbi zatvaraju Sarajevo, Predsjedništvo BiH pod komandom Alije Izetbegovića ustvari nema nikakvu ozbiljnu vojnu silu na svojoj strani.
O tom periodu neposredno nakon rata sarajevski tisak piše obilno. Kroz izjave brojnih istaknutih pojedinaca, otkrivamo da je tadašnjim skromnim bošnjačkim snagama od presudne važnosti bila upravo podrška u oružju iz Hrvatske, ali i neke druge stvari o početku sukoba HVO sa Armijom BiH
Svestrana pomoć Mate Šarlije Daidže
Tako Edo Arnautović i Ibro Hrelja iz Zelenih beretki 05.04.1998. potvrđuju da su „veliku pomoć u vrijeme kad je ona bila najpotrebnija dobili iz Hrvatske, od generala (Mate Šarlije) Dajdže. – Danas se to bagateliše, govori da je oružje stizalo iz ovih ili onih razloga (...) znam i to da bez te pomoći mi ne bismo mogli ništa“
O pomoći koju je bošnjačkom narodu pružio Dajdža piše i Nail Nožić – Pinca 10.12.1996.: „U potrazi za stalnim i pouzdanim izvorom snadbjevanja oružjem i dr. opremom, stupili smo u kontakt 1991. godine sa Dajdžom. Po nalogu Zikrije Đonko i rukovodstva SDA ja, Suad Ćupina i Sejo Čelebić odlazimo na prvi kontakt sa Dajdžom. Preko njega smo obezbjedili kontinuirano naoružavanje našeg naroda koje smo oružje, uz Dajdžino neposredno osiguranje, dostavljali rukovodstvu Reg. Odbora SDA, a oni su, po svom spisku, dijelili na Odbore i pododbore SDA, širom Hercegovine. Pored toga, znatne količine i dr. opreme, proslijedili smo za članove Patriotske lige i SDA BiH.“
Prema svjedočenju Ismeta Hadžiosmanovića u intervjuu za Slobodnu Bosnu od 19.05.1996. potvrđuje da Dajidža nije surađivao samo sa operativcima, nego i najvišim bošnjačkim dužnosnicima. Dr. Hadžiosmanović tako kaže: „Sva je filozofija bila kako dovući oružje iz Hrvatske i tu je ogromna uloga g. Dajdže. Njemu se dolazilo u njegov bunker. Njega su posjećivali svi – od Izetbegovića do Hasana Čengića, sa istim ciljem. Što više oružja, što više informacija, što više obavještajnih podataka. To je bio glavni punkt, najvažnije mjesto snadbjevanja.“
U intervjuu za Slobodnu Bosnu 19.04.1996. izričit je i jedan od osnivača Patriotske lige Kerim Lučarević: „Išli smo po oružje u Split, u Trogir, podijelili smo 3.600 automatskih pušaka, bez ijedne marke. To je bio jedan ogroman, strašan posao. Kad imate u vidu situaciju koja je tada vladala kod nas, da je bilo razbijeno Predsjedništvo, da je bila razbijena Vlada, da su se kadrovi rasuli, da je razbijen MUP“.
Zapovjednik Armije BiH Mirsad Ćatić Čuperak u intervjuu za Slobodnu Bosnu 30.05.1998. potvrđuje da je Dajdžino oružje stiglo i do Sarajeva: „Mate Šarlija (Dajidža) je naoružavao jednim dijelom Fikreta Prevljaka, a drugim dijelom Igman, preko Huseina Alića. (...) neosporno je da je Daidža naoružavao Igman.“
Da je oružje iz Hrvatske stiglo i u najzabačenije kutke Bosne i Hercegovine, potvrđuju i borci Armije BiH Mahir Muftić, Elvir Spahić, Sead Hodžić i Sead Vukas iz Goražda koji za Oslobođenje 19.06.1993. kažu: „A onda ovo sa Hrvatima – kako sad oni, koji su nam u prvim danima dobacivali oružje da bi mogli odbraniti Istočnu Bosnu, npr. HOS-ovci, ispadoše smrtni neprijatelji?“
Da je uloga Hrvatske u naoružavanju bila presudna, direktno potvrđuje i Alija Izetbegović u „Sjećanjima“: „Moj sin Bakir u isto vrijeme (kolovoz 1995.) trebao je krenuti kolima prema jednom vojnom aerodromu kod Pule u Hrvatskoj, odakle će poletjeti za Iran, transportnim avionom koji je dopremao oružje za Bosnu“.
Naoružaj pa se brani
Unatoč neospornim činjenicama da je Hrvatska direktno naoružavala Bošnjake u periodu kada nisu imali druge pomoći, istina je da su se preko Hrvatske Bošnjaci naoružavali i drugim kanalima, i da su se nastavili naoružavati na brojne druge načine, sve preko teritorije pod kontrolom HVO, jer Armija BiH nije kontrolirala ni jedna granični prijelaz sa Hrvatskom, Bošnjaci su sredinom 1992. već počeli propagandnu pripremu rata s Hrvatima.
U intervjuu za Svijet, 30.11.1997. Sefer Halilović označava 25.10.1992. kao datum početka sukoba HVO i Armije BiH: „Kad su u Glavnom stožeru Hrvatske vojske uvidjeli da od dogovora Tuđman – Milošević nema ništa, krenuli su u sukobe sa Armijom i 25. oktobra 92. Ustaške jedinice su ušle u Prozor. Od tada Armija BiH je bila u realnom ratu na dva fronta“.
Uvidom u medijske napise bošnjačkih medija iz tog perioda, može se uočiti da priča o „Prozoru kao mjestu početka rata“ ima nekoliko ozbiljnih rupa. Najsporniji je glavni akter cijele priče – zapovjednik Armije u Prozoru – Muharem Šabić, danas ministar privrede u vladi Kantona Sarajevo (mandat 2014.-2018.)
Sarajevsko Oslobođenje, isključivo na osnovu podataka koje je dobilo od PRESS Službe Armije BiH, 27.10.1992. renosi dramatičan izvještaj iz Prozora. Naslov apokaliptičan: „Prozor više ne postoji“
U tekstu se citira isključivo komandant Armije BiH u Prozoru Muharem Šabić koji koji navodi da u početku problema sa HVO nije bilo.: „Probleme koji su nastali pokušali smo riješiti pregovorima. U pauzi između pregovora predsjednik HDZ Prozora mi je kazao da su snage pod mojom komandom u međuvremenu napale njegove ljude, što nije bilo tačno, već je poslužilo kao povod za napad na grad.“
Šabić nastavlja da je HVO dobio pojačanje od 13 tenkova koji su ispalili 1500 tenkovskih granata (!??) nakon čega je HVO preuzeo kontrolu nad gradom. Od ovog vojnog izvještaja Armije BiH značajnija je sama biografija Muharema Šabića.
Već sutra dan PRESS Centar Armije BiH šalje medijima tekst nadnaslova „Ko je komandant odbrane Prozora“ u kojem donose zanimljive informacije o njemu. Naime, Šabić je svoje potresno svjedočenje o „ustaškom napadu“ kako ga je kasnije citirao njegov general Sefer Halilović, dao za brojne medije čime je priča o sukobu HVO i Armije BiH dobila maksimalnu medijsku pažnju, iako je tih dana pucala obrana Jajca.
Ističući sukobe u Prozoru na prvo mjesto, PRESS Armije BiH očigledno je imao ozbiljnu namjeru putem Šabića popularizirati sukob HVO i Armije BiH. Tako u Oslobođenju od 28.10.1992. stoji kraći životopis Muharema Šabića.: „Potresno televizijsko svjedočanstvo Muharema Šabića (...) u kojem je upoznao domaću i svjetsku javnost o stravičnoj agresiji postrojbi Hrvatskog vijeća obrane na Prozor i genocid nad muslimanskim stanovništvom ovog grada, ponovo je ovog bivšeg poručnika bivše JNA stavio u žižu javnosti. Tačno prije godinu dana, 26.10.1991., poručnik bivše JNA Muharem Šabić uhapšen je na beogradskom aerodromu pod optužbom da je pokušao napustiti zemlju dok se ona nalazi u stanju neposredne ratne opasnosti. (...) No, svemoćni KOS ulazi u trag poručniku Šabiću, hapsi ga na beogradskom aerodromu i vrlo brzo podiže optužnicu kojom ga tereti za izdaju zemlje, što je za sobom povlačilo kaznu od tri godine zatvora pa do smrtne kazne strijeljanjem. Šabićev advokat, Zvjezdana Zubović iz Beograda, pokrenula je tada široku kampanju za oslobađanje mladog poručnika, koji se zbog teškog zdravstvenog stanja više nalazio u bolnici nego u zatvoru. (...) Početkom ove godine Vojni sud donosi oslobađajuću presudu za poručnika Šabića, koji se odmah, nedovoljno zdravstveno oporavljen, pridružuje oslobodilačkoj borbi naroda Bosne i Hercegovine i biva postavljen za komandanta Oružanih snaga u Prozoru.“
Armija BiH tada nije smatrala da treba detaljnije objašnjavati kako je moguće da evidentni dezerter umjesto kazne između tri godine i smrti, jednostavno „biva oslobođen“!? I onda, iznenada ozdravljen i slobodan, pored očiju „svemoćnog KOS-a“ napušta Beograd i odlazi biti komandant Armije BiH u Prozoru kako bi se borio protiv JNA!?
Ovo nesuvislo priopćenje Armije BiH ustvari sugerira drugu stvar – mladi poručnik Šabić, kako bi izbjegao robiju za pokušaj dezerterstva, prihvaća nagodbu i kao KOS-ov agent odlazi u BiH, da bi ga njegov zapovjednik, očigledno i sam agent KOS-a, automatski postavio na mjesto kamandanta Armije u Prozoru, kako bi nešto kasnije mogao „potresno svjedočiti pred svjetskim i domaćim medijima o agresiji i genocidu HVO u Prozoru“.
I tako je, umjesto Jajca, u sve svjetske i domaće medije dospio Prozor kao dokaz (propalog) sporazuma Tuđman – Milošević.
Tako je Hrvatska, umjesto saveznika koji besplatno naoružava Bošnjake, iznenada pod komandom KOS-ovaca postala još jedan agresor.
Uskoro: Kako je Sefer Halilović srušio savezništvo i započeo rat Hrvata i Bošnjaka
I.R., Boško Knežević, Dnevnik.ba
