Novinar i književnik Darko Juka reagirao je na pisanje sarajevskog lista oslobođenje o nazivima ulica u Mostaru. Oslobođenje je naime pisao o tomu kako jedna je ulica u Mostaru u različitim razdobljima nosi ime braće Zelenika, jedan je bio ustaša a drugi partizan. Članak je urađen s jasnom dnevno-političkom svrhom, na što Juka upozorava. Njegovo reagiranje prenosimo u cijelosti.
Kako je mlada novinarka sarajevskoga Oslobođenja ''zaboravila'' navesti izvor podataka kojima se poslužila u svojemu malicioznom čaršijskom serijalu o imenima mostarskih ulica, poigravši se čak i naslovom mojega autorskog teksta, odlučio sam ga danas ponovno objaviti u cijelosti. Svjestan sam kako ništa ne će zaustaviti ustaljeno tendenciozni pristup temi ''spornih'' naziva gradskih ulica iz sarajevskoga rakursa isključivo kroz prizmu Mostara, opet isključivo kroz prizmu mostarske zapadne obale. Međutim, kao autor izvorne priče o nesreći obitelji Zelenika, imam potrebu i moralnu obvezu reagirati na uporno iskrivljivanje povijesnih činjenica, lažiranje istine o jednoj tragičnoj obiteljskoj sudbini staroj već gotovo osam desetljeća.
Sama je priča zapravo dospjela u javnost nakon što sam, u studenomu 2005., posjetio obiteljski dom danas pokojne Zdravke Nikolić, sestre dvojice braće iz jedne uske i strme mostarske ulice naselja Balinovac koja su u Drugomu svjetskom ratu nosila odore međusobno zaraćenih strana, Ante Zelenike i tabornika Ive Zelenike (ne ''Tovarnika'', kako zapisaše čak i na papiru nekih ''inicijativa'' i kako se, u duhu današnje ''pismenosti'', otad copy-pasta po medijima). Više smo sati razgovarali, zalila je više kava, dobra teta Zdravka zaplakala je i toga dana i u svojemu bremenitom životu i preveć puta…
Ustupila mi je na slobodno korištenje fotografije svoje braće iz obiteljskoga albuma, Antinu koja je nestala svega nekoliko sati prije nego je nesretnik preminuo te Ivinu koju piskarala posljednjih godina besramno koriste u kampanji iživljavanja nad njegovim imenom.
Lakoća glorificiranja jednoga i blaćenja imena drugoga brata tijekom proteklih desetak godina kroz pera nekolicine ''novinara'', ''povjesničara'' i ''aktivista'', i to svako toliko – kada to zaiskaju dnevno-političke čaršijske zavrzlame, čini se ne brine nikoga jer malo tko povijest danas drži ''učiteljicom života'', a previše njih ju poima knjigom čije stranice mogu nekažnjeno preinačavati kako im volja. No, to ''nekažnjeno'' samo je privid, a kazna je strašna i kolektivna za sviju nas, za našu djecu koja su, bojim se, osuđena prekrajanu povijest iznova proživljavati, jer kada društvo zaboravi kako da '' historia est magistra vitae'' onda nas život osudi na ''repetitio est mater studiorum''.
Priča koju sam napisao o tegobnomu usudu mostarske braće, partizana Ante Zelenike i ustaše Ive Zelenike, izvorno je objavljena u Večernjemu listu 2005., potom u serijalu mojih kolumni na Prvom TV 2017. godine, a danas je dijelom moje knjige ''Jukine crtice'' (str. 92), objavljene 2020. godine u nakladi Matice hrvatske Mostar, uz snažne recenzije prof. dr. Mile Lasića i akademika Josipa Muselimovića.
USTAŠI ULICA BRATA PARTIZANA
Piše: Darko Juka
U prošlotjednoj se kolumni dotaknuh i usuda mostarskih ulica koje, kada bi mogle pričati, ni same više ne bi znale reći čije ime nose. No, nije to mostarska posebnost, jer gradovi ovoga dijela svijeta, mane-više, pričaju slične priče. Međutim, ima jedna među tim pričama koja je ipak drukčijom, koja je ipak posve mostarskom i koja, kroz prizmu jedne obiteljske tragedije, ponajbolje oslikava apsurdnost povijesno-ratno-političkih mijena jednoga grada.
Priča je vezana za staru gradsku obitelj koja nosi prezime Zelenika.
S danas već pokojnom, a tada osamdesetogodišnjom Zdravkom Nikolić (rođenom Zelenika), ugodnom gospođom kod koje sam ciljano stigao doznavši u jednomu razgovoru o njezinu obiteljskom usudu, razgovarao sam u njezinu domu, u studenomu mjesecu 2005. godine, kada prvi put i objavih njezinu priču. Pomislio sam tada, slušajući pripovijest koja kao da je izišla iz mašte nekoga romanopisca, kako bi pokojna Zdravkina mati Manda teško mogla povjerovati, sve i da joj je netko mogao šapnuti kako će se za imena njezine djece otimati države. Vjerojatno bi, pod naški, kazala: ''Idi, nalet te bilo…''
Naime, Mandin je najstariji sin Ante, kao partizanski prvoborac, nakon Drugoga svjetskog rata, u bivšoj Jugoslaviji, dobio svoju ulicu (onu u kojoj im je smještena obiteljska kuća) ponad današnjega Trga Tihomira Mišića, a srednji sin Ivo je, kao tabornik Ustaške vojnice Nezavisne Države Hrvatske, nakon pada Jugoslavije i s uspostavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne, naslijedio brata kao novi vlasnik njegove ulice.
- Ante je rođen 1922. godine. Još je kao učenik građevinske tehnike u Splitu bio politički aktivan u SKOJ-u, zbog čega je zaradio status nepodobnoga u NDH. Pred sve izvjesnijim uhićenjem, pobjegao je iz Mostara 1941. i izbiva s partizanima sve do 1943. godine, kada je, pri jednomu prelasku Neretve, obolio od trbušnoga tifusa, na što su se nadovezali pjegavac, upala pluća i, na kraju, kobna tuberkuloza... – zasuzila je stara gospođa Zdravka, prisjećajući se, uz domaću zalivenu kavu, bolnoga iskustva svoje pokojne braće.
Ispričala mi je kako je nesretnik kriomice doveden do Mostara, gdje su ga u gradsku bolnicu smjestili pod imenom Ante Šubić, a sve zahvaljujući dobroti i hrabrosti dr. Vjekoslava Glavadanovića koji je savjesno poštovao svoju liječničku prisegu, ali i svjesno prekršio tadanje zakonske odredbe. Neprijavljivanjem neprijateljskoga vojnika bio je ugrozio svoju slobodu, i svoj život. No, dr. Glavadanovića Mostar pamti kao vrsnoga liječnika, specijalistu za unutarnja oboljenja kojega se nije odrekla niti jedna vlast, od austro-ugarskoga i razdoblja Kraljevine Jugoslavije, preko NDH i komunističke Jugoslavije. Dobri je liječnik preminuo 1960. godine, od posljedica moždanoga udara.
Kako Anti nije bilo spasa, nakon osnovnih zahvata i one njege koja mu je mogla biti pružena u tim ratnim okolnostima, pod stalnom prijetnjom razotkrivanja prijevare, dr. Glavadanović ga otpušta doma, s dokumentacijom pod onim lažnim imenom.
- Svi smo u obitelji obožavali njegovu blizinu, uživali smo slušati njegove priče, njegovu svirku na gitari... – govorila mi je Zdravka, vraćajući se u zatomljena sjećanja na brata koji je, onako iznemogao, nasmrt bolestan, sjetno uzeo svoje glazbalo kada je iz bolnice, nakon više od dvije godine izbivanja, ušao u roditeljski dom. No, sudbina je htjela da ga upravo pjesma, nakon nekoliko dana, i razotkrije.
- Nitko, čak ni najbliži susjedi, ni rodbina, nitko nije smio ništa znati o Antinu povratku. Međutim, susjed ga je čuo kako svira, a samo je Ante u našoj kući znao svirati… Prijavio ga je i agenti su opkolili kuću! – zadrhtala je Zdravka, kao da se sve upravo odigralo, tu pored nama.
Čudan splet okolnosti odigrao je, ipak, posljednju kartu.
- Naš brat Ivo, rođen 1924. godine, još je prije rata bio aktivnim članom Ustaške mladeži. Bio je uglađen, pravi gospodin. U ratu se prijavio u hrvatsku vojsku. – opisivala ga je živahna starica, pojašnjavajući mi kako je obitelj Ivu odmah izvijestila o događanjima s Antom. Bratska je ljubav nadjačala njihove ideološke prijepore…
- Ivo je iskoristio svoja poznanstva i Anti žurno pribavio potvrdnicu o službovanju u 1. dobrovoljačkoj domobranskoj pukovniji Kopnene vojske Hrvatskoga domobranstva, pod zapovjedništvom čuvenoga pukovnika Franje Šimića čiji je stožer bio u Ljubuškomu. Papir je u kuću stigao netom prije nesretnoga dolaska redarstvenika i vojnika. – kazivala mi je Zdravka.
Antu su, poštujući ugled pukovnika Šimića, uistinu ostavili na miru, ali bolesti ipak nije mogao umaći. Nedugo potom, preminuo je.
Ivo je, također, napustio Mostar i otišao u zastavničku školu u Dravograd, a članovi obitelji na tomu su ga rastanku posljednji put vidjeli. Napredovao je do čina tabornika, a posljednji je put viđen u Zagrebu, uoči samoga kraj rata.
Antina je, pak, smrt snažno utjecala na Niku, njihova mlađeg brata, rođenog 1928. godine, koji 1944. pristupa partizanima i iste godine pada u ruke četnicima koji su ga strijeljali na obalama Boračkoga jezera. Zdravka je tako, svršetkom surovoga Drugog svjetskog rata, postala najstarijim živućim djetetom u obitelji Zelenika, s još dva brata, Ilijom i Stankom, koji su tijekom tih događanja bili djecom.
U Jugoslaviji se, dakle, njihova ulica zvala Ulica Ante Zelenike, a danas joj je naziv Ulica tabornika Ive Zelenike. Zdravka bi, povjerila mi se tada, bila sretna kada bi njihova adresa bila jednostavno: Zelenikina ulica. Inače, bila je ona hrvatskom uzdanicom kao mlada školarka, a njezini su roditelji, unatoč tomu i unatoč činjenici da im se jedan od sinova borio u hrvatskim postrojbama, pretrpjeli velika zlostavljanja zbog Antinih aktivnosti u komunističkoj ilegali. Majka Manda i otac Stjepan nakratko su zatvoreni 1943. godine u Konak, zatvor u mostarskim Bjelušinama koji je bio pod njemačkim nadzorom, otkud su izmješteni u gradski ustaški zatvor. Izvedeni su na željeznički kolodvor, predodređeni za Jasenovac… Spletom nevjerojatnih okolnosti, od logora ih je spasilo partizansko miniranje pruge, negdje prema Sarajevu, zbog čega je putovanje odgođeno.
- Naša je obitelj starosjedilačka. Tad smo bili dobrostojeći zemljoposjednici i trgovci, i otac je uspio kupiti slobodu za mamu i za sebe. Stari narančasti kofer bio je pun kuna, a ključnu ulogu u oslobađanju mojih roditelja odigrao je biskup mostarski mons. Petar Čule koji je tko zna komu odnio taj novac. Otad je biskup, svake godine na drugi dan Božića, na očev imendan, pohodio našu obitelj. – u konačnici je starica zajecala, prisjetivši se kako je tada trinaestogodišnji Stanko potrčao za majkom kada ga je ''Švabo'' udario puščanom drškom u leđa.
Manda je oduvijek bila privržena Katoličkoj crkvi, pomagala časne sestre sirotice. Inače, ta je obitelj imala tri kuće u Mostaru, a spominje ih se i u rodovnicima iz 1840. godine. Toliko duga trajnost bilježi brojne radosti, ali i brojne nedaće, pa ih nije poštedjela niti stvarnost posljednje srpsko-crnogorske agresije, kada im granata izravno pogađa obiteljsku kuću.
Otišla je, u međuvremenu, Zdravka svojoj braći i svojim roditeljima na susret u vječnosti. No, s njom nije smjela otići i ova priča! To je bilo mojom zadaćom! Ovu je priču istkala surova stvarnost, istkala ju je ljudska patnja, istkala ju je istina, a samo iz istine izvlači se valjana pouka… Hoćemo li ju biti kadri spoznati?
Kako je mlada novinarka sarajevskoga Oslobođenja ''zaboravila'' navesti izvor podataka kojima se poslužila u svojemu malicioznom čaršijskom serijalu o imenima mostarskih ulica, poigravši se čak i naslovom mojega autorskog teksta, odlučio sam ga danas ponovno objaviti u cijelosti. Svjestan sam kako ništa ne će zaustaviti ustaljeno tendenciozni pristup temi ''spornih'' naziva gradskih ulica iz sarajevskoga rakursa isključivo kroz prizmu Mostara, opet isključivo kroz prizmu mostarske zapadne obale. Međutim, kao autor izvorne priče o nesreći obitelji Zelenika, imam potrebu i moralnu obvezu reagirati na uporno iskrivljivanje povijesnih činjenica, lažiranje istine o jednoj tragičnoj obiteljskoj sudbini staroj već gotovo osam desetljeća.
Sama je priča zapravo dospjela u javnost nakon što sam, u studenomu 2005., posjetio obiteljski dom danas pokojne Zdravke Nikolić, sestre dvojice braće iz jedne uske i strme mostarske ulice naselja Balinovac koja su u Drugomu svjetskom ratu nosila odore međusobno zaraćenih strana, Ante Zelenike i tabornika Ive Zelenike (ne ''Tovarnika'', kako zapisaše čak i na papiru nekih ''inicijativa'' i kako se, u duhu današnje ''pismenosti'', otad copy-pasta po medijima). Više smo sati razgovarali, zalila je više kava, dobra teta Zdravka zaplakala je i toga dana i u svojemu bremenitom životu i preveć puta…
Ustupila mi je na slobodno korištenje fotografije svoje braće iz obiteljskoga albuma, Antinu koja je nestala svega nekoliko sati prije nego je nesretnik preminuo te Ivinu koju piskarala posljednjih godina besramno koriste u kampanji iživljavanja nad njegovim imenom.
Lakoća glorificiranja jednoga i blaćenja imena drugoga brata tijekom proteklih desetak godina kroz pera nekolicine ''novinara'', ''povjesničara'' i ''aktivista'', i to svako toliko – kada to zaiskaju dnevno-političke čaršijske zavrzlame, čini se ne brine nikoga jer malo tko povijest danas drži ''učiteljicom života'', a previše njih ju poima knjigom čije stranice mogu nekažnjeno preinačavati kako im volja. No, to ''nekažnjeno'' samo je privid, a kazna je strašna i kolektivna za sviju nas, za našu djecu koja su, bojim se, osuđena prekrajanu povijest iznova proživljavati, jer kada društvo zaboravi kako da '' historia est magistra vitae'' onda nas život osudi na ''repetitio est mater studiorum''.
Priča koju sam napisao o tegobnomu usudu mostarske braće, partizana Ante Zelenike i ustaše Ive Zelenike, izvorno je objavljena u Večernjemu listu 2005., potom u serijalu mojih kolumni na Prvom TV 2017. godine, a danas je dijelom moje knjige ''Jukine crtice'' (str. 92), objavljene 2020. godine u nakladi Matice hrvatske Mostar, uz snažne recenzije prof. dr. Mile Lasića i akademika Josipa Muselimovića.
USTAŠI ULICA BRATA PARTIZANA
Piše: Darko Juka
U prošlotjednoj se kolumni dotaknuh i usuda mostarskih ulica koje, kada bi mogle pričati, ni same više ne bi znale reći čije ime nose. No, nije to mostarska posebnost, jer gradovi ovoga dijela svijeta, mane-više, pričaju slične priče. Međutim, ima jedna među tim pričama koja je ipak drukčijom, koja je ipak posve mostarskom i koja, kroz prizmu jedne obiteljske tragedije, ponajbolje oslikava apsurdnost povijesno-ratno-političkih mijena jednoga grada.
Priča je vezana za staru gradsku obitelj koja nosi prezime Zelenika.
S danas već pokojnom, a tada osamdesetogodišnjom Zdravkom Nikolić (rođenom Zelenika), ugodnom gospođom kod koje sam ciljano stigao doznavši u jednomu razgovoru o njezinu obiteljskom usudu, razgovarao sam u njezinu domu, u studenomu mjesecu 2005. godine, kada prvi put i objavih njezinu priču. Pomislio sam tada, slušajući pripovijest koja kao da je izišla iz mašte nekoga romanopisca, kako bi pokojna Zdravkina mati Manda teško mogla povjerovati, sve i da joj je netko mogao šapnuti kako će se za imena njezine djece otimati države. Vjerojatno bi, pod naški, kazala: ''Idi, nalet te bilo…''
Naime, Mandin je najstariji sin Ante, kao partizanski prvoborac, nakon Drugoga svjetskog rata, u bivšoj Jugoslaviji, dobio svoju ulicu (onu u kojoj im je smještena obiteljska kuća) ponad današnjega Trga Tihomira Mišića, a srednji sin Ivo je, kao tabornik Ustaške vojnice Nezavisne Države Hrvatske, nakon pada Jugoslavije i s uspostavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne, naslijedio brata kao novi vlasnik njegove ulice.
- Ante je rođen 1922. godine. Još je kao učenik građevinske tehnike u Splitu bio politički aktivan u SKOJ-u, zbog čega je zaradio status nepodobnoga u NDH. Pred sve izvjesnijim uhićenjem, pobjegao je iz Mostara 1941. i izbiva s partizanima sve do 1943. godine, kada je, pri jednomu prelasku Neretve, obolio od trbušnoga tifusa, na što su se nadovezali pjegavac, upala pluća i, na kraju, kobna tuberkuloza... – zasuzila je stara gospođa Zdravka, prisjećajući se, uz domaću zalivenu kavu, bolnoga iskustva svoje pokojne braće.
Ispričala mi je kako je nesretnik kriomice doveden do Mostara, gdje su ga u gradsku bolnicu smjestili pod imenom Ante Šubić, a sve zahvaljujući dobroti i hrabrosti dr. Vjekoslava Glavadanovića koji je savjesno poštovao svoju liječničku prisegu, ali i svjesno prekršio tadanje zakonske odredbe. Neprijavljivanjem neprijateljskoga vojnika bio je ugrozio svoju slobodu, i svoj život. No, dr. Glavadanovića Mostar pamti kao vrsnoga liječnika, specijalistu za unutarnja oboljenja kojega se nije odrekla niti jedna vlast, od austro-ugarskoga i razdoblja Kraljevine Jugoslavije, preko NDH i komunističke Jugoslavije. Dobri je liječnik preminuo 1960. godine, od posljedica moždanoga udara.
Kako Anti nije bilo spasa, nakon osnovnih zahvata i one njege koja mu je mogla biti pružena u tim ratnim okolnostima, pod stalnom prijetnjom razotkrivanja prijevare, dr. Glavadanović ga otpušta doma, s dokumentacijom pod onim lažnim imenom.
- Svi smo u obitelji obožavali njegovu blizinu, uživali smo slušati njegove priče, njegovu svirku na gitari... – govorila mi je Zdravka, vraćajući se u zatomljena sjećanja na brata koji je, onako iznemogao, nasmrt bolestan, sjetno uzeo svoje glazbalo kada je iz bolnice, nakon više od dvije godine izbivanja, ušao u roditeljski dom. No, sudbina je htjela da ga upravo pjesma, nakon nekoliko dana, i razotkrije.
- Nitko, čak ni najbliži susjedi, ni rodbina, nitko nije smio ništa znati o Antinu povratku. Međutim, susjed ga je čuo kako svira, a samo je Ante u našoj kući znao svirati… Prijavio ga je i agenti su opkolili kuću! – zadrhtala je Zdravka, kao da se sve upravo odigralo, tu pored nama.
Čudan splet okolnosti odigrao je, ipak, posljednju kartu.
- Naš brat Ivo, rođen 1924. godine, još je prije rata bio aktivnim članom Ustaške mladeži. Bio je uglađen, pravi gospodin. U ratu se prijavio u hrvatsku vojsku. – opisivala ga je živahna starica, pojašnjavajući mi kako je obitelj Ivu odmah izvijestila o događanjima s Antom. Bratska je ljubav nadjačala njihove ideološke prijepore…
- Ivo je iskoristio svoja poznanstva i Anti žurno pribavio potvrdnicu o službovanju u 1. dobrovoljačkoj domobranskoj pukovniji Kopnene vojske Hrvatskoga domobranstva, pod zapovjedništvom čuvenoga pukovnika Franje Šimića čiji je stožer bio u Ljubuškomu. Papir je u kuću stigao netom prije nesretnoga dolaska redarstvenika i vojnika. – kazivala mi je Zdravka.
Antu su, poštujući ugled pukovnika Šimića, uistinu ostavili na miru, ali bolesti ipak nije mogao umaći. Nedugo potom, preminuo je.
Ivo je, također, napustio Mostar i otišao u zastavničku školu u Dravograd, a članovi obitelji na tomu su ga rastanku posljednji put vidjeli. Napredovao je do čina tabornika, a posljednji je put viđen u Zagrebu, uoči samoga kraj rata.
Antina je, pak, smrt snažno utjecala na Niku, njihova mlađeg brata, rođenog 1928. godine, koji 1944. pristupa partizanima i iste godine pada u ruke četnicima koji su ga strijeljali na obalama Boračkoga jezera. Zdravka je tako, svršetkom surovoga Drugog svjetskog rata, postala najstarijim živućim djetetom u obitelji Zelenika, s još dva brata, Ilijom i Stankom, koji su tijekom tih događanja bili djecom.
U Jugoslaviji se, dakle, njihova ulica zvala Ulica Ante Zelenike, a danas joj je naziv Ulica tabornika Ive Zelenike. Zdravka bi, povjerila mi se tada, bila sretna kada bi njihova adresa bila jednostavno: Zelenikina ulica. Inače, bila je ona hrvatskom uzdanicom kao mlada školarka, a njezini su roditelji, unatoč tomu i unatoč činjenici da im se jedan od sinova borio u hrvatskim postrojbama, pretrpjeli velika zlostavljanja zbog Antinih aktivnosti u komunističkoj ilegali. Majka Manda i otac Stjepan nakratko su zatvoreni 1943. godine u Konak, zatvor u mostarskim Bjelušinama koji je bio pod njemačkim nadzorom, otkud su izmješteni u gradski ustaški zatvor. Izvedeni su na željeznički kolodvor, predodređeni za Jasenovac… Spletom nevjerojatnih okolnosti, od logora ih je spasilo partizansko miniranje pruge, negdje prema Sarajevu, zbog čega je putovanje odgođeno.
- Naša je obitelj starosjedilačka. Tad smo bili dobrostojeći zemljoposjednici i trgovci, i otac je uspio kupiti slobodu za mamu i za sebe. Stari narančasti kofer bio je pun kuna, a ključnu ulogu u oslobađanju mojih roditelja odigrao je biskup mostarski mons. Petar Čule koji je tko zna komu odnio taj novac. Otad je biskup, svake godine na drugi dan Božića, na očev imendan, pohodio našu obitelj. – u konačnici je starica zajecala, prisjetivši se kako je tada trinaestogodišnji Stanko potrčao za majkom kada ga je ''Švabo'' udario puščanom drškom u leđa.
Manda je oduvijek bila privržena Katoličkoj crkvi, pomagala časne sestre sirotice. Inače, ta je obitelj imala tri kuće u Mostaru, a spominje ih se i u rodovnicima iz 1840. godine. Toliko duga trajnost bilježi brojne radosti, ali i brojne nedaće, pa ih nije poštedjela niti stvarnost posljednje srpsko-crnogorske agresije, kada im granata izravno pogađa obiteljsku kuću.
Otišla je, u međuvremenu, Zdravka svojoj braći i svojim roditeljima na susret u vječnosti. No, s njom nije smjela otići i ova priča! To je bilo mojom zadaćom! Ovu je priču istkala surova stvarnost, istkala ju je ljudska patnja, istkala ju je istina, a samo iz istine izvlači se valjana pouka… Hoćemo li ju biti kadri spoznati?
