Boris Jeljcin /1931-2007/, ključna figura postkomunističke Rusije i njen prvi predsjednik, umro je 23. travnja 2007. godine.
Na predsjedničkom položaju bio je dva mandata od lipnja 1991. do 31. prosinca 1999. godine, kada je podnio ostavku i na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika imenovao Vladimira Putina.
Jeljcin je imao ključnu ulogu u sprečavanju državnog udara u kolovozu 1991. godine. Te godine potpisao je i ukaz o zabrani rada Komunističke partije.
Od sredine sedamdesetih godina 20. vijeka počeo je da se uspinje u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je sovjetski lider Mihail Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao za šefa gradske organizacije Komunističke partije Sovjetskog Saveza /KPSS/.
Na toj dužnosti Jeljcin je pokazao izuzetne organizatorske sposobnosti, ali je uskoro došao u sukob sa Gorbačovom jer je zagovarao radikalnije provođenje perestrojke.
Pod pritiskom konzervativnih snaga, Gorbačov je sa mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a smijenio Jeljcina, koji je istovremeno otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.
Jeljcin je kao predsjednik ruskog parlamenta otvoreno zagovarao ideju ruske nezavisnosti.
Nakon što je istupio iz Komunističke partije 1991. godine, Boris Jeljcin izabran je za prvog predsjednika Ruske Federacije.
Grupa vodećih komunista pokušala je 1991. godine, uz pomoć vojske, da državnim udarom zaustavi Jeljcinov pohod prema vlasti.
Ali, kada je elitna jedinica sovjetske vojske "Alfa" otkazala poslušnost pučistima, a ugledni generali - Aleksandar Lebed, Boris Gromov i Pavel Gračev povezali se sa Jeljcinom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao.
Jeljcinovu vlast obilježili su neuspjeli rat sa čečenskim separatistima i velike koruptivne afere.
Godine 1999. za predsjednika Vlade Boris Jeljcin imenuje Putina, da bi ga uskoro postavio na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika Rusije, budući da se sam Jeljcin povukao sa te funkcije, piše Srna.
Na predsjedničkom položaju bio je dva mandata od lipnja 1991. do 31. prosinca 1999. godine, kada je podnio ostavku i na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika imenovao Vladimira Putina.
Jeljcin je imao ključnu ulogu u sprečavanju državnog udara u kolovozu 1991. godine. Te godine potpisao je i ukaz o zabrani rada Komunističke partije.
Od sredine sedamdesetih godina 20. vijeka počeo je da se uspinje u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je sovjetski lider Mihail Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao za šefa gradske organizacije Komunističke partije Sovjetskog Saveza /KPSS/.
Na toj dužnosti Jeljcin je pokazao izuzetne organizatorske sposobnosti, ali je uskoro došao u sukob sa Gorbačovom jer je zagovarao radikalnije provođenje perestrojke.
Pod pritiskom konzervativnih snaga, Gorbačov je sa mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a smijenio Jeljcina, koji je istovremeno otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.
Jeljcin je kao predsjednik ruskog parlamenta otvoreno zagovarao ideju ruske nezavisnosti.
Nakon što je istupio iz Komunističke partije 1991. godine, Boris Jeljcin izabran je za prvog predsjednika Ruske Federacije.
Grupa vodećih komunista pokušala je 1991. godine, uz pomoć vojske, da državnim udarom zaustavi Jeljcinov pohod prema vlasti.
Ali, kada je elitna jedinica sovjetske vojske "Alfa" otkazala poslušnost pučistima, a ugledni generali - Aleksandar Lebed, Boris Gromov i Pavel Gračev povezali se sa Jeljcinom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao.
Jeljcinovu vlast obilježili su neuspjeli rat sa čečenskim separatistima i velike koruptivne afere.
Godine 1999. za predsjednika Vlade Boris Jeljcin imenuje Putina, da bi ga uskoro postavio na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika Rusije, budući da se sam Jeljcin povukao sa te funkcije, piše Srna.
