Čeka li nas u 2021. ili 2022. veliki povratak inflacije? Pitanje je to koje se sve češće postavlja unazad nekoliko mjeseci. Globalni monetarni i fiskalni stimulansi poprimili su razmjere uz koje vrlo ozbiljni eksperti počinju vjerovati kako uvjeti povijesno niskih kamata, vrlo niskog rasta cijena ili čak deflacije ne mogu trajati vječno. Polako se stvara konsenzus među opreznim analitičarima prema kojem ćemo sasvim sigurno ponovo živjeti u inflatornom okružju, ali su oni koji procjenjuju kako bi inflacija mogla biti tolika da sa sobom donese ozbiljniji stres još uvijek u manjini.
Povratak inflacije najavilo je više ozbiljnih ekonomista i uglednih fond menadžera. Jedan od onih zabrinutijih jest, primjerice, bivši australski ministar financija Costello koji vodi ogromni nacionalni Future Fund. On je progovorio da ga brine to što su centralne banke jeftinim novcem napuhale balone u cijenama tehnoloških dionica i australskih nekretnina. Smatra da bi kamate koje su, povijesno gledano, na najnižim razinama i programi otkupa obveznica mogli dovesti do inflacije, urušavanja cijena mnogih dionica na globalnim tržištima, te velikog pritiska na rast cijena državnih obveznica. Costello ima 135 tisuća milijardi razloga biti zabrinut. Toliko je, naime, težak fond kojim upravlja.
Brutalan rast cijena
Costello nije usamljen strijelac kad predosjeća dolazak inflacije. Više velikih investitora počelo je prilagođavati svoje portfelje jer procjenjuju da bi se povijest mogla ponoviti: u prošlim razdobljima s upečatljivom inflacijom realni povrati uloženog u dionice i obveznice bili su negativni, dok su u zadnjem desetljeću, u kojem inflatorni pritisak praktično nije postojao, ti povrati bili odlični. Menadžeri koji upravljaju imovinom zatrpani su upitima bogatih klijenata koji sve češće pitaju što ih čeka ako dođe do povratka inflacije. Strah od inflacije postao je redovna tema na sastancima velikih institucionalnih investitora. Prateći sve te brige, čovjek bi rekao kako bismo u mjesecima koji dolaze, čim krene oporavak od krize izazvane pandemijom, mogli očekivati eksploziju cijena, pa ipak praktično nitko od ozbiljnih prognozera ne očekuje veliku financijsku dramu. Je li realno biti zabrinut zbog povratka inflacije, ili se radovati što će velike centralne banke napokon realizirati ono što neuspješno pokušavaju od zadnje financijske krize 2008. - potaknuti umjerenu inflaciju?
"Inflacija se sigurno vraća jer od veljače i ožujka ulazimo u razdoblje kada cijena nafte gura indekse prema gore zbog niske razine u vrijeme prvog lockdowna 2020. godine. Osim toga, oporavlja se potrošnja, a dugoročne kamatne stope u SAD-u rastu. Međutim, rast će biti umjeren i ne treba očekivati promjene u monetarnoj politici vodećih centralnih banaka sve dok postkorona oporavak ne uzme ozbiljnijega maha, a to neće biti još ove godine", smatra jedan od vodećih domaćih ekonomista, Velimir Šonje.
Ekonomist Željko Lovrinčević pak tvrdi da već imamo inflaciju, samo ne onu koju uobičajeno mjerimo. Do sada su države i centralne banke fokus stavljale na praćenje kretanja cijena roba i usluga, pa je ekstremni rast cijena na dijelovima tržišta vrijednosnica i nekretnina ostao neprimijećen. "Inflacije možda nema u klasičnom smislu riječi, ali ako gledamo pojedine investicijske klase, možemo reći da inflacija buja. Tu imamo brutalni rast cijena i preraspodjelu bogatstva u korist bogatih", upozorava Lovrinčević koji ne vjeruje da će doći do eksplozije cijena roba i usluga, nego do umjerene potrošačke inflacije koja sa sobom možda može rezultirati teškim udarcem na tržište državnih i korporativnih dugova. U konačnici će sve te velike nove dugove država emitirane u cilju poticaja u konačnici opet platiti pretežiti broj siromašnijih građana kroz potrošačke poreze, naglašava Lovrinčević.
Iako ono što gledamo na robnim i nekretninskim tržištima u zadnje vrijeme sugerira intenziviranje inflacijskih pritisaka, MMF je prognozirao prosječnu godišnju stopu inflacije naprednih ekonomija na 1,6 posto u 2021. godini. Ugledni Citigroup otišao je s prognozom od 2,3 posto nešto dalje. Consensus Economics procijenio je pak za Sjedinjene Države inflaciju u 2021. na razini nešto višoj od 2 posto, za eurozonu vjeruju kako će se kretati negdje između 1 do 1,5 posto. Ukratko: većina teškaša među prognostičkim imenima trudi se biti vrlo umjerena u prognozama inflacije, baš kao što su mnogi zabrinuti oko njezina robusnog povratka. Isto tako, ta umjerena većina ne zna što se sve u "novom normalnom" iskrivljenih financijskih tržišta može dogoditi, ako inflacija ozbiljnije zakuha - sve je moguće; od duboke recesije do valutnih krahova. Mnogi se odbijaju baviti takvim mislima.
Epska nadogradnja
Zanimljivo zapažanje imao je jedan od najuglednijih komentatora The Financial Timesa, Martin Wolf. "Neki analitičari izgleda vjeruju kako je veliki skok inflacije nezamisliv jer se tako nešto dugo nije dogodilo. To je loš argument. Mnogi su tako smatrali da je globalna financijska kriza također nezamisliva jer se dugo nije dogodila. Isto tako, mnogi su u šezdesetima također smatrali kako je skok inflacije u sedamdesetima nezamisliv", ironično je komentirao Wolf te upozorio kako i danas mnogi smatraju da će relativno niska nezaposlenost zauzdati inflaciju, iako bi višak potražnje mogao dovesti do rasta nadnica odnosno cijena. Pritom očigledno rastu očekivanja inflacije kod velikog broja tržišnih sudionika, od kojih su mnogi zaboravili koliko je teško i skupo bilo obuzdati inflaciju u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Danas zapravo nitko ne može procijeniti kakve bi mogle biti globalne posljedice naglog zahuktavanja inflacije jer se nalazimo na potpuno neistraženom teritoriju na koji su nas dovele hiperekspanzivne monetarne i fiskalne politike.
Ključno pitanje ekonomske današnjice, koje će predodrediti ne samo ekonomsku i financijsku budućnost svijeta nego i sve što možemo očekivati od života, glasi: kad je fiskalnih i monetarnih stimulansa previše?
Uzmimo za primjer Sjedinjene Države. U krizi 2008. godine činilo se da gledamo povratak državnog intervencionizma na velika vrata kroz monetarne i fiskalne poticaje. Ostalo je otvoreno pitanje je li u 2009. isporučeno previše ili premalo stimulansa. Mnogi kažu premalo. No, ono što smo vidjeli nakon početka krize izazvane pandemijom, stimulansi su bez presedana, a najavljuju se novi. Federalne rezerve izazvale su u strahu za stabilnost financijskih tržišta eksplozivni rast ponude novca (tzv. M4 agregata), kakav još nije viđen. U jednom trenutku taj rast premašio je 30 posto. Sada administracija Joea Bidena predlaže epsku nadogradnju dosadašnjih američkih fiskalnih stimulansa. Na postojeće poticaje planiraju potrošiti još 1,9 tisuća milijardi dolara. Fiskalni stimulans dosegnut će nevjerojatnih 13 posto američkog BDP-a, a proračunski deficit dosegnut će razinu viđenu jedino u Drugome svjetskom ratu. Čak su i poznati pobornici Keynesova pristupa rješavanju ekonomskih problema jako zabrinuti. Bivši šef američkog Treasurya i Obamin savjetnik, Larry Summers, u Washington Postu oštro je kritizirao izdašnost poticaja kao ekstravagantno velik, iako je poznato da podržava Bidena. A Summers je čovjek koji je skovao teoriju "sekularne stagnacije" u kojoj se za rast treba boriti upravo fiskalni stimulansima. Visoku razinu zabrinutosti oko razine poticaja iskazao je i slavni Olivier Blanchard, bivši glavni ekonomist MMF-a, čovjek koji također podržava Bidena, piše Novac.hr.
U čemu je problem?
Fiskalni debakl
U osnovi sve se svodi na to jesu li u pravu oni koji procjenjuju kako je razlika između stvarnog i potencijalnog rasta BDP-a američke ekonomije mala ili velika. Ako je ta razlika mala, onda će enormni stimulansi dovesti do pregrijavanja ekonomije, produbljivanja strukturnih problema, povećanja ovisnosti o daljnjim stimulansima, inflacije, novih balona vrijednosti različitih vrsta imovine koji će posljedično pucati, fiskalnog debakla te, u konačnici, do nove dublje i teže krize koja se može manifestirati na raznorazne načine. Ako je pak razlika između stvarnog i potencijalno outputa velika, onda bi ekstravagantno veliki poticaji mogli imati smisla. Trenutačna procjena MMF-a jest da je aktualni rast u 2021. u Sjedinjenim Državama i Japanu te nešto više od jednog postotnog poena niži od potencijalnog, dok je za EU i Britaniju ta razlika ipak nešto viša te više od 3 posto, pa ispada da u EU izdašniji poticaji imaju više smisla, iako su planirani puno manji nego u Sjedinjenim Državama.
U eurozoni je nakon nekoliko deflacijskih mjeseci krajem 2021. inflacija u veljači skočila na blizu 1 posto, što je za stari kontinent iznenadni i strmoglavi rast, iako prije poželjan nego zabrinjavajući. U Sjedinjenim Državama su pak potrošačke cijene na godišnjoj razini u siječnju narasle 1,4 posto, ali dolazi do zahuktavanja cijena energije i hrane, pa kod potrošača jačaju inflacijska očekivanja. Potrošači prema istraživanju Sveučilišta Michigan očekuju da će američka inflacija dosegnuti visokih 3,3 posto u sljedećih 12 mjeseci.
Nitko ozbiljan, pa ni potrošači, ne očekuju da će inflacija probiti 5 posto, ali i umjereni rast inflacije može vrlo značajno utjecati na ponašanje investitora s obzirom na visoke valuacije dioničkih tržišta te neobičnu situaciju na obvezničkim tržištima koja su centralne banke kroz politiku niskih i negativnih kamata te programe otkupa vrijednosnica u potpunosti iskrivila.
Predstoji nam godina ekstremno brzog oporavka koji može završiti novim ekonomskim zamahom ili dubokom recesijom, ali, opet, i stagflacijom te ekonomskim tavorenjem bez značajnog pada i rasta. Sve su, dakle, opcije u igri. Pred nama je, sa ili bez pandemije, jedna jako uzbudljiva godina koja će brzo ponuditi svoje neumoljive odgovore na teško pitanje što će biti s inflacijom.
Povratak inflacije najavilo je više ozbiljnih ekonomista i uglednih fond menadžera. Jedan od onih zabrinutijih jest, primjerice, bivši australski ministar financija Costello koji vodi ogromni nacionalni Future Fund. On je progovorio da ga brine to što su centralne banke jeftinim novcem napuhale balone u cijenama tehnoloških dionica i australskih nekretnina. Smatra da bi kamate koje su, povijesno gledano, na najnižim razinama i programi otkupa obveznica mogli dovesti do inflacije, urušavanja cijena mnogih dionica na globalnim tržištima, te velikog pritiska na rast cijena državnih obveznica. Costello ima 135 tisuća milijardi razloga biti zabrinut. Toliko je, naime, težak fond kojim upravlja.
Brutalan rast cijena
Costello nije usamljen strijelac kad predosjeća dolazak inflacije. Više velikih investitora počelo je prilagođavati svoje portfelje jer procjenjuju da bi se povijest mogla ponoviti: u prošlim razdobljima s upečatljivom inflacijom realni povrati uloženog u dionice i obveznice bili su negativni, dok su u zadnjem desetljeću, u kojem inflatorni pritisak praktično nije postojao, ti povrati bili odlični. Menadžeri koji upravljaju imovinom zatrpani su upitima bogatih klijenata koji sve češće pitaju što ih čeka ako dođe do povratka inflacije. Strah od inflacije postao je redovna tema na sastancima velikih institucionalnih investitora. Prateći sve te brige, čovjek bi rekao kako bismo u mjesecima koji dolaze, čim krene oporavak od krize izazvane pandemijom, mogli očekivati eksploziju cijena, pa ipak praktično nitko od ozbiljnih prognozera ne očekuje veliku financijsku dramu. Je li realno biti zabrinut zbog povratka inflacije, ili se radovati što će velike centralne banke napokon realizirati ono što neuspješno pokušavaju od zadnje financijske krize 2008. - potaknuti umjerenu inflaciju?
"Inflacija se sigurno vraća jer od veljače i ožujka ulazimo u razdoblje kada cijena nafte gura indekse prema gore zbog niske razine u vrijeme prvog lockdowna 2020. godine. Osim toga, oporavlja se potrošnja, a dugoročne kamatne stope u SAD-u rastu. Međutim, rast će biti umjeren i ne treba očekivati promjene u monetarnoj politici vodećih centralnih banaka sve dok postkorona oporavak ne uzme ozbiljnijega maha, a to neće biti još ove godine", smatra jedan od vodećih domaćih ekonomista, Velimir Šonje.
Ekonomist Željko Lovrinčević pak tvrdi da već imamo inflaciju, samo ne onu koju uobičajeno mjerimo. Do sada su države i centralne banke fokus stavljale na praćenje kretanja cijena roba i usluga, pa je ekstremni rast cijena na dijelovima tržišta vrijednosnica i nekretnina ostao neprimijećen. "Inflacije možda nema u klasičnom smislu riječi, ali ako gledamo pojedine investicijske klase, možemo reći da inflacija buja. Tu imamo brutalni rast cijena i preraspodjelu bogatstva u korist bogatih", upozorava Lovrinčević koji ne vjeruje da će doći do eksplozije cijena roba i usluga, nego do umjerene potrošačke inflacije koja sa sobom možda može rezultirati teškim udarcem na tržište državnih i korporativnih dugova. U konačnici će sve te velike nove dugove država emitirane u cilju poticaja u konačnici opet platiti pretežiti broj siromašnijih građana kroz potrošačke poreze, naglašava Lovrinčević.
Iako ono što gledamo na robnim i nekretninskim tržištima u zadnje vrijeme sugerira intenziviranje inflacijskih pritisaka, MMF je prognozirao prosječnu godišnju stopu inflacije naprednih ekonomija na 1,6 posto u 2021. godini. Ugledni Citigroup otišao je s prognozom od 2,3 posto nešto dalje. Consensus Economics procijenio je pak za Sjedinjene Države inflaciju u 2021. na razini nešto višoj od 2 posto, za eurozonu vjeruju kako će se kretati negdje između 1 do 1,5 posto. Ukratko: većina teškaša među prognostičkim imenima trudi se biti vrlo umjerena u prognozama inflacije, baš kao što su mnogi zabrinuti oko njezina robusnog povratka. Isto tako, ta umjerena većina ne zna što se sve u "novom normalnom" iskrivljenih financijskih tržišta može dogoditi, ako inflacija ozbiljnije zakuha - sve je moguće; od duboke recesije do valutnih krahova. Mnogi se odbijaju baviti takvim mislima.
Epska nadogradnja
Zanimljivo zapažanje imao je jedan od najuglednijih komentatora The Financial Timesa, Martin Wolf. "Neki analitičari izgleda vjeruju kako je veliki skok inflacije nezamisliv jer se tako nešto dugo nije dogodilo. To je loš argument. Mnogi su tako smatrali da je globalna financijska kriza također nezamisliva jer se dugo nije dogodila. Isto tako, mnogi su u šezdesetima također smatrali kako je skok inflacije u sedamdesetima nezamisliv", ironično je komentirao Wolf te upozorio kako i danas mnogi smatraju da će relativno niska nezaposlenost zauzdati inflaciju, iako bi višak potražnje mogao dovesti do rasta nadnica odnosno cijena. Pritom očigledno rastu očekivanja inflacije kod velikog broja tržišnih sudionika, od kojih su mnogi zaboravili koliko je teško i skupo bilo obuzdati inflaciju u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Danas zapravo nitko ne može procijeniti kakve bi mogle biti globalne posljedice naglog zahuktavanja inflacije jer se nalazimo na potpuno neistraženom teritoriju na koji su nas dovele hiperekspanzivne monetarne i fiskalne politike.
Ključno pitanje ekonomske današnjice, koje će predodrediti ne samo ekonomsku i financijsku budućnost svijeta nego i sve što možemo očekivati od života, glasi: kad je fiskalnih i monetarnih stimulansa previše?
Uzmimo za primjer Sjedinjene Države. U krizi 2008. godine činilo se da gledamo povratak državnog intervencionizma na velika vrata kroz monetarne i fiskalne poticaje. Ostalo je otvoreno pitanje je li u 2009. isporučeno previše ili premalo stimulansa. Mnogi kažu premalo. No, ono što smo vidjeli nakon početka krize izazvane pandemijom, stimulansi su bez presedana, a najavljuju se novi. Federalne rezerve izazvale su u strahu za stabilnost financijskih tržišta eksplozivni rast ponude novca (tzv. M4 agregata), kakav još nije viđen. U jednom trenutku taj rast premašio je 30 posto. Sada administracija Joea Bidena predlaže epsku nadogradnju dosadašnjih američkih fiskalnih stimulansa. Na postojeće poticaje planiraju potrošiti još 1,9 tisuća milijardi dolara. Fiskalni stimulans dosegnut će nevjerojatnih 13 posto američkog BDP-a, a proračunski deficit dosegnut će razinu viđenu jedino u Drugome svjetskom ratu. Čak su i poznati pobornici Keynesova pristupa rješavanju ekonomskih problema jako zabrinuti. Bivši šef američkog Treasurya i Obamin savjetnik, Larry Summers, u Washington Postu oštro je kritizirao izdašnost poticaja kao ekstravagantno velik, iako je poznato da podržava Bidena. A Summers je čovjek koji je skovao teoriju "sekularne stagnacije" u kojoj se za rast treba boriti upravo fiskalni stimulansima. Visoku razinu zabrinutosti oko razine poticaja iskazao je i slavni Olivier Blanchard, bivši glavni ekonomist MMF-a, čovjek koji također podržava Bidena, piše Novac.hr.
U čemu je problem?
Fiskalni debakl
U osnovi sve se svodi na to jesu li u pravu oni koji procjenjuju kako je razlika između stvarnog i potencijalnog rasta BDP-a američke ekonomije mala ili velika. Ako je ta razlika mala, onda će enormni stimulansi dovesti do pregrijavanja ekonomije, produbljivanja strukturnih problema, povećanja ovisnosti o daljnjim stimulansima, inflacije, novih balona vrijednosti različitih vrsta imovine koji će posljedično pucati, fiskalnog debakla te, u konačnici, do nove dublje i teže krize koja se može manifestirati na raznorazne načine. Ako je pak razlika između stvarnog i potencijalno outputa velika, onda bi ekstravagantno veliki poticaji mogli imati smisla. Trenutačna procjena MMF-a jest da je aktualni rast u 2021. u Sjedinjenim Državama i Japanu te nešto više od jednog postotnog poena niži od potencijalnog, dok je za EU i Britaniju ta razlika ipak nešto viša te više od 3 posto, pa ispada da u EU izdašniji poticaji imaju više smisla, iako su planirani puno manji nego u Sjedinjenim Državama.
U eurozoni je nakon nekoliko deflacijskih mjeseci krajem 2021. inflacija u veljači skočila na blizu 1 posto, što je za stari kontinent iznenadni i strmoglavi rast, iako prije poželjan nego zabrinjavajući. U Sjedinjenim Državama su pak potrošačke cijene na godišnjoj razini u siječnju narasle 1,4 posto, ali dolazi do zahuktavanja cijena energije i hrane, pa kod potrošača jačaju inflacijska očekivanja. Potrošači prema istraživanju Sveučilišta Michigan očekuju da će američka inflacija dosegnuti visokih 3,3 posto u sljedećih 12 mjeseci.
Nitko ozbiljan, pa ni potrošači, ne očekuju da će inflacija probiti 5 posto, ali i umjereni rast inflacije može vrlo značajno utjecati na ponašanje investitora s obzirom na visoke valuacije dioničkih tržišta te neobičnu situaciju na obvezničkim tržištima koja su centralne banke kroz politiku niskih i negativnih kamata te programe otkupa vrijednosnica u potpunosti iskrivila.
Predstoji nam godina ekstremno brzog oporavka koji može završiti novim ekonomskim zamahom ili dubokom recesijom, ali, opet, i stagflacijom te ekonomskim tavorenjem bez značajnog pada i rasta. Sve su, dakle, opcije u igri. Pred nama je, sa ili bez pandemije, jedna jako uzbudljiva godina koja će brzo ponuditi svoje neumoljive odgovore na teško pitanje što će biti s inflacijom.
