Napokon - Hrvatska! Trijumfom nad Kanadom zasjela je na prvo mjesto, no uoči Belgije sve je još uvijek otvoreno: pobjedom se tučemo za prvo mjesto, remi nam je dovoljan za prolaz, a poraz bi nas izbacio. No, nakon nedjelje, o njemu niti ne pomišljamo. Razlog je igra, a kroz nju i aspekt: Hrvatska je, naime, dobila još tri druge pobjede, možda i ključne uoči nastavka natjecanja: dobila je Kovačića - uz Kramarića apsolutnog igrača utakmice - koji ju je poput remorkera profesorski vukao dok je na početku tonula, upravo onako kako on to i može i treba činiti, a ujedno je dobila i napadače; na stranu golovi, igra Livaje (ako rani izlazak nije nedajbože uzrokovala ponovljena ozljeda) kao centarfora, a fenomenalnog i stalno aktivnog Kramarića kao "slobodnog" krila "vatrenima" je donijela efikasnost, ali i opasnost... A to su tri sjajna saznanja.
Bilo je to, inače, groznih prvih 20 minuta hrvatske reprezentacije. Doista horor kojem nismo svjedočili još od onog ruskog mamurluka. Ne samo što je pri šokantnom otvaranju griješio i vezni red, pa se zakasnilo u blok, pa Gvardiol bespotrebno izlazi u pomoć i time vuče Lovrena, koji je logično krenuo ka sredini, a Juranović, sam na vjetrometini, dopušta da mu Davies kao brzi vlak dođe i u 2. minuti "vatrene" oslika kao Hrvatske željeznice, već je još veći problem bio što Hrvatska u tim trenucima nije postojala.
Štoviše, Davies je igrao simultanku gotovo kao Messi u danima Barcelone, Juranović se zbog njega za vratom plašio svoje sjene, igra je bila bez igre, napad odsječen. Hrvatska je tada bila "Lijepa bez duše..." A jedini koji je nešto pokušavao i koji je pokazivao ono što zaista može bio je Kovačić - nudio se, otvarao, probijao (napokon!), ulazio u meki trbuh kanadske obrane i tražio napadače. Kovačić je pokušao probuditi uspavane suigrače, tresući ih svojom igrom.
I onda je, napokon, našao Livaju, tamo negdje oko dvadesete, ovaj je za milimetar zakasnio na odličnu loptu, no to kao da je bio taj "mateo-alarm" u hrvatskoj igri.
Od dvadesete minute nadalje Hrvatska je napokon pripitomila kanadske "divlje konje", koji su opet krenuli sjajno, rastrčani po livadi Khalife, ali bilo je vidljivo da u ovoj utakmici samo Hrvatska može pobijediti Hrvatsku...
Da je uvod bio šok, bio je, i to popriličan, jer gledajući marokansku pobjedu, bili smo uvjereni da je igra iz prvoga dvoboja ipak više plod marokanske fanatičnosti, nego hrvatskog kreativnog zastoja.
A onda, nakon s nadoknadama gotovo dva sata ove mundijalske igre, Hrvatska se napokon - "odčepila"! I opet povratila dušu. Kova ih je poveo, a onda su se redom uključili i drugi, kao u struju, i hrvatska energija krenula je lomiti Kanadu. Prvo je, dakle, Kovačić u 36. poveo, dao Perišiću, koji nalazi odličnog Kramarića, a ovaj s nekih šest-sedam metara iskosa pogodio i poentirao, pokazujući da mu uloga "lutalice" mnogo više odgovara. Uostalom, deset minuta ranije već je zabio nakon akcije s Livajom, ali zamalo je bio ofsajd...
Taj gol, dakle, počeo je dizati iz kreveta i ostale te je Hrvatska do kraja prvoga dijela i preokrenula rezultat, i to Juranovićem "iskupljenjem": u 44. se zavukao u sredinu, na čas izgubio loptu, koja mu se vratila, a on ju je poput dispečera dostavio Livaji, koji sjajnim udarcem s vrha 16-erca gađa uz vratnicu za 2-1 "vatrenih" i gašenje kanadske početne furioznosti. Igrom, napokon igrom. I karakterom, naravno.
Zaprijetila je Kanada i u prvih deset minuta nastavka, no Hrvatska je bila ta koja je i dalje diktirala tempo, napokon uzevši utakmicu u svoje ruku, a prvu priliku da nokautira suparnika propušta u 54., kada Modrić barmenski servira Kramariću loptu na desetak metara, no udarac ide previše po sredini, što Borjan skida. Malo potom otvaraju se i koridori na lijevoj strani, što otvara prilike za Sosine i centaršuteve i Perišićeve ulaske i ubačaje, no niti to ne koristimo. Ipak, u 70. solidni urugvajski sudac Cabrera kreće naposljetku brojati grogiranim Kanađanima: Perišić predivno ubacuje na drugu stativu, gdje Kramarić savršeno prima loptu, lažnjakom vara čuvara, izvlači se na ljevicu i pogađa za 3-1 i "standing ovation" ovoga puta dobro, trijumfalno raspoloženih dvije tisuće Hrvata na tribinama. Kramarić je to apsolutno i zaslužio, jer je uz Kovačića bio najbolji igrač na terenu. Hrvatska je vratila vezu, Hrvatska je dobila napad, Hrvatska je pobijedila Kanadu i sada s čelnog mjesta dočekuje uzdrmanu Belgiju.
Jutarnji.hr
Bilo je to, inače, groznih prvih 20 minuta hrvatske reprezentacije. Doista horor kojem nismo svjedočili još od onog ruskog mamurluka. Ne samo što je pri šokantnom otvaranju griješio i vezni red, pa se zakasnilo u blok, pa Gvardiol bespotrebno izlazi u pomoć i time vuče Lovrena, koji je logično krenuo ka sredini, a Juranović, sam na vjetrometini, dopušta da mu Davies kao brzi vlak dođe i u 2. minuti "vatrene" oslika kao Hrvatske željeznice, već je još veći problem bio što Hrvatska u tim trenucima nije postojala.
Štoviše, Davies je igrao simultanku gotovo kao Messi u danima Barcelone, Juranović se zbog njega za vratom plašio svoje sjene, igra je bila bez igre, napad odsječen. Hrvatska je tada bila "Lijepa bez duše..." A jedini koji je nešto pokušavao i koji je pokazivao ono što zaista može bio je Kovačić - nudio se, otvarao, probijao (napokon!), ulazio u meki trbuh kanadske obrane i tražio napadače. Kovačić je pokušao probuditi uspavane suigrače, tresući ih svojom igrom.
I onda je, napokon, našao Livaju, tamo negdje oko dvadesete, ovaj je za milimetar zakasnio na odličnu loptu, no to kao da je bio taj "mateo-alarm" u hrvatskoj igri.
Od dvadesete minute nadalje Hrvatska je napokon pripitomila kanadske "divlje konje", koji su opet krenuli sjajno, rastrčani po livadi Khalife, ali bilo je vidljivo da u ovoj utakmici samo Hrvatska može pobijediti Hrvatsku...
Da je uvod bio šok, bio je, i to popriličan, jer gledajući marokansku pobjedu, bili smo uvjereni da je igra iz prvoga dvoboja ipak više plod marokanske fanatičnosti, nego hrvatskog kreativnog zastoja.
A onda, nakon s nadoknadama gotovo dva sata ove mundijalske igre, Hrvatska se napokon - "odčepila"! I opet povratila dušu. Kova ih je poveo, a onda su se redom uključili i drugi, kao u struju, i hrvatska energija krenula je lomiti Kanadu. Prvo je, dakle, Kovačić u 36. poveo, dao Perišiću, koji nalazi odličnog Kramarića, a ovaj s nekih šest-sedam metara iskosa pogodio i poentirao, pokazujući da mu uloga "lutalice" mnogo više odgovara. Uostalom, deset minuta ranije već je zabio nakon akcije s Livajom, ali zamalo je bio ofsajd...
Taj gol, dakle, počeo je dizati iz kreveta i ostale te je Hrvatska do kraja prvoga dijela i preokrenula rezultat, i to Juranovićem "iskupljenjem": u 44. se zavukao u sredinu, na čas izgubio loptu, koja mu se vratila, a on ju je poput dispečera dostavio Livaji, koji sjajnim udarcem s vrha 16-erca gađa uz vratnicu za 2-1 "vatrenih" i gašenje kanadske početne furioznosti. Igrom, napokon igrom. I karakterom, naravno.
Zaprijetila je Kanada i u prvih deset minuta nastavka, no Hrvatska je bila ta koja je i dalje diktirala tempo, napokon uzevši utakmicu u svoje ruku, a prvu priliku da nokautira suparnika propušta u 54., kada Modrić barmenski servira Kramariću loptu na desetak metara, no udarac ide previše po sredini, što Borjan skida. Malo potom otvaraju se i koridori na lijevoj strani, što otvara prilike za Sosine i centaršuteve i Perišićeve ulaske i ubačaje, no niti to ne koristimo. Ipak, u 70. solidni urugvajski sudac Cabrera kreće naposljetku brojati grogiranim Kanađanima: Perišić predivno ubacuje na drugu stativu, gdje Kramarić savršeno prima loptu, lažnjakom vara čuvara, izvlači se na ljevicu i pogađa za 3-1 i "standing ovation" ovoga puta dobro, trijumfalno raspoloženih dvije tisuće Hrvata na tribinama. Kramarić je to apsolutno i zaslužio, jer je uz Kovačića bio najbolji igrač na terenu. Hrvatska je vratila vezu, Hrvatska je dobila napad, Hrvatska je pobijedila Kanadu i sada s čelnog mjesta dočekuje uzdrmanu Belgiju.
Jutarnji.hr
