Ramo moja

Svatko najviše voli svoje rodno mjesto malo
I do njega nam je tako beskrajno jako stalo.
Ono nas je othranilo, naučilo nas kako disati
I za njega ću ove stihove s ljubavlju napisati.

Ne postoji mjesto koje nas sebi tako mami
Kao rodna gruda, daleko od nje smo sami.
Ona je naša nostalgija, ispunjava nam snove
Ona nas sebi zove i čeka za dolaske nove.

Volim te svog djetinjstva najveće blago
Da kažem najviše ništa ne bih slag'o.
U tebi mi osta rodni dom, pola života moga
Meni si Ramo moja ti najveći dar od Boga.

Tu sam naučio hodati, živjeti i voljeti svoje
Ti si mi najdraže mjesto, smiraj duše moje.
Tebi se uvik vraćam i nikad prestati neću
Kad sam u Rami ja osjećam najveću sreću.

Zato se Ramo moja vraćam u okrilje tvoje
Ti si mi najdraža, ti si veselje duše moje.
Ramo moja, mijenjao te na svijetu ne bi
Ja sam se rodio i naučio živjeti u tebi.

Autor: Nikica Nikolić