Nama, ljudima s kamena ili asfalta, ova je prispodoba možda daleka i strana. Mi nismo okruženi njivama i vrtovima. Ne poslujemo s lopatom i motikom. Živimo pred ekranima i ekranićima, poslujemo s tipkama, strojevima i 'miševima' (koji su i sami jedan mali stroj). Ipak, poruka prispodobe upućena je i nama. Hoće reći: Sjeme koje je Bog bacio na zemlju klija i raste, makar čovjek na njega i zaboravio, makar spavao, makar čak gazio po njemu i zatirao ga. U tom smislu dobro je podsjetiti se nekih činjenica.

U Rimskom Carstvu kršćanstvo je kroz tri stotine godina živjelo u podzemlju, progonjeno u ime cara i moralnog poretka, u ime helenističke kulture i dobrog ukusa, i zatirano svim sredstvima. Usprkos svemu, nakon tri stotine godina više od polovice Rimskog Carstva jesu kršćani. I upravo rimska civilizacija i grčka kultura postali su baza za daljnje širenje kršćanstva... U komunističkom Sovjetskom Savezu kroz sedamdeset godina progoni kršćana vršili su se na još okrutniji i perfidniji način nego u starom Rimu. A danas u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza vjerski život buja mnogo snažnijim životom nego u zapadnim, nekad kršćanskim (a uvijek slobodnim) zemljama.

Božje sjeme, ubačeno u njivu svijeta, klija i raste, htio to čovjek ili ne htio, radio na tome ili ne radio, bio on budan ili spavao. Jasno da on svojim zalijevanjem, svojim okopavanjem, svojim radom, svojim trudom pospješuje rast sjemena. No, Božje sjeme je ipak neovisno o čovjeku. Za njegov napredak i rast brine sam Bog.

To je važno znati u ovom našem vremenu u kojemu je, s jedne strane, opća ravnodušnost prema vjeri, stalna neprijateljska kampanja protiv Crkve i kršćanskih vrednota i vrlo perfidni progon Crkve, koji se provodi osobito preko medija; a s druge strane, tu su kršćani koji mirno spavaju, ili se međusobno svađaju, ili u ime potpuno neevanđeoskih ideja i stavova ustaju protiv ustroja Crkve i prijete raskolom.

Negdje u bavarskim brdima, kažu, postoji jedno selo strogo, do srži katoličko. U tom selu djelovao stari župnik koji je kroz gotovo pedeset godina svake nedjelje svoje vjernike nemilice šibao i ponižavao. Nikada im nije rekao nešto lijepo, utješno, pobudno. Neprestano bi sakupljao tračeva i prljavštine, što po novinama što u samom selu, i to bi svojim vjernicima nedjeljom servirao. Ljudi okolnih mjesta mislili su da će se njegovo stado raspršiti, da će ljudi prestati ići u crkvu. Ali ne! Mještani su svake nedjelje bili u punom broju tu. I kad bi ih netko sa strane upozorio na nemogućeg župnika, oni bi odgovarali: "Može župnik govoriti što hoće, ali mi ostajemo katolici!"

Poput ovih tvrdokornih katolika i današnja prispodoba zrači tvrdokornim optimizmom: Sve je u Božjim rukama, a njega nitko ne može zaustaviti – ni progoni, ni naša ravnodušnost, ni otpadi, ni statistike. Bog je svoje sjeme zasijao u tlo našega svijeta. Ono sigurno klija, sigurno raste i sigurno će jednom uroditi svojim rodom.

rv