Kad se vratim u Ramu, najviše mi znači jutarnji mir na balkonu u rodnoj kući, s pogledom na jezero i planine. Ondje sam živio do osamnaeste godine i onamo se vraćam nekoliko puta godišnje. Dočekuju me majčin zagrljaj i mirisi njezine kuhinje, a otac kaže: „Sine naš, kako si putovao? Neka si ti nama stigao.” U tim je riječima velik dio onoga što za mene znači dom, ali i iskustva koje sam ponio u svijet.

Sve što znam i sve što jesam nosim iz svojega doma. Iskustva koja nosimo iz svojih domova oblikuju nas i čine različitima od drugih. Te razlike najbolje primjećujemo kada posjetimo čak i susjedne gradove, a kamoli druge kontinente.

Najava putovanja u Kinu izazvala je kod roditelja nešto drukčije reakcije: „Pa di baš Kina?”, „Pa zašto toliko dana?”, „Pa skrati to!”, „Pa što ako se nešto loše dogodi?”

A mene je privlačilo upravo to što je daleko i drukčije. Htio sam upoznati kulturu u kojoj poznate navike možda neće biti dovoljne. Zanimali su me tehnologija, veliki gradovi, povijest i priroda, ali ponajviše ljudi: kako žive, rade, putuju, odijevaju se i komuniciraju. Kako izgleda običan dan u zemlji koju toliko često gledamo na ekranima?

Prije odlaska zamišljao sam futurističke gradove, goleme prometnice i milijune ljudi u neprestanom kretanju. Uz uzbuđenje osjećao sam i nervozu. Kako se snaći u metrou takvoga grada? Koliko ćemo vremena provesti u gužvama i redovima? Kako naručiti hranu ili objasniti taksistu kamo želimo ići kada ne govorimo njihov jezik a engleski nitko ne govori.

Pripremu sam shvatio ozbiljno. Ruta, smještaj, vlakovi, letovi, aplikacije, plaćanje i pristup internetu, sve je bilo istraženo i posloženo do detalja. Rekao bih da bi se i poneka turistička agencija postidjela pred našim planom i pripremom. Ipak, dobro složena tablica ne može unaprijed riješiti svaki razgovor na recepciji ili prvi susret s jelovnikom koji ne razumiješ.

Na put sam krenuo s prijateljicom Annom. Anna je umjetnica i terapeutkinja koja mi je jasno govorila o urbanizaciji, umjetnosti, kulturi i sve to je dobro povezivala sa zapadom. 



U razgovoru s Annom, mojom suputnicom, Kina dobiva još jednu perspektivu. Njoj je putovanje počelo mojom rečenicom: „E, Anna, idemo u Kinu“, izgovorenom lakoćom kao da idemo po Orbit na obližnji kiosk. No sa sobom je ponijela i priču svoje tete, koja je Kinu posjetila 1976. godine kao supruga prvog časnika trgovačkog broda Crikvenica.

Prema tetinu sjećanju, stranci su tada boravili u posebnom hotelu za pomorce, a susreti s domaćim stanovništvom bili su ograničeni. Pratio ih je kineski vodič koji je govorio tadašnji srpskohrvatski, ali je u razgovorima bio izrazito suzdržan. Nije se usudio prihvatiti ni ponuđenu kutiju cigareta. Pedeset godina poslije, Anna u Šangaju pokušava povezati te priče i stare snimke s prizorima grada koji izgleda kao da je već zakoračio u budućnost.

Iz Istre gdje trenutno živim i radim, smo otišli prema Veneciji, a odatle izravnim letom prema Šangaju. Pred nama je bilo gotovo dvadeset jedan dan, devet gradova i mjesta, od nebodera do drevnih spomenika i planinskih krajolika koje treba istražiti i obići. Prvu etapu puta činili su Šangaj, Peking i Xi’an.

Nakon približno dvanaest sati leta sletjeli smo u Šangaj oko pet ujutro. Prvo iznenađenje čekalo nas je još na aerodromu, vlak koji nas je prevozio između njegovih dijelova.



Pomislio sam: „Bože, pa koliki je ovo aerodrom ako na njemu operira vlak?”

Kina je odmah počela mijenjati moje mjerilo veličine. No prvi susreti s ljudima donijeli su i drukčija iznenađenja. Primjećivao sam pljuvanje, češkanje i ljude koji noktima čiste uši, nos ili zube. Meni je to na prvu djelovalo čudno, ponekad i prljavo. Bilo je daleko od uglađenih prizora futurističke zemlje koje sam zamišljao prije puta. Za njih je to prosvjetljenje i čišćenje tijela od prljavštine.

Upravo se tada počela oblikovati misao koja će me pratiti kroz putovanje, kako je moguće da mi nešto istodobno djeluje dvadeset godina ispred i dvadeset godina iza svijeta koji poznajem?

Bio je to moj prvi dojam, nastao iz onoga što me zadivilo i onoga što mi je bilo strano. Tek je trebalo vidjeti koliko taj dojam govori o Kini, a koliko o očekivanjima koja sam donio sa sobom.

Koliko zapravo razumijemo zemlju koju promatramo izvana? S tim sam pitanjem krenuo u prve šetnje Šangajem.

Šangaj: prvi susret s kineskim razmjerima

Nakon aerodroma slijedili su taksi, hotel i tuširanje, a zatim izlazak u grad. Sve je u planu izgledalo jednostavno. Na terenu je trebalo pronaći adresu, sporazumjeti se na recepciji i shvatiti kako funkcionira prijevoz. Priprema je pomogla, ali nije uklonila jezičnu barijeru.

Prije puta istraživao sam aplikacije, plaćanje i pristup internetu. Alipay, WeChat, karte, prijevod, eSIM i VPN postali su dio putne opreme, jednako važan kao punjač i putovnica. Brzo je postalo jasno da se ne mogu osloniti samo na digitalne navike koje imam kod kuće.

U Kini je i moj novčanik morao proći digitalnu preobrazbu. Visa i Mastercard kartice bile su sa mnom, ali za svakodnevno plaćanje trebalo ih je povezati s Alipay i WeChat Pay aplikacijama. Prije puta brinuo sam hoću li razumjeti jelovnik, a onda shvatio da moram naučiti i kako platiti ono što naručim.



Od metroa do Nanjing Roada

Prije dolaska pitao sam se kako ćemo se snaći u tako velikom gradu. Očekivao sam gužvu, užurbanost i prijevoz koji će nas iscrpiti već prvoga dana. A moj prvi dojam metroa bio je drukčiji, djelovao mi je mirno, opušteno i čisto. Ljudi su polako hodali u metrou, nema onog kaosa kao na zapadu. Nema trčanja niz pokretne stepenice niti držanje desne strane da je lijeva prohodna. Jedan prosječan Englez bi puhao za vratom i govorio da se odmah maknete s puta.

To mi je bilo zanimljivo upravo zato što sam u glavi već imao sliku kaosa. Grad je bio golem, ali sama vožnja nije odgovarala nervozi s kojom sam je zamišljao.

Dolaskom u središte grada, gdje ulice vrve ljudima, a iznad njih se uzdižu neboderi, prvi smo se put susreli s razmjerima na koje ćemo se tek morati naviknuti.

Nakon vožnje metroom uslijedili su park s koi ribicama, People’s Square i Nanjing Road. Tu se atmosfera promijenila. Ekrani, reklame, glazba i mirisi hrane privlačili su pozornost sa svih strana. Među prolaznicima sam primjećivao ljude odjevene drukčije nego što sam navikao. Odjednom je bilo toliko toga za promatrati. Upravo me takvi detalji zanimaju na putovanjima. Volim vidjeti što ljudi nose, kako se ponašaju i kako izgleda prostor u kojem provode običan dan.

Za jednu fotografiju napisao sam „Lost in lights of Shanghai”. Taj kratki opis dobro pristaje tom dijelu grada. Na Nanjing Roadu pogled stalno prelazi s jednog prizora na drugi. Kreneš promatrati zgradu, a već ti pažnju privuče ekran, izlog ili nešto što se događa na ulici.

Prvi obrok: „Pa ovo je fino”

Prvi restoran donio je praktičniji izazov. Konobari su govorili kineski, mi nismo, pa smo jelovnik prevodili aplikacijom i pokušavali naručiti uz glasovni prijevod. Gledali su nas u čudu. Mi smo pokušavali ustanoviti jesmo li uopće prenijeli ono što želimo.

Takve situacije teško je pripremiti do kraja. Možeš istražiti restoran i spremiti adresu, ali razgovor ipak moraš odraditi ondje, s osobom koja te pokušava razumjeti.

A onda je stigla hrana i prvi zalogaj: „Pa ovo je fino.”



Nakon sveg snalaženja, zaključak je bio sasvim jednostavan. Iznenadile su nas i niske cijene toga obroka. Prvi konkretni susret s hranom bio je bolji od neizvjesnosti koja mu je prethodila.

Bund i drukčija arhitektura grada

Šetnja prema Bundu dovela nas je do jednog od najpoznatijih pogleda na Šangaj. Uz rijeku Huangpu nižu se povijesna pročelja nekadašnjeg međunarodnog naselja, a na suprotnoj obali uzdižu se neboderi Pudonga. S jedne obale gledaš tragove prošlosti, a preko vode grad koji izgleda kao da je već zakoračio u budućnost.

Pred osvijetljenim Pudongom Anna pronalazi duhovitu usporedbu. Kao da je netko spojio Las Vegas, znanstvenu fantastiku i malo previše samopouzdanja. Svaki neboder želi biti viši, svjetliji i važniji od susjednog. Budućnost je, čini se već stigla i otvorila trgovački centar.



Šangaj nudi i drukčije arhitektonske prizore. Među mjestima koja sam izdvojio bio je 1000 Trees, kompleks britanskog arhitekta Thomasa Heatherwicka. Njegovi stupovi završavaju velikim posudama iz kojih rastu stabla i drugo bilje. Zelenilo tako postaje dio same građevine i daje joj prepoznatljiv izgled.

Prizor je dojmljiv, ali Anna u njemu vidi i proturječje. Priroda je uklopljena u arhitekturu koja nas istodobno poziva na novu potrošnju. Pita se gledamo li zelenu budućnost ili njezinu pažljivo oblikovanu marketinšku sliku.

Njezina razmišljanja o gradu tu se ne zaustavljaju. Iza goleme promjene vidi i nastavak kontrole, a asocijacije pronalazi u književnosti. Uz Orwellov svijet nadzora prepoznaje i Huxleyjev svijet zabave, potrošnje i udobnosti. Sjaj nebodera, jednostavnost digitalnog života i beskrajna ponuda sadržaja navode je na pitanje koliko materijalni napredak ostavlja prostora osobnoj slobodi. Dok mene zaokuplja brzina kojom sve funkcionira, ona se pita kolika je cijena te praktičnosti.

Uz zadivljujuće prizore išla su i manje ugodna opažanja. Neke navike ljudi na javnim mjestima bile su mi strane i smetale su mi. Teško sam ih povezivao s uglađenom slikom tehnološke budućnosti koju sam donio sa sobom. Šangaj mi je već na početku pokazao koliko se stvarni grad razlikuje od pomno odabranih fotografija koje gledamo prije putovanja.

Grad u koji smo se vratili

U Šangaj smo se vratili 7. listopada, pred povratak u Europu. Ovoga puta zaokupljala su me mnogo konkretnija pitanja. Gdje kupiti elektroniku, kako provjeriti je li marama zaista svilena i kako ostvariti povrat poreza?

Kupio sam bežične slušalice, a zatim pokušavao pronaći odgovarajuću aplikaciju i povezati ih s mobitelom. Nakon svega što me zadivilo u tehnološki naprednoj Kini, zapeo sam na sasvim običnom problemu. Imam nove slušalice, ali aplikacija ih ne pronalazi.

Za posljednji dan rezervirali smo smještaj kako bismo se mogli istuširati i kratko odmoriti prije polaska prema aerodromu u pola devet navečer. Šangaj je tako postao okvir cijelog putovanja. Na početku smo ondje učili kako se snaći, a na kraju smo među njegovim ulicama obavljali posljednju kupnju i pripremali se za povratak kući.

No do tog povratka čekalo nas je još mnogo toga. Nakon prvog boravka u Šangaju krenuli smo brzim vlakom prema Pekingu, ususret novom gradu i još jednom susretu s kineskim razmjerima.

Peking kroz povijest, svakodnevicu i veličinu

Iz Šangaja smo 23. rujna krenuli prema Pekingu. Brzi vlak G10 povezivao je ta dva grada za četiri sata. I sami kolodvori tražili su pripremu. Trebalo je pronaći ulaz, proći točke gdje te provjere i doći do odgovarajućeg mjesta za ukrcaj. Zato sam unaprijed istraživao postupak i spremao podatke o rezervacijama. U tako velikom prostoru nije dovoljno znati samo kada vlak kreće.
Smjestili smo se u hotel Jingli u području Dajiaoting. Nakon šangajskih ekrana i nebodera, ovdje su u prvi plan došli povijest, tradicionalne ulice i drukčiji ritam grada.



Anna je razliku osjetila odmah. Dok je Šangaj doživjela kao grad mode, influencera i arhitekture, u Pekingu je primjećivala manje modno osviještenih prolaznika, skupine jednako odjevenih ljudi, crvenu boju, megafone, bodljikavu žicu i kontrole. U tim je prizorima vidjela slavljenje komunizma. Ljudi su joj djelovali užurbanije, gurali su se i kako je rekla, pljuvali „iz dubine duše”.

Ulice, hutonzi i sudar dojmova

Qianmen i Dashilan približili su nam grad kroz tradicionalnu arhitekturu, trgovine, restorane i stare pekinške brendove. Mene upravo takva mjesta zanimaju. Želim vidjeti što se prodaje, gdje se jede i kako izgleda svakodnevni život između znamenitosti.
U okolnim hutonzima, uskim uličicama među niskim kućama od opeke, kamena i drva, susreli smo sasvim drukčiji Peking. Infrastruktura je djelovala dotrajalo ili kao da je nema. Vidio sam ljude kako jedu uz hranu položenu na tlo, zajedničke zahode bez kabina, gdje svi sve vide, i klanje životinja pokraj mjesta gdje se kuhalo i peklo.



Mirisi začina i hrane miješali su se s mirisima prženog ulja, otpada i zahoda. Bila je to možda najgora mješavina mirisa koju sam u životu udahnuo. Pomislio sam kako svaki naš čovjek živi dostojanstvenije, barem jede za stolom i ima kupaonicu u svojoj kući.

Anna je za hutonge znala iz djedova časopisa Reader’s Digest, nije ih posebno željela vidjeti, ali potraga za hranom dovela nas je upravo među njih.

Blatne ulice, gužva, gradnja i mirisi za nju su postali previše. Ni Houhai nije doživjela kao miran predah uz vodu. Pamti glazbu i megafone te djevojku u odjeći nadahnutoj mangom čije joj je pjevanje dodatno pojačavalo nelagodu.

„Zaplakala sam od muke. Taj se miris ne zaboravlja”, kaže Anna.

Meni je šetnja uz vodu ipak donijela priliku da usporim. U gust raspored trebalo je smjestiti i trenutke kada sljedeća atrakcija može pričekati. Na red je došla i pekinška patka, pa smo grad upoznavali i kroz obrok, sjedeći i odmarajući umorne noge.

Hram neba i carski svijet

Hram neba pokazao nam je koliko su u carskoj Kini arhitektura i vjerovanje bili povezani. Carevi su ondje molili za dobru žetvu, a trostruki plavi krov najpoznatije dvorane simbolizira nebo. Zaobljeni i četvrtasti dijelovi kompleksa odražavaju staro shvaćanje odnosa neba i zemlje.

Kada znaš nešto o toj simbolici, plavi krov postaje više od lijepog prizora. Tu mi je bliska poveznica s Ramom. Mjesto koje posjetitelju predstavlja zanimljivost ljudima koji su uz njega odrasli može značiti vjeru, pripadnost i obiteljsku povijest.



Zabranjeni grad otvorio nam je još jedan pogled na carski svijet. Gradnja je započela 1406. godine, a golemi kompleks dvorišta i palača prostire se na približno 720.000 četvornih metara. Anna je posebno primjećivala simetriju i pravila feng shuija. U pamćenju joj je ostala i legenda o 9.999 prostorija te priča da je carica središnjim prolazom smjela proći samo na dan vjenčanja. Mi smo tim prostorom prolazili kao posjetitelji, pokušavajući zamisliti život iza zidova koji su nekoć većini ljudi bili nedostupni.

Kineski zid i cijena veličine

Do Kineskog zida vozili smo se s vodičem Davidom, kojega je Anna opisala kao prilično bizarnog, koji je zapravo pričao o težini i načinu življenja u Kini. Mene je najviše zanimalo kako izbjeći najveće gužve i imati vremena za obilazak.

Zid nas je odveo izvan gradskih ulica, među planine čijim obroncima vijuga i nestaje u daljini. Njegova veličina obuhvaća i prostor i stoljeća. Građen je i obnavljan tijekom različitih dinastija, a mnoge poznate zidane dionice potječu iz razdoblja dinastije Ming.

Pred njim smo razmišljali ponajprije o ljudima koji su ga gradili. Zamišljali smo ih u konopljinoj odjeći i obući, po kiši, mrazu i snijegu, kako nakon spavanja pod vedrim nebom nose teret uz strme stepenice. U našoj su se mašti veličanstveni pogledi povezivali s ranama, iscrpljenošću i prijetnjama čuvara.



Za nas su uz Zid vezane i potresne priče o umrlim radnicima zazidanima u njegovu konstrukciju, ciglama s oznakama odgovornih graditelja i surovim kaznama za loše obavljen posao. Naziv „najduže groblje na svijetu” sažima način na koji smo ga doživjeli. Dok smo gledali dokle se proteže, zamišljali smo koliko je ljudske patnje stajalo iza njegove gradnje.

Od Ptičjeg gnijezda do umjetničke četvrti

Ptičje gnijezdo vratilo nas je modernom Pekingu. Stadion povezan s Olimpijskim igrama 2008. i ceremonijama Zimskih olimpijskih igara 2022. svojom je čeličnom konstrukcijom pokazao sasvim drukčiji izraz monumentalnosti od carskih građevina.
Annu je posebno fascinirala Umjetnička četvrt 798. Nekadašnji industrijski prostori za proizvodnju elektronike, projektirani uz pomoć stručnjaka iz Istočne Njemačke, postali su ateljei, galerije i prostori dizajna. Velike hale i obilje prirodnog svjetla dobili su novu namjenu.

„Bauhaus kao umjetnička škola, a ne trgovina u kojoj kupujemo bušilice”, dodaje Anna.

U razvoju četvrti prepoznaje želju da se Peking svijetu predstavi kao moderna kulturna metropola. To je za nju primjer meke moći, privlačenja svijeta umjetnošću, dizajnom i kulturom.

Ipak, prema toj je slici kritična. Prenamjenu tvornica vidi i kao način zarade od turizma te stvaranja dojma otvorenosti. Po njezinu viđenju, umjetnost koja se uklapa u poželjnu sliku zemlje ima prostor, dok provokativna i politički osjetljiva umjetnost nailazi na cenzuru. Kao i u Šangaju, iza privlačne površine traži granice onoga što se smije pokazati.

Peking smo tako upoznavali kroz različite dojmove, od carskog nasljeđa i suvremene ambicije do svakodnevice koja nas je znala iscrpiti. Nakon tri noći nastavili smo prema Xi’anu. Ondje nas je čekala još starija povijest i susret s Terracotta vojskom.

Xi’an i povijest koju odjednom vidiš pred sobom

Iz Pekinga smo 26. rujna nastavili brzim vlakom prema Xi’anu. Još jedna velika udaljenost stala je u približno četiri sata vožnje i jedan redak moje putne tablice. Brzina i točnost vlakova neprestano su me iznenađivale. Ujutro napustiš jednu metropolu, a već poslijepodne tražiš hotel u drugoj.

Smjestili smo se u hotel Four Points by Sheraton u blizini Bell Towera, odnosno Zvonika. Nakon dolaska krenuli smo u šetnju, a kod South Gatea, južnih gradskih vrata, predahnuli uz hranu. U rasporedu punom obilazaka dobro je došao trenutak u kojem ne moraš razmišljati o sljedećem polasku.



Grad unutar zidina

Xi’an smo promatrali kroz njegovu dugu ulogu carske prijestolnice i povezanost s Putom svile. Nakon Šangaja i Pekinga, ovdje je u prvi plan došla dubina kineske povijesti.

Boravili smo unutar starih gradskih zidina koje pravokutno okružuju povijesnu jezgru. Posebno su nas zanimala njihova obrambena rješenja. Prostor između vrata i kula služio je kao zamka za neprijatelja koji bi probio prvi ulaz. Ono što nama danas izgleda kao zanimljiva arhitektura nekada je bilo pomno osmišljeno mjesto borbe.

U našim bilješkama svoje mjesto imaju i vapno, ljepljiva riža kao vezivo te teške opeke kojima su zidine obložene. Uz brzinu kojom danas možemo prijeći zemlju, zaokupljalo nas je i kako se nekada gradilo da nešto opstane stoljećima.

Izdvojili smo i Pagodu Velike divlje guske te Pagodu Male divlje guske, važne budističke spomenike. Uz njih u priču ulazi i velika glazbena fontana koju smo kratko opisali kao „kičericu”. Muslimanska četvrt i džamija u kineskom arhitektonskom stilu podsjetile su nas na susrete kultura, trgovaca i vjera duž Puta svile.



Pred Terracotta vojskom

Sljedećeg dana, 27. rujna, obišli smo Terracotta vojsku. Fotografiju prepoznaješ mnogo prije nego što počneš planirati putovanje. Redovi ratnika pod velikim krovom poznati su iz dokumentaraca i turističkih vodiča.

A onda staneš pred glavnu dvoranu i ta slika dobije dubinu. Pogled prelazi preko prvih figura prema udaljenim dijelovima nalazišta. Tek ondje shvatiš koliko prostora fotografija sažima u jedan kadar.

Glavna jama zauzima oko 14.260 četvornih metara, a prema podacima muzeja obuhvaća približno šest tisuća figura ratnika i konja, od kojih nisu sve iskopane i izložene. Vojska pripada grobnom kompleksu Qin Shi Huanga, cara koji je u trećem stoljeću prije Krista ujedinio Kinu. Otkrivena je 1974. godine.

Nakon prvog pogleda na razmjere počinješ primjećivati pojedince. Lica, frizure, odjeća i položaji tijela odvlače pozornost od cjeline. Pred tobom više nisu samo redovi figura, nego ratnici čije detalje pokušavaš razaznati.

Anna je posebno izdvojila njihovu izvornu obojenost. Današnje zemljane tonove u mislima zamjenjuje crvenom, zelenom, plavom i ljubičastom. Zaokuplja je koliko je nekadašnjeg izgleda izgubljeno kada su nakon iskapanja osjetljivi slojevi boje bili izloženi zraku.

Obilazak triju dvorana pokazuje i koliko posao još traje. Uz sastavljene figure nalaze se razlomljeni dijelovi i prostori koji tek trebaju otkriti svoju cjelinu. Povijest ovdje treba strpljivo otkrivati i povezivati.

Car koji nije mogao osvojiti vrijeme

Annu uz vojsku zaokupljaju i priče o još neotvorenoj carevoj grobnici. U njima se pojavljuju podzemne palače, samostrijeli, rijeke žive koje predstavljaju kineske rijeke te strop ukrašen poput neba. To su opisi iz starih zapisa i predaja, a ne prizori koje smo mogli vidjeti tijekom obilaska.

Posebno joj je snažna misao o caru koji je mogao osvajati teritorije, ali nije mogao osvojiti vrijeme. Njegovu potragu za eliksirom mladosti povezuje s pričom o uzimanju žive i želji za besmrtnošću. Uz raskoš grobnice spominje i mračnu priču o „carevu prokletstvu”, povezanu sa sudbinama seljaka koji su pronašli vojsku. Tako iza veličine spomenika ponovno traži ljudsku priču.

Meni je posjet najjasnije pokazao razliku između pripreme putovanja i stvarnog dolaska. Fotografija ti pomogne prepoznati mjesto, ali tek pred njim biraš kamo ćeš gledati i uz koji ćeš se detalj zadržati.

Od šangajskih nebodera, preko pekinških ulica i carskih građevina, stigli smo do vojske stare više od dva tisućljeća. Sljedeća etapa vodila nas je prema Zhangjiajieju.

U sljedećem nastavku put nas vodi među planine koje nestaju u magli, u gradić iznad slapa i u Chongqing, grad u kojem čak ni kad stojite na ulici niste sigurni na kojem ste katu.

Putopis Robert Malekin

Više fotografija pogledajte u Galeriji.