Uz ovaj, od Boga odvojeni i Bogu protivni svijet, postoji i „svijet“ kojega je „Bog tako ljubio da je dao svoga Sina Jedinorođenca... da se spasi po njemu“. Današnje evanđelje govori upravo o tom svijetu. Govori zapravo o povijesti koja se krije iza ove vidljive, o povijesti Božje ljubavi prema čovjeku. Kao što je Mojsije u pustinji podigao mjedenu zmiju, da spasi od smrti one koje je ugrizla otrovnica, tako je Bog dao da se na križ podigne njegov vlastiti Sin, da spasi one koji su smrtno ranjeni grijehom...

Bog ljubi čovjeka i daje za njega svoga Sina Jedinorođenca. Makar bio skroz uronjen u zlo, makar njegov slučaj po ljudskoj logici izgledao beznadno, Božja ljubav svijetli nad njim sve dok je on sam definitivno ne odbaci. Velike grešnike Bog ljubi dvostrukom ljubavlju. Za njih je trpio na poseban način. „Fidel Castro vraća se vjeri“, pišu novine ovih dana. Diktator koji je kroz pedeset godina odbijao Božju ljubav, sistematski progonio vjeru i vjernike, ponovno započinje vjerovati u Božju ljubav. Voltaire, jedan od kreatora modernog tipa čovjeka, čovjeka koji Boga ne treba i svoj svijet gradi bez Boga, čitav svoj život nije činio drugo nego se rugao Bogu i Crkvi, ali na koncu, prema svjedočanstvu očevidaca, umro je sa željom da ponovno prihvati ruku Božje ljubavi i izmiri s Bogom. Ljudi mu to nisu dopustili, ali Bog po svoj prilici jest. Bog nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Čovjek je taj koji sebe isključuje iz Božje ljubavi. Bog je čovjeka stvorio slobodna i on se treba slobodno odlučiti za ili protiv. Bog želi spasiti sve ljude. Ali za to treba slobodni njihov pristanak. Spasenje se ostvaruje jedino u Božjoj ljubavi, onaj koji sebe isključuje iz Božje ljubavi, isključuje se i iz spasenja. Čovjek koji ne želi vjerovati u Božju ljubav, koji je odbacuje, ne može biti spašen. Izgubljen je, ali ne voljom Božjom nego protiv Božje volje. „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu!“

Dopustivši da njegov vlastiti Sin trpi zbog naše zloupotrebe slobode, Bog je na sebe preuzeo težak rizik. Čovjek, naime, može odbaciti ljubav u kojoj Isus ispašta za nas i kojom nas spašava... No, „tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen...“ Povijest svijeta ne oblikuje tijek vremena, nego je oblikuje Božje spasenjsko djelovanje koje prati tijek vremena. Kraj povijesti ne određuje ni čovjek ni priroda, nego Bog. Božje spasenjsko djelovanje u povijesti upravljeno je prema konačnoj, punoj realizaciji spasenja. Budući da je ponuda punog spasa već stigla na ovaj svijet, ovaj svijet je na određeni način već stigao do konca svoje povijesti. Kraj svijeta nastupa već sada, pred križem Isusa Krista. Tu se dijele duhovi. Onome koji vjeruje, sve se preobražava u svjetlo; onome koji ne vjeruje, sve postaje tamno. Stoga je dobro da sve što se događa promatramo u svjetlu Raspetoga.

rv