Na nedavno održanom, 20. godišnjem susretu svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, pod predsjedavanjem nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i učešće 127 svećenika, razmatrana je Izjava o aktualnom crkvenom i društvenom stanju u Bosni i Hercegovini.

Upitan, generalno, kakvo je to stanje danas, kardinal Puljić u intervjuu za „Dnevni avaz" kaže da svećenici koji žive na terenu s narodom, najbolje mogu izreći doživljaj naroda. Zato su, kako kaže, i ukazali na brojne probleme, želeći skrenuti pažnju na ono što vide i čuju na terenu.  

- Kako su katolici većinom Hrvati, o pravima Hrvata u ovoj zemlji ovisi stanje i Katoličke crkve. Zato su htjeli svećenici svratiti pozornost odgovornih da se ispravlja nepravda i uspostavi jednakopravnost ljudi, građana i naroda, a tako i crkava i vjerskih zajednica – kazao je kardinal Puljić na početku razgovora.

Na skupu je rečeno da je broj katolika u BiH manji nego prije 100 godina, da ljudi sve više iz ove zemlje odlaze. Šta crkvene statistike kažu o ovom pitanju?

- O tome govore konkretne brojke o kojima već godinama govorimo, tiskamo knjige, ali to nitko ozbiljno ne uvažava. Prema poluslužbenim podacima i prema našem crkvenom uvidu, prije 1991. u BiH je bilo oko 830.000 katolika, koji su najvećim dijelom Hrvati. Prema crkvenim podacima, na kraju 2014. bilo je oko 421.000 katolika, tj. za 48,25 posto manje katolika.

Od toga je najgore prošla Banjalučka biskupija i Vrhbosanska sarajevska nadbiskupija. Naprimjer, Vrhbosanska je nadbiskupija 1991. godine imala više od 520.000 katolika, a na kraju 2014. ima ih oko 183.000. Zar to ne zabrinjava odgovorne u ovoj zemlji i međunarodnu zajednicu?

Također, konstatirano je da zbog različitih političkih interesa, ovu zemlju mnogi Hrvati ne smatraju svojom... U čemu se to zanemarivanje ogleda, gdje su danas katolici, odnosno Hrvati, najugroženiji?

- Trebalo bi vladati pravilo da ono što želi svome narodu, da to isto prizna i drugom narodu s kojim živi u ovom podneblju. Samo jednu činjenicu da iznesem, kako nas u RS nema 93,87 posto predratnih katolika, onda je jasno kakva su prava. Ili drugi primjer, da katoliku dolazi čovjek i pita da kupi njegovu kuću i imanje. On kaže da ne želi prodati i dobije slijedeći odgovor: „Ne moraš, ionako će to biti moje."

U istoj izjavi navedeno je da ne postoji stvarna volja kod međunarodnih predstavnika za reformom nepravednog i nefunkcionalnog Daytonskog sporazuma. Koje rješenje, koje izmjene bi, prema Vašem mišljenju, donijele jednakopravnost?

- Nisam pozvan davati rješenje. Oni koji su stvorili ovakvo stanje dužni su ga i mijenjati i nepravdu ispravljati. Nije korektno da se sada drže podalje kada su stvorili ovako politički nakaradnu državu.

Također, konstatirano je da ste i Vi s najbližim saradnicima tijekom cijelog rata ostali u Sarajevu, koje je sjedište crkvene i državne vlasti u BiH te da su i drugi biskupi ostali u svojim sjedištima, da su svećenici vrlo često bili pioniri povratka na ratom opustošena područja... Postoji li takav entuzijazam među svećenicima i danas?
 
- Nije to entuzijazam nego hrabra borba za opstanak i ostanak. Predugo traje ta borba, ali još nisu odustali od opstanka na terenu i rada s malim stadom. Ne mire se s takvim stanjem, zato su i dali ovu izjavu.

U izjavi je potcrtano i „da je Bosna i Hercegovina naša država, a Sarajevo glavni grad, da su državna zastava i himna BiH također dio sadašnjega identiteta Hrvata u BiH..." Šta se na taj način željelo poručiti, u kojoj mjeri katolici, odnosno Hrvati, to danas osjećaju, jer je u izjavi rečeno da nitko nema pravo nametati dvojbu ili BiH ili Hrvatska?

- Zato što su mnogi kroz administraciju i medije znali nametati tu dvojbu. Pogotovo su nam neki međunarodni predstavnici govorili: „Ili ćete se asimilirati ili seliti." Kao da je grijeh to što se ljudi priznaju Hrvatima i što žele čuvati identitet, ali ne na račun drugoga.

Kako gledate na izbjegličku krizu koja je aktuelna ovih dana u regiji, na val izbjeglica koji se kreće ka zapadnoj Europi: osim brojnih primjera humanosti prema tim ljudima, imali smo priliku čuti i određene govore mržnje, naprimjer da je jedan svećenik u Hrvatskoj poručio da je „islam gore zlo od nacizma"?

- To pitanje migracija vrlo je složeno. Mi smo iskusili što znači kada te istjeraju, ili moraš poći glavom bez obzira, a drugi te ne razumije. Onda se liju suze nad patnjama, a nisu uzrok proganjanja zaustavili. Svi oni koji su pjevali i izazvali „arapsko proljeće" sada su te ljude prepustili na milost i nemilost politici. Treba uzroke rješavati, kako bi ti ljudi koji moraju bježati mogli svoju zemlju izgrađivali.

Što bježe radi siromaštva veliko je zlo iscrpljivanja bogatstva, ljudi pate, a mogli bi imati. Najgore je što u svemu tom mali čovjek pati, a veliki kroje planove. Ne želim ovu ranu dirati, jer je ponovo u meni probudila one bolne rane koje nosim iz rata i poraća prateći naše ljude u bijegu!