Na području Mostara u posljednje vrijeme se sve češće bilježe slučajevi nelegalnog korištenja oružja, aktiviranja bombi i eksplozivnih sredstava, što među građanima izaziva strah i dovodi u pitanje opću sigurnost u tom gradu.
Da je Mostar poprilično nesiguran grad smatra i doktor sigurnosnih znanosti Sandi Dizdarević koji u razgovoru za Klix.ba otkriva kako svaka druga ili treća obitelj posjeduje neku vrstu oružja.
"Protupravno posjedovanje oružja i eksplozivnih naprava nije samo problem Mostara i HNŽ, već cjelokupne Bosne i Hercegovine, pa i regije. Bombe se prema pozitivnim pravnim propisima ubrajaju u eksplozivne naprave i kao takve su strogo zabranjene za posjedovanje fizičkim i pravnim osobama, osim vojnih i policijskih službi. Nažalost, veliki broj ilegalnog oružja i eksplozivnih naprava potječe iz proteklog rata. Nakon rata, mnogi građani oružje koje su posjedovali nisu razdužili niti su iste predali u akcijama koje su pravile međunarodne policijske i vojne misije u suradnji s nacionalnim vlastima", kazuje Dizdarević.
Sociološko psihološke nesigurnosti
On smatra da se radi o jednoj vrsti sociološko psihološke nesigurnosti u cjelokupan sustav, zbog koje su građani nakon rata, u postratnom razdoblju prikrili posjedovanje ilegalnog naoružanja.
"Ne postoji znanstvena metodologija niti metodi temeljem kojih bi se došlo do preciznih podataka u smislu broja naoružanja, kao i vrste. Rezultati ovakvih istraživanja uvijek ukazuju na određenu vjerojatnost. U posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini provedeno je nekoliko istraživanja bilo kroz magistarske teze ili doktorske disertacije ili od nevladinih organizacija koje su u svojim timovima okupile eksperte različitih profila. Rezultati istraživanja takve vrste bili su svaki put zabrinjavajući", objašnjava Dizdarević.
Ono što je s znanstvenog aspekta posebno zanimljivo, kako nastavlja, jeste permanentnost u rezultatima takvih istraživanja.
"Većina takvih istraživanja je na temelju dobivenih rezultata vršila procjenu količine oružja u odnosu na broj stanovnika. Zaključci većeg broja istraživanja utemeljenih na egzaktnim podacima ukazuju na to da u skoro svakom drugom ili trećem stanu ima neka vrsta oružja", tvrdi Dizdarević.
Da se radi o veoma ozbiljnom fenomenu, kako naglašava, ukazuju i izvještaji međunarodnih ekspertskih grupa.
U BiH veoma lako doći do ilegalnog oružja
"Tako, recimo, u izvještaju iz petog mjeseca 2019. godine The Global Initiative Against Transnational Organized Crime, pod nazivom Žarište organiziranog kriminala na Zapadnom Balkanu označava Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj je veoma lako na ilegalnom tržištu doći do oružja i eksplozivnih naprava", upozorava Dizdarević.
Kontrolu ilegalnog oružja i eksplozivnih naprava prema njegovim riječima kontroliraju kriminalno podzemlje i kriminalne organizacije.
"Kontrolu legalno izdanog oružja kontroliraju nadležne policijske uprave koje izdaju dozvole i inspekcije Ministarstva unutarnjih poslova. HNŽ je do prije godinu bila jedna od županija koji su imali poprilično zastarjela zakonska rješenja, ali je inicijativom MUP-a HNŽ, kao i neovisnih eksperata, takav zakon izmijenjen i poprilično usklađen sa zakonima drugih županija, ali i EU regulativama. Policijske službe i agencije u Bosni i Hercegovini koje djeluju pod nadzorom nadležnih tužiteljstava o svakom saznanju o posjedovanju nelegalnog oružja i eksplozivnih naprava su dužne iste oduzeti", pojašnjava Dizdarević.
Ali veliki mnogobrojni građani ipak nisu predali ubojita sredstva i nelegalno ih drže u svojim posjedima. Dizdarević smatra kako je puno čimbenika koji su utjecali na odluke građana BiH da zadrže takvo naoružanje.
U oružju vide mogućnost obrane
"Skoro svake godine su međunarodne policijske misije provodile akcije dobrovoljne predaje oružja u kojim se jamčila amnestija. Određen broj naoružanja je i predan. Međutim, daleko veći broj ilegalnog oružja i eksplozivnih naprava i materija je zadržan, prema rezultatima istraživanja. Živimo u zemlji s veoma turbulentnim i nedovršenim političkim sustavom, pod stalnim pritiscima i prijetnjama rata, s nezadovoljnim sigurnosnim i pravosudnim sustavima. Građani su pod takvim pritiscima stalno u strahu, ne samo u ekonomskom, već i sociološkom smislu. Život u okruženju u kojem već 25 godina mnogi pričaju o nekakvom njihovom ratu izaziva nesigurnost, zbog čega je veliki broj građana konformistički orijentiran prema grupi, dok u oružju koje su zadržali vide mogućnost obrane", pojašnjava Dizdarević.
Prema svemu navedenom, ipak je irelevantno uzimati samo jedan faktor u procjeni sigurnosti.
"Međutim, ako se fenomen ilegalnog posjedovanja naoružanja i eksplozivnih naprava prihvati kao jedan u nizu, a koji se može dovesti u kauzalnu vezu s posljedicama poput razbojništva, ubojstava, ratnih zločina, gospodarskog kriminaliteta, onda se percepcija sigurnosti mijenja. U kontekstu ilegalnog naoružanja Grad Mostar i HNŽ nije ništa manje siguran nego drugi gradovi u BiH. Međutim, ako sagledamo broj krivičnih djela na području HNŽ, vrstu kaznenih djela, sivi i tamni broj, sigurnosnu kulturu uopće, otkrivenost počinitelja tih krivičnih djela, vrstu i količinu droge koja se zaplijeni u odnosu na broj heroinskih ovisnika (koji su na metadonskoj ili drugoj vrsti terapija), onda se nedvojbeno može zaključiti da je Grad Mostar poprilično nesiguran grad", zaključio je Dizdarević u razgovoru za Klix.ba.
Da je Mostar poprilično nesiguran grad smatra i doktor sigurnosnih znanosti Sandi Dizdarević koji u razgovoru za Klix.ba otkriva kako svaka druga ili treća obitelj posjeduje neku vrstu oružja.
"Protupravno posjedovanje oružja i eksplozivnih naprava nije samo problem Mostara i HNŽ, već cjelokupne Bosne i Hercegovine, pa i regije. Bombe se prema pozitivnim pravnim propisima ubrajaju u eksplozivne naprave i kao takve su strogo zabranjene za posjedovanje fizičkim i pravnim osobama, osim vojnih i policijskih službi. Nažalost, veliki broj ilegalnog oružja i eksplozivnih naprava potječe iz proteklog rata. Nakon rata, mnogi građani oružje koje su posjedovali nisu razdužili niti su iste predali u akcijama koje su pravile međunarodne policijske i vojne misije u suradnji s nacionalnim vlastima", kazuje Dizdarević.
Sociološko psihološke nesigurnosti
On smatra da se radi o jednoj vrsti sociološko psihološke nesigurnosti u cjelokupan sustav, zbog koje su građani nakon rata, u postratnom razdoblju prikrili posjedovanje ilegalnog naoružanja.
"Ne postoji znanstvena metodologija niti metodi temeljem kojih bi se došlo do preciznih podataka u smislu broja naoružanja, kao i vrste. Rezultati ovakvih istraživanja uvijek ukazuju na određenu vjerojatnost. U posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini provedeno je nekoliko istraživanja bilo kroz magistarske teze ili doktorske disertacije ili od nevladinih organizacija koje su u svojim timovima okupile eksperte različitih profila. Rezultati istraživanja takve vrste bili su svaki put zabrinjavajući", objašnjava Dizdarević.
Ono što je s znanstvenog aspekta posebno zanimljivo, kako nastavlja, jeste permanentnost u rezultatima takvih istraživanja.
"Većina takvih istraživanja je na temelju dobivenih rezultata vršila procjenu količine oružja u odnosu na broj stanovnika. Zaključci većeg broja istraživanja utemeljenih na egzaktnim podacima ukazuju na to da u skoro svakom drugom ili trećem stanu ima neka vrsta oružja", tvrdi Dizdarević.
Da se radi o veoma ozbiljnom fenomenu, kako naglašava, ukazuju i izvještaji međunarodnih ekspertskih grupa.
U BiH veoma lako doći do ilegalnog oružja
"Tako, recimo, u izvještaju iz petog mjeseca 2019. godine The Global Initiative Against Transnational Organized Crime, pod nazivom Žarište organiziranog kriminala na Zapadnom Balkanu označava Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj je veoma lako na ilegalnom tržištu doći do oružja i eksplozivnih naprava", upozorava Dizdarević.
Kontrolu ilegalnog oružja i eksplozivnih naprava prema njegovim riječima kontroliraju kriminalno podzemlje i kriminalne organizacije.
"Kontrolu legalno izdanog oružja kontroliraju nadležne policijske uprave koje izdaju dozvole i inspekcije Ministarstva unutarnjih poslova. HNŽ je do prije godinu bila jedna od županija koji su imali poprilično zastarjela zakonska rješenja, ali je inicijativom MUP-a HNŽ, kao i neovisnih eksperata, takav zakon izmijenjen i poprilično usklađen sa zakonima drugih županija, ali i EU regulativama. Policijske službe i agencije u Bosni i Hercegovini koje djeluju pod nadzorom nadležnih tužiteljstava o svakom saznanju o posjedovanju nelegalnog oružja i eksplozivnih naprava su dužne iste oduzeti", pojašnjava Dizdarević.
Ali veliki mnogobrojni građani ipak nisu predali ubojita sredstva i nelegalno ih drže u svojim posjedima. Dizdarević smatra kako je puno čimbenika koji su utjecali na odluke građana BiH da zadrže takvo naoružanje.
U oružju vide mogućnost obrane
"Skoro svake godine su međunarodne policijske misije provodile akcije dobrovoljne predaje oružja u kojim se jamčila amnestija. Određen broj naoružanja je i predan. Međutim, daleko veći broj ilegalnog oružja i eksplozivnih naprava i materija je zadržan, prema rezultatima istraživanja. Živimo u zemlji s veoma turbulentnim i nedovršenim političkim sustavom, pod stalnim pritiscima i prijetnjama rata, s nezadovoljnim sigurnosnim i pravosudnim sustavima. Građani su pod takvim pritiscima stalno u strahu, ne samo u ekonomskom, već i sociološkom smislu. Život u okruženju u kojem već 25 godina mnogi pričaju o nekakvom njihovom ratu izaziva nesigurnost, zbog čega je veliki broj građana konformistički orijentiran prema grupi, dok u oružju koje su zadržali vide mogućnost obrane", pojašnjava Dizdarević.
Prema svemu navedenom, ipak je irelevantno uzimati samo jedan faktor u procjeni sigurnosti.
"Međutim, ako se fenomen ilegalnog posjedovanja naoružanja i eksplozivnih naprava prihvati kao jedan u nizu, a koji se može dovesti u kauzalnu vezu s posljedicama poput razbojništva, ubojstava, ratnih zločina, gospodarskog kriminaliteta, onda se percepcija sigurnosti mijenja. U kontekstu ilegalnog naoružanja Grad Mostar i HNŽ nije ništa manje siguran nego drugi gradovi u BiH. Međutim, ako sagledamo broj krivičnih djela na području HNŽ, vrstu kaznenih djela, sivi i tamni broj, sigurnosnu kulturu uopće, otkrivenost počinitelja tih krivičnih djela, vrstu i količinu droge koja se zaplijeni u odnosu na broj heroinskih ovisnika (koji su na metadonskoj ili drugoj vrsti terapija), onda se nedvojbeno može zaključiti da je Grad Mostar poprilično nesiguran grad", zaključio je Dizdarević u razgovoru za Klix.ba.
