Kada su komunističko-partizanske snage zauzele područja koja su bila pod vlasti NDH, slijedila je krvava odmazda nad duhovnim pastirima i hrvatskim pukom. Za pokolj je bila zadužena posebna postrojba koja je izravno odgovarala vrhovnom zapovijedniku NOV-a Josipu Brozu Titu.
Naime, komunističko-partizanske snage koje su ulazile u sela s hrvatskim katoličkim pučanstvom imale su popise viđenijih ljudi koji im se nisu željeli priključiti i koje je trebalo likvidirati. Popise su sastavili članovi partijskih ćelija tih mjesta.
Kako bi zataškali zločine, egzekutori su tijela svojih žrtava bacali u jame i škrape diljem BiH. Svjedoci su u strahu od odmazde o svemu morali šutjeti.
Završetkom Drugog svjetskog rata ubijanje je preraslo u progone preživjelih. Crkveni su poglavari s velikim brojem svećenstva početkom pedesetih godina prošloga stoljeća zbog montiranih sudskih procesa završavali po jugo-komunističkim tamnicama u kojima su služili dugogodišnje kazne. Zbog toga je Crkva u Hrvata bila obezglavljena. Tada je i svjetski poznata žrtva komunističkog progona, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, robijao u zloglasnoj Lepoglavi, a mostarski biskup Petar Čule u Zenici.
O zločinima se, kako piše Laudato.hr, prvi put šaptalo sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Glasnije se govorilo tek raspadom komunističke Jugoslavije. Puno je vremena prošlo dok se nakon kraha totalitarističko-komunističke ideologije, zločini nisu počeli istraživati zahvaljujući svjedocima tih strašnih događaja.
Samo u Širokom Brijegu i okolici otkriveno je 128 masovnih i pojedinačnih grobnih mjesta. Do sada su ekshumirana tek 135 tijela iz 10-ak grobišta. Mučan je to i spor proces s puno zapreka.
Krajnji cilj dokumentarnog filma „In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri“ je glasno progovoriti o jednom vremenu.
Istina o tom vremenu je civilizacijsko i moralno pitanje bez kojeg se ne može razvijati niti jedno demokratsko društvo. Pa tako ni moderno društvo država sljednica koje su nastale raspadom Jugoslavije a koje i danas guše beskompromisni nasljednici totalitarističko-komunističke ideologije./HMS/
Naime, komunističko-partizanske snage koje su ulazile u sela s hrvatskim katoličkim pučanstvom imale su popise viđenijih ljudi koji im se nisu željeli priključiti i koje je trebalo likvidirati. Popise su sastavili članovi partijskih ćelija tih mjesta.
Kako bi zataškali zločine, egzekutori su tijela svojih žrtava bacali u jame i škrape diljem BiH. Svjedoci su u strahu od odmazde o svemu morali šutjeti.
Završetkom Drugog svjetskog rata ubijanje je preraslo u progone preživjelih. Crkveni su poglavari s velikim brojem svećenstva početkom pedesetih godina prošloga stoljeća zbog montiranih sudskih procesa završavali po jugo-komunističkim tamnicama u kojima su služili dugogodišnje kazne. Zbog toga je Crkva u Hrvata bila obezglavljena. Tada je i svjetski poznata žrtva komunističkog progona, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, robijao u zloglasnoj Lepoglavi, a mostarski biskup Petar Čule u Zenici.
O zločinima se, kako piše Laudato.hr, prvi put šaptalo sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Glasnije se govorilo tek raspadom komunističke Jugoslavije. Puno je vremena prošlo dok se nakon kraha totalitarističko-komunističke ideologije, zločini nisu počeli istraživati zahvaljujući svjedocima tih strašnih događaja.
Samo u Širokom Brijegu i okolici otkriveno je 128 masovnih i pojedinačnih grobnih mjesta. Do sada su ekshumirana tek 135 tijela iz 10-ak grobišta. Mučan je to i spor proces s puno zapreka.
Krajnji cilj dokumentarnog filma „In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri“ je glasno progovoriti o jednom vremenu.
Istina o tom vremenu je civilizacijsko i moralno pitanje bez kojeg se ne može razvijati niti jedno demokratsko društvo. Pa tako ni moderno društvo država sljednica koje su nastale raspadom Jugoslavije a koje i danas guše beskompromisni nasljednici totalitarističko-komunističke ideologije./HMS/
