Već naše ovozemaljsko zauzimanje i trud, izgrađivanje svijeta i vrijednosti po Kristu jest izgrađivanje Kraljevstva Nebeskog. Tada izgrađujemo i sebe, svoje srce, sve svoje i Došašće postaje način života. Ulazimo u Došašće i pripremamo se za drugi dolazak prisjećajući se Kristova prvog dolaska usvajajući njegove stavove, riječi i djela u vidu konačnog smisla kojeg nam je donio.
Došašće je obilježeno dvostrukim pokretom: s jedne strane treba se naviještati aktivnost Boga koji „razdire nebesa“, napušta svoje sjajno obitavalište; s druge strane treba se isprovocirati „reakciju“ ljudske savjesti koja se u tumaranju u noći grijeha i samoće otvara zori pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Božja ljubav i ljudska nada se susreću u srcu Došašća. U tom smjeru se kreću i današnja čitanja.
Izaija nam u prvom čitanju prvo donosi čovjekov prezir Božjih djela spasenja: pušta čovjeka da luta, da mu srce otvrdne, da griješi, da se udalji od Njega – da čovjek više ne čuje i ne vidi, da mu se čini dalek, toliko da čovjek sam počinje vapiti za njim i priznaje sve... Gospodnja taktika je šutnja, kako bi priveo sebi svoj narod, jer ne želi da budemo njegovi zbog pravila, zbog dužnosti, kao robovi, već kao slobodni, ljubavlju i srcem. Čovjek u proroku Izaiji već vapi: pokaži svoje lice, pritekni nam u pomoć, povedi nas u život, a iz te će tišine uskoro Gospodin izaći: vratit će se, razdrijeti nebesa i sići, priteći onima koji ga slijede, pokazati svoje lice Oca i Otkupitelja. Tom Božjem pokretu slijedi čovjekovo obraćenje i vraćanje Bogu: nećemo više lutati s tvojih putova, pravdu ćemo činiti i spominjati se tvojih putova, priznati ćemo: griješili smo, protiv tebe se bunili. Rodit će se tada novo stvorenje: mi smo glina, ti si naš lončar.
I „zahvala“ kojom započinje drugo čitanje Poslanice Korinćanima prožeta je istom dinamikom. Bog obasipa Korinćane darovima riječi i spoznanja, i još i više, za njih svakoga dana odzvanja „svjedočanstvo Kristovo“, odnosno evanđelje koje im se radosno naviješta po apostolu Pavlu. Sami darovi ih izgrađuju i utvrđuju u vjeri da žive postojani i vjerni Gospodinu. Pozvani smo reagirati na Božju inicijativu s nadom i pouzdanjem. Tada će se ostvariti najviši i najiščekivaniji dar – puno „zajedništvo“ s Kristom. Činit ćemo zajedno s njime jednu jedinu stvarnost ne toliko u njegovoj radosti koliko u njegovoj osobi.
Kršćansko je putovanje, dakle, to neprestano, progresivno suobličavanje Kristu. Pavao nam tu misao izražava nizom glagola: suživjeti s Kristom (Rim 6,8), supatiti s Kristom kako bi s njime bili proslavljeni (Rim 8,17), surazapeti (Rim 6,6), umrijeti s njime (2 Kor 7,3), biti pokopani s njime (Rim 6,4; Kol 2,12), suuskrsnuti s njime (Kol 2, 12; Ef 2,6), kako bi sudjelovali s njime na novom životu (Kol 2, 13), sjedili s njime (Ef 2,6), kraljevali s njime(2 Tim 2,12) i bili subaštinici (Rim 8,17).
I evanđelje je u tom tonu. Isusov je govor, govor iščekivanja i zbivanja. Tu je gospodar daleko od kuće, ali u zraku se osjeća njegov povratak. Iako daleko već je pokrenut plan povratka. Dolazak će biti iznenadan, ali siguran. Možda će biti o prvome mraku, ili u tami mrkle noći, ili u zoru s prvom zrakom sunčeva svjetla, ili pak o podnevnoj žezi. Gospodin je na putu prema svojoj kući, svojoj obitelji. Reakcija njegovih ljudi nije san, indiferentnost ili lijenost. Glavni motiv odlomka je ono „bdjeti“ koje se ponavlja u ovih par redaka čak četiri puta. Izražava spremnost, napetost, djelatnu ljubav. Nije euforično prenemaganje, već svakodnevna zauzetost prožeta vjerom i nadom.
Došašće prožima naš životni stav, naše ljudsko iščekivanje. Ono je i proslava Božje aktivnosti. Često proživljavamo iskustvo njegove šutnje, njegove udaljenosti, a u ponekim trenucima nam se pojavljuje na najneuobičajenije načine, u najneočekivanijim prilikama, najčudnijim satima (poput ovih u evanđelju: večer, noć, jutro). Vježbati nam je uši da čujemo i oči da vidimo. Vjera je pažljivost, iznenađenje, a ponajviše radosna sigurnost da nas prati ljubav Boga koji čini prvi korak i ne prepušta čovjeka nekoj svojoj sudbini.
rv
