Iako na izgled općina poduzima sve kako bi stanje dovela u normalu, ipak nemožemo se oteti dojmu da se nespremno dočekalo najavljene padavine, te da se više pod sredstvom medija želi predstaviti da je stanje dobro i da se dosta toga uradilo ipak doznajemo kako na prostoru samo mjesne zajednice Orašac/Proslap je sedam dana potpuno zameteno više od 200 osoba i to u glavnom na području Proslapa. Nakon više dojava sa ovih područja uputili smo se do Orašca kako bi imali uvid u stvarno stanje.
Cesta prema Tomislavgradu u dijelu na području općine Prozor/Rama dobro je očišćena, ali samo do Ravanjskog polja, do granice sa HB Županije. Upućujemo se prema Orašcu, očišćen je jedan kolnički trak, a dok je danas lijep dan nitko i ne pokušava da proširi čišćenje snijega na cesti prema Orašcu i Proslapu, najudaljenijim i najrazbacanijim selima i zaseocima od centra općine. Vozimo se bez problema, jer nitko više se neusuđuje, ako nije za muku uopće krenuti. Raščišćeni snijeg sa jedne i druge strane je visok i preko 2 m, pa je se skoro nemoguće mimoići.
Ovako izgleda cesta pored poznate Kršne grude u Kopčića strani.
Nastavljamo prema Orašcu, za sat vožnje sretamo jedno auto sa kojim se uz tešku muku uspijevamo mimoići
Zaustavljamo se na kratko u Vlakama gdje pokušavamo vidjeti nekoga da se raspitamo kako je dalje prema Proslapskoj planini, čovjek koji je donosio sujeno ovcama, reče nam kako su Milasi potpuno zameteni i da nitko nije ni pokušao raščišćavati „ hvala Bogu nije nitko bolestan, čuo sam se sa njima telefonski, ali se boje, ponestaje im namirnica i ima starih osoba.
Milasi koje je uspio bar malo približiti svijetu naš fotoaparat.
Dolazimo na Orašac, pravi zimski ugođaj, sretamo ljude koji su se već navikli da su kako kažu zadnji u svemu. Nisu baš govorljivi , kažu ajmo kod Paje popiti nešto, a snijeg će ipak jednog dana okopniti.
U kafiću kod Paje, opuštena atmosfera, popije se koja, igra ju se ljudi sa aparatima, klade se, pričaju viceve i dogodovštine iz nekih raniji vremena kada su u vrijeme rata bili centar svijeta. Pričaju kako prošle nedilje nije bilo mise, nije mogao doći ni fratar, a ni vjernici, sve je bilo blokirano. Od kako je crkve na Orašcu više od četrdeset godina prvi put se nije održala misa. Pitamo, moželi se do Proslapa, u glas odgovaraju, probajte i uvjerite se. Hoćemo platiti piće, nedozvoljavaju, već vele kad se vratite, ako se uopće mognete vratiti, onda je Vas platiti.
Krećemo puni optimizma da će mo kavu popiti i u Proslapskoj planini, ali naš optimizam je kratko trajao. Put koji je prije nekoliko dana pročišćen potpuno je zameten.
Početak puta prema Proslapu i Kozlu, bili smo sretni kada smo se uspjeli vratiti, pušancija, smetovi.
Sretamo Ibru Delić, koji živi sam, udaljen oko 2 km od Orašca, prema Proslapskoj planini. Pitamo ga šta ima dalje, kaže sve je ovako zameteno do njegove kuće, probio se do Orašca da nešto kupi i žuri odmah nazad dok nije jače zapuhalo.
Nazad u kafić, naš ulazak popraćen je smijehom, kažu pa tako misle i oni u štožeru Civilne zaštite, ma ovdje jedan stoj mora biti stalno prisutan, zamislite da oni koji su zaduženi za održavanje ovih puteva, također su zaduženi za održavanje Kućana, Hudutskog, Grevića i Tošćanice. I to sve sa jednim strojem, pa kako će biti očišćeno kad čovjek danas čisti Kućane, nadamo se da će Orašac i Proslap doći na red za tri-četiri dana, ali pod uvijetom da se stoj ne pokvari. Poslije nekoliko pića uvjere nas da krenemo u Klanac, vidite šta doli ima, kažu, prošao je bager jučer, ali nitko još iz Klanca nije dolazio ovdje, iako ima momaka koji imaju običaj doći svaki dan.
Uputili smo se u Klanac, jer ostalo nam je vremena pošto nismo mogli na Proslap.
Čim smo krenuli prema Klancu sretnemo nastavnika Marka-Oraškića i njegovog vijernog psa Rikija. Stanemo, i upitamo, što ide pješke, kaže: nemogu Mato i Branko s autom pa se on uputio pješice do Orašca. Produžimo u Klanac, nije dobra situacija, ali može se lagano.
Mata ima veliku lopatu, za koju kaže: ovo je izgleda najsigurniji stroj, vidite do sjena i jelena sam pročistio, pogledajte, kako su se poredali, snijeg im ne može ništa.
Pošto ste sa terenskim vozilom, zamolio bi Vas da odemo do Orašca da kupimo neke namirnice, jer mi ne možemo nikud mrdnut. Prihvatili smo zamolbu te otišli do trgovine gdje su Mato i Branko kupili potrebne namirnice te ih vratili natrg. Hvala Vam rekoše u glas, a sad idite dok nije zapuhalo.
Cesta prema Tomislavgradu u dijelu na području općine Prozor/Rama dobro je očišćena, ali samo do Ravanjskog polja, do granice sa HB Županije. Upućujemo se prema Orašcu, očišćen je jedan kolnički trak, a dok je danas lijep dan nitko i ne pokušava da proširi čišćenje snijega na cesti prema Orašcu i Proslapu, najudaljenijim i najrazbacanijim selima i zaseocima od centra općine. Vozimo se bez problema, jer nitko više se neusuđuje, ako nije za muku uopće krenuti. Raščišćeni snijeg sa jedne i druge strane je visok i preko 2 m, pa je se skoro nemoguće mimoići.
Ovako izgleda cesta pored poznate Kršne grude u Kopčića strani.
Nastavljamo prema Orašcu, za sat vožnje sretamo jedno auto sa kojim se uz tešku muku uspijevamo mimoići
Zaustavljamo se na kratko u Vlakama gdje pokušavamo vidjeti nekoga da se raspitamo kako je dalje prema Proslapskoj planini, čovjek koji je donosio sujeno ovcama, reče nam kako su Milasi potpuno zameteni i da nitko nije ni pokušao raščišćavati „ hvala Bogu nije nitko bolestan, čuo sam se sa njima telefonski, ali se boje, ponestaje im namirnica i ima starih osoba.
Milasi koje je uspio bar malo približiti svijetu naš fotoaparat.
Ovako izgleda početak puta za Milase, na spoju sa cestom Varvara-Orašac.
Dolazimo na Orašac, pravi zimski ugođaj, sretamo ljude koji su se već navikli da su kako kažu zadnji u svemu. Nisu baš govorljivi , kažu ajmo kod Paje popiti nešto, a snijeg će ipak jednog dana okopniti.
U kafiću kod Paje, opuštena atmosfera, popije se koja, igra ju se ljudi sa aparatima, klade se, pričaju viceve i dogodovštine iz nekih raniji vremena kada su u vrijeme rata bili centar svijeta. Pričaju kako prošle nedilje nije bilo mise, nije mogao doći ni fratar, a ni vjernici, sve je bilo blokirano. Od kako je crkve na Orašcu više od četrdeset godina prvi put se nije održala misa. Pitamo, moželi se do Proslapa, u glas odgovaraju, probajte i uvjerite se. Hoćemo platiti piće, nedozvoljavaju, već vele kad se vratite, ako se uopće mognete vratiti, onda je Vas platiti.
Krećemo puni optimizma da će mo kavu popiti i u Proslapskoj planini, ali naš optimizam je kratko trajao. Put koji je prije nekoliko dana pročišćen potpuno je zameten.
Početak puta prema Proslapu i Kozlu, bili smo sretni kada smo se uspjeli vratiti, pušancija, smetovi.
Sretamo Ibru Delić, koji živi sam, udaljen oko 2 km od Orašca, prema Proslapskoj planini. Pitamo ga šta ima dalje, kaže sve je ovako zameteno do njegove kuće, probio se do Orašca da nešto kupi i žuri odmah nazad dok nije jače zapuhalo.
Nazad u kafić, naš ulazak popraćen je smijehom, kažu pa tako misle i oni u štožeru Civilne zaštite, ma ovdje jedan stoj mora biti stalno prisutan, zamislite da oni koji su zaduženi za održavanje ovih puteva, također su zaduženi za održavanje Kućana, Hudutskog, Grevića i Tošćanice. I to sve sa jednim strojem, pa kako će biti očišćeno kad čovjek danas čisti Kućane, nadamo se da će Orašac i Proslap doći na red za tri-četiri dana, ali pod uvijetom da se stoj ne pokvari. Poslije nekoliko pića uvjere nas da krenemo u Klanac, vidite šta doli ima, kažu, prošao je bager jučer, ali nitko još iz Klanca nije dolazio ovdje, iako ima momaka koji imaju običaj doći svaki dan.
Uputili smo se u Klanac, jer ostalo nam je vremena pošto nismo mogli na Proslap.
Čim smo krenuli prema Klancu sretnemo nastavnika Marka-Oraškića i njegovog vijernog psa Rikija. Stanemo, i upitamo, što ide pješke, kaže: nemogu Mato i Branko s autom pa se on uputio pješice do Orašca. Produžimo u Klanac, nije dobra situacija, ali može se lagano.
Mata ima veliku lopatu, za koju kaže: ovo je izgleda najsigurniji stroj, vidite do sjena i jelena sam pročistio, pogledajte, kako su se poredali, snijeg im ne može ništa.
Pošto ste sa terenskim vozilom, zamolio bi Vas da odemo do Orašca da kupimo neke namirnice, jer mi ne možemo nikud mrdnut. Prihvatili smo zamolbu te otišli do trgovine gdje su Mato i Branko kupili potrebne namirnice te ih vratili natrg. Hvala Vam rekoše u glas, a sad idite dok nije zapuhalo.
