Proljeće uvijek izaziva u nama nemir. Mami nas da iziđemo iz svojih čahura, da se krećemo, radimo, da stvaramo. Buđenje je to iz dugog i sumornog zimskoga sna, iz zagrljaja sivila i hladnoće. Proljetno sunce donosi život, buđenje, uzdizanje iz mrtve u živu prirodu.

I ako ga pojedinci već odavno vide kao grad duhova i naš Prozor ima neke svoje čari u proljeće. Lijep sunčani dan izmamio nas je da ga pogledamo odozgor, iz drugačije pozicije, i zabilježimo njegovu nesvakidašnju čar koju krije kao i sve male sredine ove države.

I gledano iz visina onako sjetno i lijepo izgleda taj naš mali gradić, koji se ispružio u udolinu kao vijugava rijeka.