Zaviriti u prošlost i život naših starih je prava riznica iz koje izviru zanimljive priče o događajima, susretima, načinu životu i preživljavanja u 50-im godinama prošlog stoljeća.
Još u tom vremenu neki su ljudi mogli si priuštiti pušenje, i sve zahvaljujući duvandžijama - ljudima koji su pješačili kilometre kako bi to žuto zlato preprodali i svojoj obitelji osigurali kruh.
O tome smo razgovarali s g. Mijom Petrović, čovjekom koji ima pet kćeri i jednog sina, te oko 70-ero unučadi i praunučadi. Rođen je na Zahumu 1936., a kako bi prehranio obitelj s 18 godina počinje nositi duhan.
Priča nam: „Nosio sam duvan 6 godina. A išlo se od Gruda, Posušja, Raktinog, Vrana, Ljubuše, Rame pa sve do Zenice. Nosilo se i po 20-25 kila na leđima. Zamaskirao bi duvan u vreću da milicija ne prepozna. Do Rame sam nosio u listu, a onda ga kod kuće izreži i kreni za Travnik i Zenicu. I sada tamo znam svako selo. Od toga sam živio i djecu hranio.“
Na pitanje je li išao sam ili je imao društvo, odgovara: „Uvijek se išlo u društvu, nas 5-6, bježali bi od milicije koja je spremala sačekuše pa otimala duvan gdje bi nas stigla. A bili su to veliki đavli, teško bi im se sakrili.“
Sigurno je teško bilo skrivati se s tolikim teretom na leđima; „Bio sam više gladan i žedan nego sit. A u kuću ne smiješ od onih đavli. Kupi opanke, a one izdrže samo jedan-dva hoda preko planina. Preko Ljubuše kamenje sve, staneš na oštru kamen, proreže ga i moraš opet druge kupovat.“
O zaradi od duvana naš sugovornik kaže: „Normalno se moglo zaraditi, ako prođeš od milicije. A na putu je bilo svega, kiše, nevremena, odijelo bi cidijo od kiše. Duvan bi kupovao od Hercegovaca pa onda preprodaji da nešto zaradiš. Ne smiješ u svoju kuću-jadna ti majka- hoćeš ručat a tamo milicija, a žena mi molila Boga da samo živ dojem kući.“
Poslije je Mijo otišao u Njemačku; radio 35 godina i zaradio mirovinu. Jedan je od rijetkih koji uživa u mirovini, ima sad sve ali mu nedostaje samo njegova pok. Anđe.
A kaže: „Jednom švercer, uvijek švercer.“ Navodi dalje kroz priču kako je iz Njemačke švercao i kavu. Mijo danas više voli mlado društvo. Iako ima 82 godine gleda gdje je ganga i fešta.
„Stariji svi pomrli. Ovo mlado ne znam šta piva i čemu piva. Najviše vremena volim provodit sa stričevićem Brankom, Mijačem i generalom Tunetom.“ U šali kaže čekaju tko će od njih kupiti meso da pravi gulaš.
Aktivan je u Lovačkom društvu i najstariji je član tog društva. Na kraju pozdravlja sve duvandžije, živima pozdrav, mrtvima pokoj vječni.
Za Ramu veli: „Rama je lipa. Lipšeg mista nema.“
Našem Miji zahvaljujemo na razgovoru, i želimo mu ostvarenje svih želja.
Još u tom vremenu neki su ljudi mogli si priuštiti pušenje, i sve zahvaljujući duvandžijama - ljudima koji su pješačili kilometre kako bi to žuto zlato preprodali i svojoj obitelji osigurali kruh.
O tome smo razgovarali s g. Mijom Petrović, čovjekom koji ima pet kćeri i jednog sina, te oko 70-ero unučadi i praunučadi. Rođen je na Zahumu 1936., a kako bi prehranio obitelj s 18 godina počinje nositi duhan.
Priča nam: „Nosio sam duvan 6 godina. A išlo se od Gruda, Posušja, Raktinog, Vrana, Ljubuše, Rame pa sve do Zenice. Nosilo se i po 20-25 kila na leđima. Zamaskirao bi duvan u vreću da milicija ne prepozna. Do Rame sam nosio u listu, a onda ga kod kuće izreži i kreni za Travnik i Zenicu. I sada tamo znam svako selo. Od toga sam živio i djecu hranio.“
Na pitanje je li išao sam ili je imao društvo, odgovara: „Uvijek se išlo u društvu, nas 5-6, bježali bi od milicije koja je spremala sačekuše pa otimala duvan gdje bi nas stigla. A bili su to veliki đavli, teško bi im se sakrili.“
Sigurno je teško bilo skrivati se s tolikim teretom na leđima; „Bio sam više gladan i žedan nego sit. A u kuću ne smiješ od onih đavli. Kupi opanke, a one izdrže samo jedan-dva hoda preko planina. Preko Ljubuše kamenje sve, staneš na oštru kamen, proreže ga i moraš opet druge kupovat.“
O zaradi od duvana naš sugovornik kaže: „Normalno se moglo zaraditi, ako prođeš od milicije. A na putu je bilo svega, kiše, nevremena, odijelo bi cidijo od kiše. Duvan bi kupovao od Hercegovaca pa onda preprodaji da nešto zaradiš. Ne smiješ u svoju kuću-jadna ti majka- hoćeš ručat a tamo milicija, a žena mi molila Boga da samo živ dojem kući.“
Poslije je Mijo otišao u Njemačku; radio 35 godina i zaradio mirovinu. Jedan je od rijetkih koji uživa u mirovini, ima sad sve ali mu nedostaje samo njegova pok. Anđe.
A kaže: „Jednom švercer, uvijek švercer.“ Navodi dalje kroz priču kako je iz Njemačke švercao i kavu. Mijo danas više voli mlado društvo. Iako ima 82 godine gleda gdje je ganga i fešta.
„Stariji svi pomrli. Ovo mlado ne znam šta piva i čemu piva. Najviše vremena volim provodit sa stričevićem Brankom, Mijačem i generalom Tunetom.“ U šali kaže čekaju tko će od njih kupiti meso da pravi gulaš.
Aktivan je u Lovačkom društvu i najstariji je član tog društva. Na kraju pozdravlja sve duvandžije, živima pozdrav, mrtvima pokoj vječni.
Za Ramu veli: „Rama je lipa. Lipšeg mista nema.“
Našem Miji zahvaljujemo na razgovoru, i želimo mu ostvarenje svih želja.
Božana Nikolić
