Nakon što smo prethodnih mjeseci prepune ulice migranata gledali uglavnom u gradovima Unsko-sanske županije, posljednjih nekoliko dana sve ih je više i u sarajevskim općinama. Stotinjak migranata, među kojima i obitelji s djecom, jučer smo zatekli ispred prihvatnog centra Ušivak kod Hadžića, piše Oslobođenje.
Smještaj su našli na livadi pored ceste koja vodi do kampa, a koji je, kako je njima rečeno iz Međunarodne organizacije za migracije u BiH (IOM), popunjen.
S obzirom na to da se taj broj migranata iz dana u dan povećava, a da su u neposrednoj blizini kuće domaćeg stanovništva, na licu mjesta smo zatekli i policijsku patrolu.
Bavarski san
Ni migranti, ali ni lokalno stanovništvo, uglavnom nisu raspoloženi za razgovor. Prvi jer ih većina zna samo maternji jezik, dok je ovim drugima, kako kažu, dosadilo da apeliraju u medijima a da od toga ne vide nikakve rezultate.
Dvadesetdevetogodišnji Khalilullah Mahmodiyan iz Afganistana kaže da je pješke došao u Sarajevo s obitelji prije četiri dana. Navodi kako su on i supruga stigli s petero djece.
"Teška je situacija ovdje, ljudi su umorni, neki trebaju medicinsku pažnju i hranu. No, ovdje nema ni doktora ni pažnje. Samo jednu jabuku i nešto kruha bismo trebali podijeliti nekoliko nas koji smo u ovoj grupi", ističe Mahmodiyan.
Dodaje kako su im službenici IOM-a kazali da je kamp pun, u što oni sumnjaju.
"Iz IOM-a su nam rekli da je kamp pun, ali ja ne mislim da je to tako. Mislim da je razlog to što smo mi krenuli prema Europskoj uniji, cilj je da se migracije zadrže u ovoj zemlji, tako da mislim da to nema puno veze s kampom", navodi ovaj mladić.
I on, kao i mnogi drugi, napominje kako ne želi ostati u Bosni i Hercegovini te da je cilj svih migranata Europska unija.
"Želje moje obitelji i mene su Švicarska ili Njemačka. Nisam siguran gdje ću završiti", dodaje Mahmodiyan.
U blizini kampa smo zatekli još jednog mladića koji se na dalek put zaputio iz Afganistana. Zove se Vahid Mohammad i on se s mnogobrojnom rodbinom uputio na put pun prepreka i neizvjesnosti.
"Mjesec sam u Bosni i Hercegovini, a četiri noći su prošle otkako spavam ovdje na zemlji. Ovdje su noći veoma hladne. Sa mnom je 14 članova obitelji. Moj otac ima dvije supruge i 12 djece. Imam devetero braće i dvije sestre. Dva brata su bebe, a ostalih sedam su nogometaši kao i ja. Jedan brat mi igra kao Messi, drugi kao Neymar. Mi smo kao jedan tim. Znamo da je veoma teško proći granicu s Hrvatskom, ali mi želimo ići u Njemačku. Njemačka je dobra za život i ja tamo želim igrati nogomet i školovati se. Volio bih igrati za Bayern München", dio je snova mladog Vahida.
Navodi kako sve ovo što želi ostvariti u Njemačkoj, ne može postići u svojoj zemlji.
"Ja volim Afganistan, ali tamo nije dobro. Tamo nema uvjeta ni za školovanje", dodaje on.
Žena koja živi u blizini kampa, a koja želi ostati anonimna, kaže kako joj je dosadilo dvije godine pričati da je lokalnom stanovništvu teško s migrantima, koji neprestano prolaze ispred njihovih kuća.
"Ne vrijedi više pričati kada nikoga ne zanima kako je nama ovdje, koga briga", razočarana je ova stanovnica Blažuja.
Krade se obuća
Nekoliko stotina metara dalje od kampa sreli smo Elviru Tucaković dok djecu dovodi iz škole.
"Totalno nesigurno se osjećam ovdje, prvo zbog djece. Ne smijem dječaka pustiti samog u školu, dok mlađeg nemam gdje ostaviti i moram ga voditi sa sobom. Obuća se krade, garderoba sa štrika nam nestaje. Najgore je što oni šetaju po ovim naseljima gdje ne bi trebali, imaju svoj kamp. Ja razumijem i te ljude da ne mogu stalno biti zatvoreni, ali ja ne smijem pustiti svoje dijete ispred vrata. Ni meni samoj nije lako navečer kad krenem na roditeljski, strah te ponijeti telefon, ali eto, takva nam je država, što ćemo", govori Tucaković.
Smještaj su našli na livadi pored ceste koja vodi do kampa, a koji je, kako je njima rečeno iz Međunarodne organizacije za migracije u BiH (IOM), popunjen.
S obzirom na to da se taj broj migranata iz dana u dan povećava, a da su u neposrednoj blizini kuće domaćeg stanovništva, na licu mjesta smo zatekli i policijsku patrolu.
Bavarski san
Ni migranti, ali ni lokalno stanovništvo, uglavnom nisu raspoloženi za razgovor. Prvi jer ih većina zna samo maternji jezik, dok je ovim drugima, kako kažu, dosadilo da apeliraju u medijima a da od toga ne vide nikakve rezultate.
Dvadesetdevetogodišnji Khalilullah Mahmodiyan iz Afganistana kaže da je pješke došao u Sarajevo s obitelji prije četiri dana. Navodi kako su on i supruga stigli s petero djece.
"Teška je situacija ovdje, ljudi su umorni, neki trebaju medicinsku pažnju i hranu. No, ovdje nema ni doktora ni pažnje. Samo jednu jabuku i nešto kruha bismo trebali podijeliti nekoliko nas koji smo u ovoj grupi", ističe Mahmodiyan.
Dodaje kako su im službenici IOM-a kazali da je kamp pun, u što oni sumnjaju.
"Iz IOM-a su nam rekli da je kamp pun, ali ja ne mislim da je to tako. Mislim da je razlog to što smo mi krenuli prema Europskoj uniji, cilj je da se migracije zadrže u ovoj zemlji, tako da mislim da to nema puno veze s kampom", navodi ovaj mladić.
I on, kao i mnogi drugi, napominje kako ne želi ostati u Bosni i Hercegovini te da je cilj svih migranata Europska unija.
"Želje moje obitelji i mene su Švicarska ili Njemačka. Nisam siguran gdje ću završiti", dodaje Mahmodiyan.
U blizini kampa smo zatekli još jednog mladića koji se na dalek put zaputio iz Afganistana. Zove se Vahid Mohammad i on se s mnogobrojnom rodbinom uputio na put pun prepreka i neizvjesnosti.
"Mjesec sam u Bosni i Hercegovini, a četiri noći su prošle otkako spavam ovdje na zemlji. Ovdje su noći veoma hladne. Sa mnom je 14 članova obitelji. Moj otac ima dvije supruge i 12 djece. Imam devetero braće i dvije sestre. Dva brata su bebe, a ostalih sedam su nogometaši kao i ja. Jedan brat mi igra kao Messi, drugi kao Neymar. Mi smo kao jedan tim. Znamo da je veoma teško proći granicu s Hrvatskom, ali mi želimo ići u Njemačku. Njemačka je dobra za život i ja tamo želim igrati nogomet i školovati se. Volio bih igrati za Bayern München", dio je snova mladog Vahida.
Navodi kako sve ovo što želi ostvariti u Njemačkoj, ne može postići u svojoj zemlji.
"Ja volim Afganistan, ali tamo nije dobro. Tamo nema uvjeta ni za školovanje", dodaje on.
Žena koja živi u blizini kampa, a koja želi ostati anonimna, kaže kako joj je dosadilo dvije godine pričati da je lokalnom stanovništvu teško s migrantima, koji neprestano prolaze ispred njihovih kuća.
"Ne vrijedi više pričati kada nikoga ne zanima kako je nama ovdje, koga briga", razočarana je ova stanovnica Blažuja.
Krade se obuća
Nekoliko stotina metara dalje od kampa sreli smo Elviru Tucaković dok djecu dovodi iz škole.
"Totalno nesigurno se osjećam ovdje, prvo zbog djece. Ne smijem dječaka pustiti samog u školu, dok mlađeg nemam gdje ostaviti i moram ga voditi sa sobom. Obuća se krade, garderoba sa štrika nam nestaje. Najgore je što oni šetaju po ovim naseljima gdje ne bi trebali, imaju svoj kamp. Ja razumijem i te ljude da ne mogu stalno biti zatvoreni, ali ja ne smijem pustiti svoje dijete ispred vrata. Ni meni samoj nije lako navečer kad krenem na roditeljski, strah te ponijeti telefon, ali eto, takva nam je država, što ćemo", govori Tucaković.
