Konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu koji mnogi označavaju najvećim i najpoznatijim u Europi poslije Drugog svjetskog rata, probio je osmo mjesečnu blokadu Lašvanske doline u kojoj je tada, stalno napadana od daleko brojnijih i nadmoćnijih snaga Armije BiH, u nemogućim uvjetima, živjelo oko 70 tisuća domicilnih Hrvata, i prognanih i opljačkani iz većeg dijela općine Travnik, iz Zenice, Kaknja, Vareša, Kotor Varoši, Jajca…, koji su, nakon progona, utočište našli u Lašvanskoj dolini Uz pomoć u hrani, lijekovima, odjeći…, donio je Hrvatima i vjeru da nisu sami, da nisu zaboravljeni, donio im je nadu u opstanak i ostanak na rodnoj grudi.

Inicijativu za organiziranje ovog konvoja dali su istaknuti humanitarci iz Hrvatske na čelu s dr. Slobodanom Langom. Uključili su se bosanskohercegovački franjevci, ideju i akciju osobno je podržao predsjednik dr. Franjo Tuđman, na noge se digla cijela Hrvatska u prikupljanju pomoći, i iz Zagreba, uz blagoslov preuzvišenog Juraja Jezerinca i riječi podrške ministra vanjskih poslova Hrvatske, dr. Mate Granića, konvoj je krenuo ka iznemoglim i već obeshrabrenim sunarodnjacima u tada krvavoj Lašvanskoj dolini. I nakon desetodnevne putešestvije , uz obilaženje od srpskih snaga okupiranih područja Hrvatske, te kroz područja u BiH koja su kontrolirale snage A BiH, uz velika maltretiranja, ponižavanja, podmetanja, pljačkanja…(u povratku konvoja pucanja, ranjavanja… i ubojstvo vozača kamiona Ante Vlajića), konvoj kamiona i 167 hrabri i dobrih ljudi, u kasnim poslijepodnevnim satima 20. prosinca 1993, stigao je pred novobiljansku župnu crkvu Svetoga Duha. A u to vrijeme župna crkva bila je, ujedno i Franjevačka bolnica „Dr, fra Mato Nikolić“, u kojoj se rađalo, liječilo, umiralo, u kojoj se, kako se znalo reći, istovremeno liječila duša i tijelo. S konvojem , nakon skoro 8 mjeseci potpunog mraka, beznađa…, Hrvati Lašvanske doline ugledali su svijetlo na kraju mračnog i krvavog tunela, što je tada za Hrvate bila Lašvanska dolina.