Nije bilo davno, tek prije nekih 4-5 godina u popodnevnim satima na Orašcu nadaleko se čula galama i udarci lopte s lokalnog igrališta. Danas, nažalost, ne možemo čuti ni glasa s tog betonskog igrališta. Na njemu je počela nicati trava.
U sjećanje pokušavam dozvati te lijepe događaje, susrete, druženja, igru, šale koje su zbivali mladi Oraščani.
Tu su napravljeni prvi nogometni koraci najmlađih iz sela, a onda su slijedila rivalstva između zaseoka. Bila je to priprema za najveći događaj u godini, a to je bio turnir povodom proslave Sv. Nikole Tavelića.
Ukidanje turnira uvelike je naštetilo ponajviše Orašcu, malom selu koje bi mnogi posjetili baš povodom turnira.
Stadion koji je ovdje simbol života, igre, zabave, prijateljstva, natjecanja, poprima polako izgled napuštenog mjesta koje rijetko tko posjećuje.
Utješno je bar što igralište zadovoljava potrebe škole. No, u sljedeću školsku godinu upisano je samo jedno dijete. Situacija je alarmantna. Nešto je potrebno poduzeti. Otežavajuća je okolnost što su se svi pomirili s tim iseljavanjem. Nitko ne može prepoznati potencijal ovog mog malenog mjesta.
Ne mogu mirno gledati kako je upis u školu rezultirao upisom jednog djeteta, a sjećam se priča starijih mještana kako je bilo i po nekoliko razreda.
Škola lagano kao i stadion sve više „čami“ prazan, bez djece koja bi u svom rodnom selu mogla otkriti svijetlu budućnost na rodnoj grudi.
Tražim odgovor što se to događa? Koji je to problem? I čekam odgovor.
Cijela Rama trpi, kao i ovo igralište.
Sve je manje razigrane djece koja svoje ljetne praznike provode u društvu prijatelja u svojim selima.
Sve ovo jako zabrinjava napose apokaliptična atmosfera koja vlada na mjestima koja su bila simbol sreće, radosti i života. Želim se nadati, želim vjerovati da bit će bolje - možda se mladi trebaju aktivirati i biti poput ove trave koja je uspjela probiti i beton kako bi rasla. Tako se i mi moramo očeličiti i svojim zalaganjem udahnuti novi život na mom Orašcu, u našoj Rami.
Malo nas je, al jedno zrno pšenice može donijeti stostruk rod. Budimo to zrno!
U sjećanje pokušavam dozvati te lijepe događaje, susrete, druženja, igru, šale koje su zbivali mladi Oraščani.
Tu su napravljeni prvi nogometni koraci najmlađih iz sela, a onda su slijedila rivalstva između zaseoka. Bila je to priprema za najveći događaj u godini, a to je bio turnir povodom proslave Sv. Nikole Tavelića.
Ukidanje turnira uvelike je naštetilo ponajviše Orašcu, malom selu koje bi mnogi posjetili baš povodom turnira.
Stadion koji je ovdje simbol života, igre, zabave, prijateljstva, natjecanja, poprima polako izgled napuštenog mjesta koje rijetko tko posjećuje.
Utješno je bar što igralište zadovoljava potrebe škole. No, u sljedeću školsku godinu upisano je samo jedno dijete. Situacija je alarmantna. Nešto je potrebno poduzeti. Otežavajuća je okolnost što su se svi pomirili s tim iseljavanjem. Nitko ne može prepoznati potencijal ovog mog malenog mjesta.
Ne mogu mirno gledati kako je upis u školu rezultirao upisom jednog djeteta, a sjećam se priča starijih mještana kako je bilo i po nekoliko razreda.
Škola lagano kao i stadion sve više „čami“ prazan, bez djece koja bi u svom rodnom selu mogla otkriti svijetlu budućnost na rodnoj grudi.
Tražim odgovor što se to događa? Koji je to problem? I čekam odgovor.
Cijela Rama trpi, kao i ovo igralište.
Sve je manje razigrane djece koja svoje ljetne praznike provode u društvu prijatelja u svojim selima.
Sve ovo jako zabrinjava napose apokaliptična atmosfera koja vlada na mjestima koja su bila simbol sreće, radosti i života. Želim se nadati, želim vjerovati da bit će bolje - možda se mladi trebaju aktivirati i biti poput ove trave koja je uspjela probiti i beton kako bi rasla. Tako se i mi moramo očeličiti i svojim zalaganjem udahnuti novi život na mom Orašcu, u našoj Rami.
Malo nas je, al jedno zrno pšenice može donijeti stostruk rod. Budimo to zrno!
Mario Beljo
