Atletico Madrid i gradski rival Real u nedjelju su, ispostavilo se, igrali za Barcelonine interese. Podjela bodova Realu je još jedna frustracija protiv Atletica, kojega naprosto ne može dobiti na Bernabeu, a drugom madridskom klubu je neriješen rezultat (1:1) značio i simbolično opraštanje od snova o naslovu prvaka.
Barcelona je otišla na 11 bodova prednosti u odnosu na Atletico, a do kraja sezone još se može osvojiti maksimalno 21 bod. Pobijedi li Atletico sve svoje utakmice, teško je vjerovati da Barca neće osvojiti deset bodova, čime bi održala prednost, jer ima bolji odnos u međusobnim susretima s Atleticom. Ali, pošto se radi o čistoj matematici, u glavama ljudi zapravo je Barcelona već prvak Španjolske. Bit će to njihova sedma titula u zadnjih deset godina. Jednom im je niz prekinuo upravo Atletico, a Real dva puta.
Za sve su ''krivi'' Guardiola i Messi
Matematički, Barcelona svoju titulu može osigurati u 35. kolu. To znači da imaju luksuz ući u El Clasico u 36. kolu kao novi prvaci, a mogu, ako to žele, ostaviti trenutak stavljanja točke na i upravo na utakmici s najvećim rivalom.
Dominacija Katalonaca u španjolskom nogometu počela je 2009. godine, nakon što je klub preuzeo Pep Guardiola. Prethodno se od klupe Barce oprostio Frank Rijkaard, a Guardiola je započeo pravu revoluciju u Barceloni. Kazao je s kojim igračima više ne računa u svojim planovima - svejedno kako se oni zovu i koje su im zasluge u Barci. Ne treba zaboraviti kako je teška situacija u Barceloni bila 2008. nakon ispadanja od Manchester Uniteda u Ligi prvaka, ali Guardiola je imao najmanje dvije sjajne ideje na umu. Prvo, u igri je provodio strategiju "kad je lopta kod tebe, protivnik te jako teško može ugroziti".
Započela je era Barcelonine igre od noge do noge, s tisuću dodavanja. Za takvu igru Guardioli su bili potrebni znalci u sredini terena, ali i na svim ostalim pozicijama. Trebali su mu tehnički savršeni igrači, kakve viđaš na malonogometnim terenima, odnosno nogometaši koji uvijek znaju što će s loptom. Čak i na najmanjem prostoru, odnosno upravo je tu stvarana prednost - slamanje protivnika u razmaku od dvije vlati trave na terenu.
Drugo, Guardiola je naprosto vidio da u ekipi ima mladića koji je po shvaćanju nogometa ispred svih drugih. Dakako, govorimo o Messiju, nogometašu koji je najzaslužniji za Barceloninu desetogodišnju dominaciju u španjolskome nogometu. Ono što vrhunski igrači godinama uče i vježbaju na treningu, Messi naprosto ''odnekud zna''. Argentinac uistinu ima sposobnost putovati kroz vrijeme, a nakon što (pred)vidi nekoliko poteza protivnika, on se vrati u realno vrijeme i izvede ono što ih ostavi nemoćnima i bez izgleda da ga spriječe u onome što radi.
Messi kao Will Hunting
Messi je, dakle, najzaslužniji za sedam titula u deset godina, što je razina dominacije u nacionalnim ligama kakve imaju Bayern, Juventus ili PSG. I sve to pored protivnika koji je daleko jači od onih kakve imaju dominantni klubovi u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Jer, ne treba zaboraviti da je u tom istom desetljeću Real višestruko osvajalo Ligu prvaka Europe, što Bayernovi, Juventusovi ili PSG-ovi protivnici u nacionalnim ligama nisu mogli ni sanjati.
Naravno, svjesna i nesvjesna usporedba Messija i Cristiana Ronalda u tom desetljeću više je marketinške prirode, negoli se može govoriti o nogometašima jednake klase. Portugalac je veliki radnik, s prosječnim talentom, velikim klubom iza sebe i s pet Zlatnih lopti, jednako kao i Messi. Argentinac je pak čisti dar prirode, momak koji sve u nogometu zna i može na način kako to čini Will Hunting u kultnom filmu.
Messi ima sedam naslova prvaka Španjolske u zadnjih deset godina (računajući i aktualnu), Ronaldo ima dva. Obojica imaju po tri naslova prvaka Europe u tom istome razdoblju, a još su u igri za ovogodišnju titulu. Kup kralja opet je u najvećoj mjeri Messijev ''zabran'' (pet naslova naprema dva Ronaldova). Dakle, što se tiče klupskog nogometa u Španjolskoj, više je nego jasno tko je kralj. Dominaciju Barcelone trasirao je Guardiola, kratko nastavio pokojni Tito Vilanova, a potom i Luis Enrique, uz jednu kriznu sezonu u koju je zalutao Gerardo "Tata" Martino. Sada je na redu Ernesto Valverde i sasvim je realno očekivati nekoliko titula pod njegovom komandnom palicom.
A gdje je Real bio u tih deset godina?
Pokušavali su na sve način sastaviti ekipu koja će parirati Barceloni u LaLigi, jer to je ipak najvažnije. Liga prvaka se nekako ''podrazumijeva'', ali je prilično loš osjećaj ako nisi najbolji u svojoj zemlji.
Promjenama trenera nisu uspjeli uspostaviti ravnotežu u odnosu na Barcu. Kupovine igrača često su bivale pogrešne, a kadrovi iz vlastite nogometne akademije također su ostali na razini solidnih nogometaša. Kako bi stvorio prednost u odnosu na Barcelonu, treba ti netko u rangu Messija. Ronaldo je vrhunski strijelac i čovjek poteza ukoliko sačuva mir u sebi za vrijeme igre.
Tu otprilike prestaje svaka sličnost s Messijem. Ali, kako to u nogometu već biva, dogode li se neke neočekivane stvari, primjerice da Real i ove godine osvoji Ligu prvaka, a Portugal postane svjetskim prvakom, sve će se promijeniti u sadašnjoj percepciji međusobnih odnosa dvojice igrača o kojima se najčešće govori ili piše. Osvoji li pak Messi trostruku krunu s Barcom do kraj sezone, a u Rusiji se okiti naslovom svjetskog prvaka, onda je definitivno iluzorno postavljati pitanje tko je „Dios del futbol“.
Barcelona je otišla na 11 bodova prednosti u odnosu na Atletico, a do kraja sezone još se može osvojiti maksimalno 21 bod. Pobijedi li Atletico sve svoje utakmice, teško je vjerovati da Barca neće osvojiti deset bodova, čime bi održala prednost, jer ima bolji odnos u međusobnim susretima s Atleticom. Ali, pošto se radi o čistoj matematici, u glavama ljudi zapravo je Barcelona već prvak Španjolske. Bit će to njihova sedma titula u zadnjih deset godina. Jednom im je niz prekinuo upravo Atletico, a Real dva puta.
Za sve su ''krivi'' Guardiola i Messi
Matematički, Barcelona svoju titulu može osigurati u 35. kolu. To znači da imaju luksuz ući u El Clasico u 36. kolu kao novi prvaci, a mogu, ako to žele, ostaviti trenutak stavljanja točke na i upravo na utakmici s najvećim rivalom.
Dominacija Katalonaca u španjolskom nogometu počela je 2009. godine, nakon što je klub preuzeo Pep Guardiola. Prethodno se od klupe Barce oprostio Frank Rijkaard, a Guardiola je započeo pravu revoluciju u Barceloni. Kazao je s kojim igračima više ne računa u svojim planovima - svejedno kako se oni zovu i koje su im zasluge u Barci. Ne treba zaboraviti kako je teška situacija u Barceloni bila 2008. nakon ispadanja od Manchester Uniteda u Ligi prvaka, ali Guardiola je imao najmanje dvije sjajne ideje na umu. Prvo, u igri je provodio strategiju "kad je lopta kod tebe, protivnik te jako teško može ugroziti".
Započela je era Barcelonine igre od noge do noge, s tisuću dodavanja. Za takvu igru Guardioli su bili potrebni znalci u sredini terena, ali i na svim ostalim pozicijama. Trebali su mu tehnički savršeni igrači, kakve viđaš na malonogometnim terenima, odnosno nogometaši koji uvijek znaju što će s loptom. Čak i na najmanjem prostoru, odnosno upravo je tu stvarana prednost - slamanje protivnika u razmaku od dvije vlati trave na terenu.
Drugo, Guardiola je naprosto vidio da u ekipi ima mladića koji je po shvaćanju nogometa ispred svih drugih. Dakako, govorimo o Messiju, nogometašu koji je najzaslužniji za Barceloninu desetogodišnju dominaciju u španjolskome nogometu. Ono što vrhunski igrači godinama uče i vježbaju na treningu, Messi naprosto ''odnekud zna''. Argentinac uistinu ima sposobnost putovati kroz vrijeme, a nakon što (pred)vidi nekoliko poteza protivnika, on se vrati u realno vrijeme i izvede ono što ih ostavi nemoćnima i bez izgleda da ga spriječe u onome što radi.
Messi kao Will Hunting
Messi je, dakle, najzaslužniji za sedam titula u deset godina, što je razina dominacije u nacionalnim ligama kakve imaju Bayern, Juventus ili PSG. I sve to pored protivnika koji je daleko jači od onih kakve imaju dominantni klubovi u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Jer, ne treba zaboraviti da je u tom istom desetljeću Real višestruko osvajalo Ligu prvaka Europe, što Bayernovi, Juventusovi ili PSG-ovi protivnici u nacionalnim ligama nisu mogli ni sanjati.
Naravno, svjesna i nesvjesna usporedba Messija i Cristiana Ronalda u tom desetljeću više je marketinške prirode, negoli se može govoriti o nogometašima jednake klase. Portugalac je veliki radnik, s prosječnim talentom, velikim klubom iza sebe i s pet Zlatnih lopti, jednako kao i Messi. Argentinac je pak čisti dar prirode, momak koji sve u nogometu zna i može na način kako to čini Will Hunting u kultnom filmu.
Messi ima sedam naslova prvaka Španjolske u zadnjih deset godina (računajući i aktualnu), Ronaldo ima dva. Obojica imaju po tri naslova prvaka Europe u tom istome razdoblju, a još su u igri za ovogodišnju titulu. Kup kralja opet je u najvećoj mjeri Messijev ''zabran'' (pet naslova naprema dva Ronaldova). Dakle, što se tiče klupskog nogometa u Španjolskoj, više je nego jasno tko je kralj. Dominaciju Barcelone trasirao je Guardiola, kratko nastavio pokojni Tito Vilanova, a potom i Luis Enrique, uz jednu kriznu sezonu u koju je zalutao Gerardo "Tata" Martino. Sada je na redu Ernesto Valverde i sasvim je realno očekivati nekoliko titula pod njegovom komandnom palicom.
A gdje je Real bio u tih deset godina?
Pokušavali su na sve način sastaviti ekipu koja će parirati Barceloni u LaLigi, jer to je ipak najvažnije. Liga prvaka se nekako ''podrazumijeva'', ali je prilično loš osjećaj ako nisi najbolji u svojoj zemlji.
Promjenama trenera nisu uspjeli uspostaviti ravnotežu u odnosu na Barcu. Kupovine igrača često su bivale pogrešne, a kadrovi iz vlastite nogometne akademije također su ostali na razini solidnih nogometaša. Kako bi stvorio prednost u odnosu na Barcelonu, treba ti netko u rangu Messija. Ronaldo je vrhunski strijelac i čovjek poteza ukoliko sačuva mir u sebi za vrijeme igre.
Tu otprilike prestaje svaka sličnost s Messijem. Ali, kako to u nogometu već biva, dogode li se neke neočekivane stvari, primjerice da Real i ove godine osvoji Ligu prvaka, a Portugal postane svjetskim prvakom, sve će se promijeniti u sadašnjoj percepciji međusobnih odnosa dvojice igrača o kojima se najčešće govori ili piše. Osvoji li pak Messi trostruku krunu s Barcom do kraj sezone, a u Rusiji se okiti naslovom svjetskog prvaka, onda je definitivno iluzorno postavljati pitanje tko je „Dios del futbol“.
