Ljubunci, selo uzdolske župe zasigurno ima svoju posebnu priču za koju mnogi ne znaju dok stanovnici ljubomorno čuvaju mnoge priče bojeći se da će im pričama biti ukraden njihov identitet.
Ovo neobično i živopisno selo ima nekoliko svojih znamenitosti. Izdvajamo; nekropola stećaka Vrdol sa svećeničkim grobom, nekropola stećaka Rika, pored mjesnog groblja i kao posebnost su ostaci ranokršćanske bazilike ponad Vrdola.
O ovim zanimljivostima do sada je bilo nekoliko manjih pokušaja istraživanja i pisanja, no najviše se tomu posvetio don Pero Brajko, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije koji je rođen svega nekoliko stotina metara od ovih zanimljivih lokacija.
Don Pero je kao cilj svog rada postavio kratki prikaz povijesti sela Ljubunci, te kulturu i svjetonazor njegovih žitelja.
U ovoj našoj priči počnimo redom!
Povijesni spomen Ljubunaca možemo pronaći na slijedeći način: „...Konstantin Jireček (K. JIREČEK, Handelsstrassen und Bergwerke v. Serbien und Bosnien waehrend des Mittelalters, Prag 1879., str. 30. d.) i Vjekoslav Klaić (V. KLAIĆ, Bosnensia, Obzor, Zagreb 1879., str. 9, 35. d.) pokušali su zemljopisno prikazati mjesta koja se spominju u ispravi kralja Bele IV. U vremenu njihova istraživačkog rada bio je slabije poznat zemljopis Bosne, a i tuđi oblici imena nisu marljivo i vjerno prepisivani i kasnije tiskani. Ovdje ostaje zadaća dati odgovor na pitanje gdje se nalazio biskupski posjed Vidgossa Lubinchi. Nakon svoga istraživanja, Jireček je ustvrdio postojanje jednog posjeda takve vrste «In supa Vidgossa Lubinchi» koji se nalazi uz crkvu Blažene Djevice Marije u Ljubincima. Jireček je tako u dvojbi između Ljubunaca u Rami i Viduše, brda na ušću Lašve u Bosnu.“ (Don Pero Brajko)
Ovaj povijesni dio treba prepustiti povijesničarima i arheolozima, no, ono što je očito jesu nekropole stećaka, svećanički grob, temelji bazilike i priče koje ljubunčani vjerno čuvaju pripovijedajući novim naraštajima. Poseban je dio pučka pobožnost koju vjernici svakodnevno iskazuju.
Pored i u ljubunačkom groblju u Rici nalazi se nekoliko stećaka, dočim na Vrdolu nalazi se više od 60 vidljivih grobnih mjesta koji su obilježeni pločama koje narod zove mašeta pa i samu lokaciju na kojoj se nalaze „Mašetka“, te nekoliko sanduka i sljemenjaka. Ova raznolikost govori o dugom vremenskom rasponu korištenja ovog groblja. Nažalost, lokacija je nezaštićena, kroz nju je već davno prošao lokalni put tako da su neki stećci pomjereni i a grobna mjesta otvorena. Upravo obitelj Pere Brajko koja je i najbliža lokaciji, često zaštiti vidljive kosti ispod oštećenih ploča. To čine i drugi mještani koji se nađu u prigodi. Ova oštećenja vape za zaštitom lokacije.
Posebno mjesto na Vrdolu je svećenički grob pored kojeg je izgrađena kapelica. Na blagdan Sv. Petra i Pavla ovdje je redovna misa, mjestu hodočaste iz svih dijelova Rame pa i šire.
Grob za koji se pripovijeda da je u njemu pokopan svećenik uvijek je prigodno uređen cvijećem, upaljenim svijećama, a oko njega je načinjena mala staza što zorno svjedoči o čestom hodočašćenju groba. Uz ovaj grob mještani vezuju svoje potrebe, zavjete i molitve. Jela Brajko svjedoči o svom obilasku groba i zavjetu za izlječenje djeteta. Nakon obilaska groba i molitve „Bolest kao da je rukom odnesena“, govori Jela. O ovakvim i sličnim zavjetima svjedoče Ana i Slavko Jurić. Slavko pripovijeda kako je skoro bila svakodnevna obaveza prilikom prolaska pored groba na putu do škole u Rici, obići barem jednom grob i pomoliti se. Mnogi kao moći uzimaju „sastrugani“ prah sa stećka. Sve ovo svjedoči da je tu pokopan pravednik, a ljude potiče na zavjete ona Isusova rečenica nakon ozdravljenja bolesnika „Vjera te tvoja spasila!“
Nadgrobni spomenik ovog grobnog mjesta je stećak u obliku križa što jasno govori da je riječ o posebnoj osobi jer su takvi stećci izrađivani samo kod pojedinih osoba ili svećenika. Sudeći po dosadašnjim povijesnim bilješkama Ljubunci su pripadali biskupskom posjedu te ne bi čudilo da je tu pokopan netko iz biskupijske uprave.
Vrhunac Ljubunačke priče je otkriće temelja bazilike.
Naime, pričalo se u narodu da je na Vrdolu nekada postojala crkva koja je srušena tijekom turskog vladanja Bosanskim vilajetom. Priča dalje govori da je tom prigodom ubijen i biskup, a njegov štap je završio u „ambaru“ (žitnica)jedne muslimanske obitelji. Sve dok je štap bio u ambaru žita je bilo u izobilju. Međutim, pod pritiskom susjeda ta obitelj je štap istopila i od njega pravila „burme“ (prstenje). Tim činom su započele nedaće za tu obitelj. Grobno mjesto ubijenog biskupa nalazi se ispod sela Dobroše o čemu će biti riječi u drugim nastavcima ovih priča.
Zahvaljujući narodnoj predaji o crkvi i uzdolskom župniku don Miljenku Džalti temelji bazilike su pronađeni i očišćeni tako da su postali vidljivi.
Ovo mjesto posjetio je i arheolog Veljko Paškvalin. Don Pero Brajko zabilježio je o lokaciji: „U Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, V. Paškvalin naziva ovu građevinu srednjovjekovnom crkvom i donosi njezin opis uz približnu veličinu. Paškvalin je tako otkrio obrise građevine veličine cca. 6,50 x 3,50 m, s apsidom i orijentacijom Istok – Zapad. Arheolog Tomislav Anđelić osobnog je uvjerenja da je ovdje bila srednjovjekovna crkva, ali bez prethodno izvršenih sondažnih arheoloških iskopavanja nije moguće o tomu ništa pouzdanije kazati.“
Narod pripovijeda da se na Uskrs može čuti u zemlji zvuk zvona koje poziva na službu Božju.
Stoga je posebno zanimljiva činjenica pronalazak ulaznog crkvenog zvona koje je pronađeno u blizini ostatka temelja crkve tijekom čišćenja. Zvono se sada brižno čuva na posebnoj lokaciji! Zvono je bilo vidljivo autoru ovih redaka!
Prema kazivanju Slavka Jurića na jednom malom uzvišenju ispod sadašnje kapelice nalazi se mali brežuljak ispod kojega se navodno nalaze zakopane crkvene haljine. Slavko dalje pripovijeda da nikada i nikakva bujica nije mogla oštetiti ovaj brežuljak, a kada se radio seoski put zaobiđen je iz poštovanja prema priči.
Dakle, i ovo mjesto vapi za zaštitom i istraživanjima kako bi Vrdolska priča mogla biti završena i poznata svima. (Pripremio: Zoran Stojanović, prof.)
