U ovaj kraj stiže se pravim i prostranim putem, koji je do prije nekoliko godina bio makadam, pa je zbog slabe putne povezanosti u prošlosti cijelo područje ostalo u nekoj vrsti izolacije. Dobra strana toga je što je priroda ostala skoro netaknuta. Prvi dojam je teško opisati – kada pogledate oko sebe preplavi vas osjećaj širine, svježine i slobode, piše portal portalu mondo.ba.
Put vodi kroz kraška polja, s desne strane vas zabljesne jezero, dok pogled na Čvrsnicu i Vran planinu, čiji su vrhovi tokom cijele godine prekriveni snijegom, ostavlja bez riječi.
Iako postoji nekoliko većih vikend – naselja, tokom cijele godine ovdje živi samo pet domaćinstava, odnosno jedva tridesetak ljudi. Mi smo posjetili porodicu Ćavar koji su nas ugostili na svom seoskom imanju.
Krešimir kaže da je, unatoč ponekad teškim uvjetima, ovo jedino mjesto gdje želi da živi.
“Jedva sam čekao da završim školu i da se vratim ovdje”, priča nam, vodeći nas da vidimo krave i ovce, od čijeg se mlijeka pravi sir iz mješine, karakterističan za ovo podneblje.
Hodamo širokim poljem ograđenim električnom žicom, koja životinje sprečava da odlutaju, a Krešimir doziva krave da ih slikamo i “bolje upoznamo”.
Krave zainteresirano prilaze, a domaćin nam uz osmijeh kaže:
“Sljedeći put donesite malo kruha ili soli, jer ako ih jednom prevarite, one zapamte da su došle džaba i nakon toga se ne odazivaju”.
Prati nas mali, razigrani pas Džeki, koji dijeli farmu sa dva “rođaka” šarplaninca, krupna psa čuvara koji izgledaju impozantno, ali su izuzetno umiljati i pitomi.
Tu je i nekoliko mačaka, kokoši, telad i janjci…
Nakon obilaska imanja, domaćica Marija nas poziva u kuću “da prezalogajimo”. A na trpezi – sve domaće. Vruć kruh, tek pomuženo i skuhano mlijeko, domaći kajmak, maslac, jaja, sirevi, rakija borovača i domaći sok od višnje.
Jeli smo, ne stidimo se priznati, kao da nam je to prvi (ili posljednji) obrok u životu, a na samom kraju, stigla je topla štrudla s domaćim pekmezom…
Pričaju nam da nije uvijek lako živjeti na mjestu gdje nema mnogo ljudi i gdje priroda zna biti surova.
“Ne pamtim samo da je snijeg padao u julu, u svim ostalim mjesecima ga je, za mog života, bilo”, kaže Krešo. Njihov sin je osmi razred, a najbliža škola nalazi se 30-ak kilometara od njihove kuće.
U selu postoji još samo jedan đak, pa roditelji svakodnevno prelaze skoro 120 kilometara samo odvozeći i dovozeći ih iz škole.
Ipak, svo troje se slažu da nigdje drugo ne bi željeli da žive.
Pored obilaska seoskih domaćinstava, još je mnoštvo stvari koje možete ovdje da radite. Najočiglednija je skijanje, ukoliko dođete zimi, ali i klizanje na zaleđenom jezeru.
Nanese li vas put u proljeće, nikako nemojte propustiti obilazak dvije velike nekropole stećaka, nadgrobnih spomenika iz razdoblja od 12. do 14. vijeka.
Više na portalu mondo.ba
Put vodi kroz kraška polja, s desne strane vas zabljesne jezero, dok pogled na Čvrsnicu i Vran planinu, čiji su vrhovi tokom cijele godine prekriveni snijegom, ostavlja bez riječi.
Iako postoji nekoliko većih vikend – naselja, tokom cijele godine ovdje živi samo pet domaćinstava, odnosno jedva tridesetak ljudi. Mi smo posjetili porodicu Ćavar koji su nas ugostili na svom seoskom imanju.
Krešimir kaže da je, unatoč ponekad teškim uvjetima, ovo jedino mjesto gdje želi da živi.
“Jedva sam čekao da završim školu i da se vratim ovdje”, priča nam, vodeći nas da vidimo krave i ovce, od čijeg se mlijeka pravi sir iz mješine, karakterističan za ovo podneblje.
Hodamo širokim poljem ograđenim električnom žicom, koja životinje sprečava da odlutaju, a Krešimir doziva krave da ih slikamo i “bolje upoznamo”.
Krave zainteresirano prilaze, a domaćin nam uz osmijeh kaže:
“Sljedeći put donesite malo kruha ili soli, jer ako ih jednom prevarite, one zapamte da su došle džaba i nakon toga se ne odazivaju”.
Prati nas mali, razigrani pas Džeki, koji dijeli farmu sa dva “rođaka” šarplaninca, krupna psa čuvara koji izgledaju impozantno, ali su izuzetno umiljati i pitomi.
Tu je i nekoliko mačaka, kokoši, telad i janjci…
Nakon obilaska imanja, domaćica Marija nas poziva u kuću “da prezalogajimo”. A na trpezi – sve domaće. Vruć kruh, tek pomuženo i skuhano mlijeko, domaći kajmak, maslac, jaja, sirevi, rakija borovača i domaći sok od višnje.
Jeli smo, ne stidimo se priznati, kao da nam je to prvi (ili posljednji) obrok u životu, a na samom kraju, stigla je topla štrudla s domaćim pekmezom…
Pričaju nam da nije uvijek lako živjeti na mjestu gdje nema mnogo ljudi i gdje priroda zna biti surova.
“Ne pamtim samo da je snijeg padao u julu, u svim ostalim mjesecima ga je, za mog života, bilo”, kaže Krešo. Njihov sin je osmi razred, a najbliža škola nalazi se 30-ak kilometara od njihove kuće.
U selu postoji još samo jedan đak, pa roditelji svakodnevno prelaze skoro 120 kilometara samo odvozeći i dovozeći ih iz škole.
Ipak, svo troje se slažu da nigdje drugo ne bi željeli da žive.
Pored obilaska seoskih domaćinstava, još je mnoštvo stvari koje možete ovdje da radite. Najočiglednija je skijanje, ukoliko dođete zimi, ali i klizanje na zaleđenom jezeru.
Nanese li vas put u proljeće, nikako nemojte propustiti obilazak dvije velike nekropole stećaka, nadgrobnih spomenika iz razdoblja od 12. do 14. vijeka.
Više na portalu mondo.ba
