Približava se vrijeme uskršnjih praznika i baš se pitam koga ću ovaj put zateći u Rami, ako uopće nekoga poznatog mogu dolje i sresti, jer višegodišnja odsutnost od kuće učinila je svoje. Nekako me još drži nada da će biti bolje, a dok čekam nešto za što i sam ne znam što je, pitam se što činim da nekome bude bolje u nas dolje. Uredno svakog dana pročitam ramske portale i promatram razvoj događaja. Vidim Božana Ostojić neumorno radi da živne Rama. Ona je imala vjeru koju ja nisam kad mi je prije godinu dana na zagrebačkom glavnom trgu govorila da života ima i u nas samo da ga treba probuditi. Božana čestitam, iako moj skepticizam je veliki ocean straha i čuđenja. Dok ostali šute i promatraju sa strane ti radiš, vjeruješ i ne bojiš se!
Nastavljam o vlastitoj nadi koja živi u uvjerenju da će ovaj puta biti bolje u Rami. Poplašio sam se prošli Božić kada sam vidio da nas ima malo doma za taj nam svima omiljeni blagdan. Samo da nas za Uskrs ne bude još manje i da razočarenje i gorčina ne preuzmu ovaj dijamant zvan nada.
Ima nešto u tom dolasku kući koji počinje nekakvim čudnim drhtajem kada autobus ili automobil počne silaziti niz Makljen, a srce zakuca jače. Neki bi rekli nebitna provincijska sredina smještena među planinama i nije nešto posebno, ali za onoga koji osjeća i zna ta dolina je nešto puno više, ako ne i sve što čovjek ima. Ako nikneš iz zemlje i ona te nahrani, onda znaš da u istu zemlju koja ti je priuštila život valja se na kraju balade i vratiti. Tu ne govorim o ljubavi koja ne traži žrtvu i ljubav iz nekakve daljine gdje govoriš: „Ma sve je sjajno, ponosan sam na svoj kraj!“ - a misliš kako tvoj život je negdje drugdje daleko od onoga što naime voliš.
Znam, opravdanje je da vrijeme nije za život dolje i mora se ići dalje, slažem se samo ako bar ponekad pomisliš da si sa tom zemljom povezan ili povezana i da bar u starosti tamo želiš biti među svojima. A i danas je sve nekako blizu zahvaljujući suvremenoj tehnologiji. Pozivao sam više puta u svojoj kolumni na dolazak u Ramu bar za praznike, ali ovaj put neću, jer ako ti je stalo doći ćeš dragi čitatelju. Ljubav traži žrtvu i ostaviti ćeš neke naime neodgodive obaveze, sjesti ćeš u automobil ili prvi autobus i doći ćeš jedinoj kući koja je uvijek bila tvoja i gdje si u svako doba dana ili noći dobrodošao. Tamo gdje si prvi put osjetio što je to ljubav i dom.
Dražen Stojanović
