Ušao je u pokvareno, sagnjilo, smrtnim zadahom ispunjeno srce svijeta, pokrpao ga i očistio, oživio i ozdravio. Postao je njegov nutarnji život i njegova nutarnja snaga. Uskrs nije blagdan kada slavimo definitivni oproštaj Sina Božjega od ovoga svijeta; nego njegov definitivni ostanak. On je tu, u srcu onoga što nas nosi i što jesmo. Nije više prisutan „u tijelu“ – ovdje i sada, nego je prisutan u Duhu – uvijek i posvuda. Njegov božanski Duh postao je tajanstvena duša svijeta.

„Mir vama!“ – Po svom Duhu Uskrsli Gospodin nalazi se u svim bićima naše stvarnosti, kao srce njihova srca i bit njihove biti. Prisutan je u suzama koje dozivaju nebesku radost, u siromahu za čiju se ruku trebamo prihvatiti da bismo pronašli put do vječnoga Kraljevstva, prisutan je u nemoći kroz koju se očituje Božja snaga, u „ludosti križa“ u kojoj se očituje Božja mudrost, u prividnom porazu svojih najvjernijih kroz koji će se očitovati pobjeda Božjega milosrđa, u smrti iz koje rađa život. Uskrsli je poput svjetlosti dana, poput zraka kojega udišemo. Ne zamjećujemo ga, a on utemeljuje naš život. Uskrsli je u središtu zakona koji pokreće silni mehanizam svijeta. Njegov smo dio, a nismo svjesni da nas On nosi. Uskrsli čini onu najnutarnjiju strukturu svijeta koja će ostati i trijumfirati i onda kada se sav ovaj poredak sruši. Uskrsli raste u srcima ljudi u onoj mjeri u kojoj u njima raste glad i žeđ za istinom i pravdom, ljubavlju i životom.

„Mir vama!“ – Uskrsnućem započinje proces stvaranja Novog neba i Nove zemlje. Vrijeme između početka i konačnog dovršetka novog stvaranja naziva se ono što nazivamo povijest svijeta ili ljudski život. To je vrijeme u kojemu se i mi trebamo uključiti u proces novoga stvaranja, nastojeći prije svega pronaći put do uskrsnog jutra. Ovo vrijeme čini nam se dugo i bolno. Imamo osjećaj da se ovaj svijet, a i mi s njime, stalno nalazi između Velikog petka i Uskrsa, da se tu zaustavio. Puta prema uskrsnom jutru kao da više nema... No dobro se sjetiti, da na prvi Uskrs u dušama žena i učenika nije bilo ništa osim žalosti i gorke spoznaje da su jedino gladni i žedni Onoga koga više nema. Upravo ova gorka spoznaja i ova žalost dozvale su Uskrsloga. O, kada bismo i mi bili na takav način žalosni! On je blizu ožalošćenima. Ni od mene nije daleko, ali sam si često dalek ja sam.

„Mir vama!“ Ovim svojim pozdravom Uskrsli Isus zove, vabi, upozorava. Tamo gdje se čini da se ovaj svijet pretvorio u kaos, gdje se čini da sve paklene sile plešu ples uništenja i smrti, krije se zapravo znak da se približio čas konačnog Uskrsa. On se sigurno nalazi u lađi koja plovi vremenom. Oluja koja se poigrava lađom i prijeti uništenjem znak je da čitava priroda strepi od njegove blizine. A kad dođe njegov dan, nastat će velika tišina i lađica će meko pristati uz obalu vječnosti.

rv